- 1 -              Kžm 15/2017-8

 

 

 

 

 

Broj: Kžm 15/2017-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog H. B. zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 19. veljače 2016. broj Kzm-14/14, u sjednici održanoj 2. studenoga 2017., u nazočnosti branitelja optuženika, odvjetnika Z. Ž. u zamjeni za odvjetnicu J. S. iz Z.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom, temeljem čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), oslobođen je od optužbe opt. H. B. da bi počinio kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta mlađeg od petnaest godina iz čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11, činjenično i pravno opisano u izreci te presude. Sukladno tome, odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu podnio je optuženik po svojoj braniteljici J. S., odvjetnici iz Z., u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije, a pobijana presuda u cijelosti potvrdi. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

              Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočio je branitelj optuženika Z. Ž. u zamjeni za odvjetnicu J. S., koji je izložio navode odgovora na žalbu. Uredno obaviješteni optuženik, kao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nisu pristupili pa je sjednica održana u njihovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 5. ZKP/08.

 

Žalba nije osnovana.

 

Uvodno treba reći da je u ranijem tijeku postupka protiv optuženika bila donesena osuđujuća presuda koja je, prihvaćanjem njegove žalbe, ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kžm 27/13 od 25. rujna 2014. zbog nepotpuno, a time i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ujedno je prvostupanjskom sudu bila skrenuta pažnja na dokaze koje bi u nastavku postupka bilo potrebno izvesti.

 

U ponovljenom suđenju prvostupanjski je sud otklonio nedostatke na koje mu je prethodno ukazano te je, na temelju ranijih, ali i novih dokaza izvedenih na raspravi, osnovano zaključio da nema sigurnog uporišta za donošenje osuđujuće presude protiv optuženika.

 

Naime, prvostupanjski sud osnovano polazi od obveze da sve činjenice koje optuženika terete budu utvrđene sa potpunom izvjesnošću te da je sud, ako nakon sveobuhvatno provedenog dokaznog postupka ostane u dvojbi, dužan primijeniti načelo in dubio pro reo, tj. tu dvojbu riješiti presudom na način koji je za okrivljenika povoljniji.

 

              Žalitelj smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer u obrazloženju pobijane presude izostaju valjani razlozi zbog čega prvostupanjski sud ne poklanja vjeru zaključcima multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba te stručnim osobama koje su u okviru te institucije vršile obradu oštećenika. Iako ovu povredu izrijekom ne kvalificira, očito smjera na povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

              Nasuprot tome, prvostupanjski je u obrazloženju svoje presude detaljno reproducirao i analizirao nalaz i mišljenje Poliklinike te iskaze stručnih osoba, psihijatra dr. M. B. te psihologa S. J. koje su u okviru svoje profesije provodile obradu nad oštećenikom. Iako u obrazloženju presude izostaje izričita konstatacija o vjerodostojnosti tih dokaza, iz ukupno navedenih razloga jasno slijedi da ih prvostupanjski sud stavlja u kontekst ostale prikupljene dokumentacije te prihvaća pri utvrđenju postavljene dijagnoze akutne reakcije oštećenika na stres, kako proizlazi i iz nalaza psihijatra Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež, dr. J. P. To što prvostupanjski sud ima dvojbe u pogledu vjerodostojnosti onoga što je oštećenik izjavio u okviru sudskog procesa, još ne znači da otklanja zaključke stručnih osoba o autentičnosti njegovog opisa događaja tijekom psihijatrijske obrade. Naime, ocjena stručnih osoba da im je oštećenik "autentično opisao tjelesno i spolno zlostavljane što ukazuje na realnost proživljenog" samo je jedan od mogućih pokazatelja pri ocjeni iskaza oštećenika, dok je konačna ocjena o tome isključivo u nadležnosti suda te ovisi o rezultatima ukupno provedenog dokaznog postupka koji stručnim osobama nisu niti moraju biti poznati. Stoga, ako prvostupanjski sud dade drugačiju ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka od one koje su iznijele stručne osobe, to ne znači da im nije poklonio vjeru, već da je uzimajući u obzir njihovo stručno mišljenje u kontekstu drugih provedenih dokaza samostalno ocijenio to pitanje u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza u postupku.

 

Stoga žalbom istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka nije ostvarena, a drugo je pitanje što se žalitelj, ustvari, ne slaže s ocjenom prvostupanjskog suda o istinitosti kazivanja oštećenika, što predstavlja daljnji žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Državni odvjetnik u žalbi ukazuje da je ošt. dijete Đ. B. pred više stručnih osoba opisao pretrpljeno spolno zlostavljanje u bitnom jednako kao i na sudu zbog čega se ocjena prvostupanjskog suda o neuvjerljivosti i nedosljednosti njegovog iskaza ne može prihvatiti. Također, ukazuje se na sadržaj povijesti bolesti KDB Klaićeva, Zagreb, od 30. svibnja 2011., koji kao materijalni dokaz potvrđuje iskaz oštećenika, te na mišljene stručnih osoba dr. D. Z., te psihijatra dr. M. B. i psihologa S. J., "kao i provedeno vještačenje ošt. djeteta po multidisciplinarnom timu Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba". Stoga je oslobađajuća presuda protiv optuženika rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da postojeća dokazna građa ne daje sigurnu osnovu za zaključak o dokazanosti predmetnog kaznenog djela iz čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11.

 

              Naime, nije sporno da je opt. H. B. kritičnog dana fizički napao ošt. dijete Đ. B. tada staro 13 godina te mu zadao ozljedu s lijeve strane vrata u vidu slabije izražene modrice u obliku crte dužine oko 2 cm, kako proizlazi iz povijesti bolesti KDB, Klaićeva, Zagreb od 30. svibnja 2011. To priznaje i sam optuženik te potvrđuju svjedoci očevidci događaja.

 

              Međutim, optuženik se tereti da je istom prilikom i spolno zlostavljao oštećenika na način da mu je svoje spolovilo najprije ugurao u usta, a potom i u anus čime je uz primjenu sile i prijetnje na štetu djeteta izvršio spolnu radnju izjednačenu sa spolnim odnošajem.

 

              U odnosu na optuženo spolno zlostavljanje oštećenika prvostupanjski sud osnovano zaključuje da nema dovoljno sigurnih dokaza jer terećenje ošt. djeteta, samo po sebi, nije konzistentno i uvjerljivo niti potvrđeno materijalnim tragovima, dok su iskazi njegovih roditelja, F. i S. B. te njegovog bratića I. A., kao svjedoka po čuvenju, bitno suprotni opisu događaja kakav oštećenik daje na sudu. Budući da očevidci kritičnog događaja, svjedoci F. B., S. B., B. B., S. B. (sada S.), S. B., Z. B., V. C. i D. R. potvrđuju optuženikovi obranu da se radilo samo o fizičkom, a ne i seksualnom nasilju prema oštećeniku, to uzimajući u obzir životnu neuvjerljivost cjelokupne situacije u kojoj bi optuženik postigao seksualno uzbuđenje (erekciju o kojoj govori oštećenik) te seksualno zlostavljao svog daljnjeg rođaka u nazočnosti brojnih članova uže obitelji i djece, prvostupanjski sud s pravom ocjenjuje da postojeći dokazi ne predstavljaju pouzdanu osnovu za donošenje osuđujuće presude.

 

              Žalitelj daje pretjerani značaj nalazu i mišljenju multidisciplinarnog tima Poliklinike te iskazima psihologa i psihijatra koji su pri obradi oštećenika ocijenili da on autentično opisuje događaj što ukazuje na realnost proživljenog. Prije svega, ne radi se ovdje o sveobuhvatnom vještačenju oštećenika, kao dokaznoj radnji u procesnom smislu, već o nalazu i mišljenju stručnih osoba koje ima značaj dokumentacije jednako kao i ostala medicinska dokumentacija u spisu. U tom smislu prvostupanjski sud prihvaća postavljenu dijagnozu akutne reakcije na stres, ali ukazuje da je ista, prema iskazu psihologa S. J., mogla biti reakcija i na samu činjenicu fizičkog zlostavljanja oštećenika pred više osoba koje mu nisu htjele pomoći. Također, prvostupanjski sud akceptira da su temeljem obrade oštećenika u Poliklinici kod njega izostali jasni pokazatelji dublje psihotraumatizacije kao posljedica događaja, što je suglasno i nalazu psihijatra dr. J. P. pri pregledu oštećenika u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež, K., od 10. lipnja 2011.

 

              Međutim, kada je u pitanju ocjena vjerodostojnosti iskaza ošt. djeteta, treba reći da se radi o dojmovima, doduše stručnih svjedoka, koji mogu biti relevantni, ali ne i presudni za sudsku ocjenu, posebno kada niti jedna od tih stručnih osoba nije provela sveobuhvatno vještačenje oštećenika. Izostanak psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja oštećenika u ranoj fazi kaznenog postupka, što niti državni odvjetnik nije predlagao, doista predstavlja nedostatak koji se na ponovljenoj raspravi pred prvostupanjskim sudom više nije mogao otkloniti zbog duljeg proteka vremena od događaja (preko 4 godine). S druge strane, prvostupanjski je sud jedini bio ovlašten ocijeniti istinitost i uvjerljivost iskaza oštećenika što je učinio stavivši ga u kontekst s drugim provedenim dokazima i to prvenstveno iskazima njegovih roditelja F. i S. B. te bratića I. A. koji bi, kao osobe kojima je oštećenik pričao o događaju, trebali potvrditi sadržaj njegovog iskaza pred sudom. Međutim, ono što ti svjedoci tvrde da su čuli od oštećenika neposredno nakon događaja bitno se razlikuje od opisa kakvog je oštećenik dao na sudu i to, kako u pogledu broja i identiteta osoba koje su ga spolno zlostavljale, tako i mjesta gdje se to dogodilo i koliko je vremenski trajalo. Zbog toga, iako ti svjedoci potvrđuju da im se oštećenik potužio na spolno zlostavljanje od strane optuženika, istovremeno dezavuiraju njegov iskaz u pitanju vremena, mjesta i tijeka događanja, a posebno broja i identiteta osoba te modaliteta spolnog zlostavljanja koje je predmetom optužnice. Tu se, dakle, radi o bitnim odstupanjima zbog čega prvostupanjski sud osnovano cijeni da ovi kontrolni dokazi prije negiraju nego li potvrđuju istinitost onoga što je oštećenik izjavio na sudu.

 

              Kada se pri tome cijeni karakter samog iskaza oštećenika koji tvrdi da mu je optuženik kritične prilike, osim spolovila, gurao i dršku od metle u anus (što niti državni odvjetnik ne smatra uvjerljivim te taj navod ispušta iz činjeničnog opisa) te da postojanje bilježnice (pisma) u kojoj je oštećenik, prema tvrdnji njegovih roditelja i svjedoka I. A., opisao sporni događaj, u ponovljenom postupku nije utvrđeno, tada uvjerljivost terećenja oštećenika, kao jedinog dokaza na kojem se temelji optužba, još više gubi na snazi.

 

              Osim toga, prema priloženoj povijesti bolesti koja datira svega dva dana nakon događaja, kod oštećenika izostaju ozljede anusa kakve bi se, u situaciji nasilnog prodiranja ukrućenog spolovila odraslog muškarca u anus djeteta, trebale očekivati. Također, mehanizam i intenzitet fizičke sile koju je optuženik, prema opisu oštećenika, primijenio s ciljem spolnog zlostavljanja (udarac šakom u glavu, pad na pod, gušenje od čega je pao u nesvijest, udarci metlom po leđima), ne odgovaraju ozljedama pri liječničkom pregledu jer, osim slabije izražene modrice crtastog oblika u dužini oko 2 cm na lijevoj strani vrata, nikakve druge ozljede glave ili tijela oštećenika nisu nađene.

 

              Kod takvog stanja stvari, neovisno o dojmu stručnih osoba da je oštećeno dijete prilikom obrade u Poliklinici autentično opisalo događaj što bi ukazivalo na realnost proživljenog, prvostupanjski sud osnovano cijeni da samo terećenje oštećenika, koje nije sukladno sadržaju provedenih kontrolnih dokaza, nedostatno za siguran zaključak o tome da je on, osim fizičkog nasilja, kritične prilike pretrpio i spolno zlostavljanje koje je izjednačeno sa spolnim odnošajem, na način opisan u optužnici.

 

Stoga se navodima žalbe ne dovodi s uspjehom u sumnju pravilna ocjena prvostupanjskog suda o kvaliteti i vjerodostojnosti izvedenih dokaza koje je u obrazloženju pobijane presude valjano argumentirano i kao takvo prihvatljivo za ovaj žalbeni sud.

 

              Kako time navodi žalbe državnog odvjetnika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene provede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 2. studenoga 2017.