- 1 -              Rev-x 1121/16-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1121/16-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. T. T. iz S., OIB: ... i 2. M. M. iz S., OIB: ..., koje zastupa punomoćnica M. I., odvjetnica u S., protiv tuženice M. B. iz S., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., radi utvrđenja prava suvlasništva, odlučujući o reviziji tuženice protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3903/16-2 od 31. svibnja 2016. (ispravljenog rješenjem istog suda poslovni broj Gž-3903/16-3 od 6. rujna 2016.), kojim je potvrđena odluka o parničnom trošku sadržana u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3878/15-80 od 22. siječnja 2016., u sjednici održanoj 31. listopada 2017.,

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena odluka o parničnom trošku sadržana u presudi prvostupanjskog suda pod toč. I. i II. izreke.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja tuženica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP). Predlažu da se pobijano rješenje preinači ili ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Pobijanim rješenjem odlučeno je o parničnim troškovima, pa predmetnu reviziju valja razmotriti u svijetlu:

 

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.“,

 

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: „Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).“

 

Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a: kojim je postupak pravomoćno završen.

 

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

 

- da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

 

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje „u presudi ili rješenju kojim se završava postupak“ (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Polazeći od prethodno navedenog, kako protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, protiv nje (slijedom toga) nije dopuštena niti izvanredna revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

Takva ocjena utemeljena je na pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015., a prema kojem: „Pravomoćno rješenje o trošku parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija“.

 

S obzirom na izneseno reviziju tuženice valjalo je odbaciti kao nedopuštenu i to na temelju odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 392.b st. 1. ZPP-a.

 

Zagreb, 31. listopada 2017.