- 1 -              Rev 2808/14-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2808/14-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M. iz Đ., kojeg zastupa punomoćnica I. V. M., odvjetnica u O., protiv I-tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo poljoprivrede, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Našicama, Stalna služba u Đakovu i II-tuženika O. S. P. iz V., kojeg zastupa punomoćnica A. J. G., odvjetnica iz Đ., radi utvrđenja ugovora ništetnim i obveze sklapanja ugovora s tužiteljem, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3857/2013-2 od 15. svibnja 2014., kojim je ukinuta presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-183/12-15 od 9. srpnja 2013. i tužba odbačena, u sjednici održanoj 31. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

              Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u stavku I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske broj ... i ... od 9. mjeseca 2011., zaključen između I-tuženice i II-tuženika O. S. P., ništav te se I-tuženoj Republici Hrvatskoj, kao zakupodavcu ujedno nalaže zaključiti s tužiteljem, kao zakupnikom, ugovor o zakupu zemljišta u vlasništvu države sa sadržajem pobliže navedenim u izreci prvostupanjske presude. U stavku II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženicima troškove postupka i to u iznosu od 3.000,00 kn I-tuženici, te u iznosu od 4.560,00 kn II-tuženiku.

 

Drugostupanjskim rješenje u točki I. izreke prihvaćena je djelomično žalba tužitelja te je ukinuta presuda suda prvog stupnja u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske ništav, kao i u odluci o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Točkom II. izreke tog rješenja ukinuta je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem se nalaže I-tuženici da s tužiteljem zaključi ugovor o zakupu zemljišta sa sadržajem pobliže navedenim u izreci prvostupanjske presude pa se taj dio tužbe odbacuje.

 

Protiv dijela drugostupanjskog rješenja u kojem je odbačen dio tužbe na sklapanje ugovora o zakupu zemljišta tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - u daljnjem tekstu: ZPP).

 

Reviziju podnosi zbog pravnog pitanja za koje navodi da je važno zbog jedinstvene primjene prava. Predlaže preinačenje pobijane odluke ukidanjem prvostupanjske presude u odbačenom dijelu i vraćanje cijelog predmeta, prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno, ukidanje pobijanog rješenja i vraćanje drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen, s tim da će se u postupku u povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući način primjenjivati odredbe o reviziji protiv presude (članak 400. stavak 1. i 3. ZPP-a).

 

U slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi stavka 1. članka 382. stavak 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (članak 392.a stavak 2. ZPP-a).

 

U sadržaju revizije tužitelj je određeno naznačio slijedeće pravne pitanje:

 

„Može li drugostupanjski sud rješavajući žalbu tužitelja, s obzirom na pravni domašaj odredbe iz članka 374. ZPP-a (zabrana: reformatio in peius) ukinuti dio prvostupanjske presude i odbaciti dio tužbenog zahtjeva?“

 

Glede razloga važnosti postavljenih pravnih pitanja tužitelj se izrijekom poziva na revizijske odluke u kojima je, prema njegovim navodima, zauzeto drugačije shvaćanje od onog u pobijanom rješenju pa tako naznačava odluke br. Revt-175/10, Rev-251/07. Revt-39/03 Rev-905/10 Gzzp-590/10, Gž-20/10 i Rev x-214/09. Nasuprot toga, ističe da je suprotno shvaćanje izraženo u presudi i rješenju revizijskog suda Rev-317/05.

 

Prema odredbama članka 374. ZPP-a, drugostupanjski sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu.

Člankom 399. stavak 1. ZPP-a, propisano je da će se u postupku u povodu revizije na odgovarajući način primjenjivati odredbe ovoga Zakona o žalbi protiv presude, između ostalih, i one iz članka 374. ZPP-a.

 

U revizijskoj odluci broj Rev-317/05 od 26. travnja 2005., u postupovnopravno identičnoj situaciji zauzeto je slijedeće pravno shvaćanje:

 

„Na taj revizijski prigovor treba odgovoriti da je odredbom čl. 374. ZPP propisano da drugostupanjski sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu. Međutim, u konkretnom slučaju ukidanjem dijela prvostupanjske presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev i odbacivanjem tužbe u tom dijelu drugostupanjski sud nije postupio protivno navedenoj zakonskoj odredbi, jer odbacivanje tužbe nije nepovoljnija odluka od meritornog odbijanja tužbenog zahtjeva. Zbog toga u tom dijelu drugostupanjskim rješenjem nije povrijeđena odredba čl. 374. ZPP na štetu tužitelja, pa nije osnovan niti taj revizijski prigovor.“

 

U rješenju revizijskog suda br. Revt-39/03 od 24. veljače 2004. istaknuto je pravno shvaćanje koje glasi:

 

„S druge strane, drugostupanjski sud je, po žalbi tuženice, procesnu odluku o odbacivanju protutužbe preinačio i zamijenio je meritornom odlukom kojom je odbio protutužbeni zahtjev. Takav postupak drugostupanjskog suda je suprotan i odredbi čl. 374. ZPP, jer je po žalbi jedne stranke preinačena odluka na štetu te iste stranke - tj. počinjena je tzv. reformatio in peius, a to odredba čl. 374. ZPP izričito zabranjuje.“

 

U presudi ovog suda broj Rev x-214/09 od 6. listopada 2009. zauzeto je slijedeće pravno shvaćanje:

 

„Valja također napomenuti da po ocjeni ovog suda nije bilo mjesta na iznose utvrđene štete za izgubljenu zaradu u smislu čl. 155. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) dosuditi zakonsku zateznu kamatu od dana nastanka štete kada je šteta utvrđena prema cijenama u vrijeme presuđenja, no kako u tom dijelu presuda nije osporena revizijom temeljem čl. 399. u svezi s čl. 374. ZPP-a presuda se ne može preinačiti na štetu stranke koja je podnijela reviziju (u ovom predmetu samo tužitelj) pa i kada se radi o pravilnoj primjeni materijalnog prava na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 392.a. ZPP-a.“

 

Slijedom navedenog, ova presuda nije usporediva sa stanjem i pravnim shvaćanjem iz pobijane odluke.

 

U rješenju broj Gžzp-590/10 od 30. kolovoza 2010., zauzeto je shvaćanje koje se, istina, izrijekom poziva na odredbu članka 374. ZPP-a, ali ono nema nikakve veze sa shvaćanjem iz pobijane odluke, dok se u presudi broj Rev- 251/07 od 17. travnja 2007. revizijski sud bavio člankom 374. ZPP-a, ali u situaciji kada je presuda suda prvog stupnja u odluci o parničnom trošku preinačio na štetu žalitelja, iako se samo on žalio, međutim, niti takva odluka nije usporediva sa stanjem u pobijanoj odluci.

 

Konačno, u odlukama broj Rev-905/10 nije zauzeto nikakvo pravno shvaćanje najvišeg suda u odnosu na članak 374. ZPP-a, a jednako tako i u odlukama broj Revt-175/10 od 29. lipnja 2011. i Gž-20/10 od 29. rujna 2010., stoga niti te odluke nisu ni u čemu usporedive s pravnim stanjem u pobijanoj odluci.

 

Slijedom svega navedenog, pobijano rješenje je bez daljnjega podudarno pravnom shvaćanju koje je revizijski sud već izrazio u odluci broj Rev-317/05 od 26. travnja 2005., ali i shvaćanju koje je u sličnoj postupovnopravnoj situaciji zauzeto u odluci Revt-39/03 od 24. veljače 2004., stoga postavljeno postupovnopravno pitanje nije važno osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse).

 

U odnosu na tvrdnju da je materijalno pravo u ovom slučaju pogrešno primijenjeno, valja istaknuti da u sadržaju revizije nije određeno naznačeno niti jedno pravno pitanje zbog kojeg bi najviši sud trebao intervenirati (članak 382. stavak 3. ZPP), stoga ne postoje niti (formalne) zakonske pretpostavke za ispitivanje pobijane odluke glede pravilnosti primjene materijalnog prava.

 

Revidentu valja ponoviti da je pravno pitanje određeno naznačeno tek kada je individualizirano do one mjere koja ne ostavlja nikakve dvojbe o kojem je pitanju riječ, s tim da revizijski sud nije ovlašten sam ispitivati krije li se u navodima revidenta neko pravno pitanje važno za odluku u konkretnom sporu.

 

Prema tome, kada postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a u sadržaju nema drugih (određeno naznačenih) pravnih pitanja, tada revizija nije dopuštena.

 

Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe iz članka 392.b stavak 3. ZPP-a, valjalo odbaciti reviziju tužitelja i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 31. listopada 2017.