Pristupanje sadržaju
- 1 - Revr 1502/14-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Bolnice u N. G., OIB: …, koju zastupa punomoćnik D. S., protiv tuženice I. L. iz R., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J.&J. u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-359/14-2 od 17. travnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novoj Gradiški poslovni broj P-575/13-17 od 13. prosinca 2013., u sjednici vijeća održanoj 31. listopada 2017.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom u dijelu pod točkom I izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos 207.249,35 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pobliže navedenog pod točkom I. izreke prvostupanjske presude do isplate, a preostali dio tužbenog zahtjeva je odbijen, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženici nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu 5.049,18 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. prosinca 2013. do isplate.
Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, dok je pod točkom II. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava žalbe.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija tuženice nije osnovana.
Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno tvrdnji tuženice tijekom postupka pred sudovima u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer pobijana drugostupanjska, kao i prvostupanjska presuda nemaju nedostataka i mogu se ispitati te sadrže jasne razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se poziva revidentica obrazlažući postojanje te povrede iznošenjem vlastite ocjene izvedenih dokaza i donesenih zaključaka (u pogledu duljine trajanja specijalizacije, tijeka zakonskih zateznih kamata, te osnovanosti prigovora zastare) od one koju su izveli sudovi u postupku koji je prethodio reviziji.
Nadalje, navodi revizije u kojima podnositeljica revizije u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznosi činjenice, drugačije ocjenjuje provedene dokaze i daje drugačije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenog u obrazloženju te odluke predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
U pogledu visine tužbenog zahtjeva u obrazloženju prvostupanjske presude se navodi da iz vjerodostojnih isprava (rekapitulacije bruto naknada plaća, podataka o isplaćenim regresima, božićnicama, pomoći za bolovanje dužem od 90 dana, jubilarnoj nagradi i školarini, troškovima poslijediplomskog studija) proizlazi da je tužitelj isplatio tuženiku ukupan iznos 217.459,46 kn.
Međutim, s obzirom da je tuženica navedeni obračun osporila, ali da nije predložila provođenje dokaza financijskim vještačenjem, sud je zaključio da tuženica osnovanost svog osporavanja obračuna nije dokazala, te je o toj činjenici sud zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja, sukladno odredbi čl. 221.a ZPP.
Obrazlažući postojanje istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u odnosu na dio presude kojim je odlučeno o visini tužbenog zahtjeva tuženica u reviziji navodi da je sud pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja i ocjenu o postojanju činjenica (čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP). Revidentica pri tome tvrdi da radi utvrđenja odlučne činjenice visine utužene novčane tražbine nije provedeno financijsko vještačenje, jer je tužitelj izrijekom odbio predložiti financijsko vještačenje, te nije dostavio niti ispise iz prometa po računu radi utvrđivanja visine novčane tražbine, pa da tužitelj (na kome je teret dokaza te odlučne činjenice) nije dokazao visinu zahtjeva i da je zbog toga primjenom pravila o teretu dokazivanju tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.
Međutim, visinu novčanih sredstava koje je tužitelj isplatio tuženici tijekom trajanja specijalizacije, sud je mogao utvrditi na temelju vjerodostojnih isprava koje prileže spisu, a koje je tužitelj dostavio uz tužbu (rekapitulacija bruto naknada plaća, podatke o isplaćenim regresima, božićnicama, pomoći za bolovanje dužan od 90 dana, jubilarnoj nagradi i školarini, troškovima poslijediplomskog studija), što je sud i učinio, a teret dokaza koji bi visinu tužbenog zahtjeva osporili, odnosno da obračuni tužitelja nisu točni i ispravni leži na tuženici, a ne na tužitelju. Stoga nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka, kako to neosnovano tvrdi tuženica.
Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa 217.459,46 kn za ime plaćenih troškova specijalizacije tuženice.
Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su utvrdili sljedeće odlučne činjenice:
- da je tuženica bila u radnom odnosu kod tužitelja od 1. siječnja 2004. do 10. prosinca 2012. na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 29. prosinca 2003., Aneksa ugovora o radu od 14. siječnja 2004. i aneksa ugovora o radu II od 16. rujna 2009.,
- da su tužitelj i tuženica 5. prosinca 2003. sklopili ugovor o specijalizaciji,
- da je tuženica u Bolnici R. obavljala specijalizantski staž iz dermatologije i venerologije,
- da je navedeni specijalizantski staž tužiteljica obavljala u razdoblju od 5. siječnja 2004. do 4. rujna 2009.,
- da je tuženica u razdoblju od siječnja 2009. do prosinca 2009., bila na porodiljskom dopustu,
- da tuženica kao specijalizant i u razdoblju od 4. siječnja 2008. do 4. rujna 2009. nije radila kod tužitelja, a primala je naknadu plaće,
- da je tuženica bila dužna položiti specijalistički ispit najkasnije u roku od 6 mjeseci od uspješno završene specijalizacije, što je tuženica i učinila 4. rujna 2009., tako da je specijalizacija ukupno trajala 54 mjeseca,
- da je tužitelj odobrio tuženici pohađanje poslijediplomske nastave iz dermatologije i venerologije u trajanju od dva semestra uz obvezu tužitelja na plaćanje troškova poslijediplomske nastave,
- da tuženica nije ostala na radu kod tužitelja jednostruko vrijeme trajanja specijalizacije, već je nakon položenog specijalističkog ispita, na radu kod tužitelja bila počevši od 5. rujna 2009. do 10. prosinca 2012., tj. 39 mjeseci,
- da je tužitelj redovno tuženici plaćao naknade plaće, odnosno plaće, božićnice, regrese za godišnji odmor, te potporu za bolovanje duže od 90 dana, kao i kompletan trošak poslijediplomskog studija,
- da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na odredbama Sporazuma o prestanku Ugovora o radu sklopljenog povodom zamolbe tuženice za sporazumni prestanak Ugovora o radu, kao i na odredbi čl. 2. st. 1. t. 11. Ugovora o specijalizaciji,
- da se odredbom čl. 2. st. 1. t. 11. Ugovora o specijalizaciji tuženica obvezala ostati na radu u Bolnici u vremenu i svojstvu specijaliste jednostruko vrijeme trajanja specijalizacije, a da za svaku godinu ranijeg prekida radnog odnosa na zahtjev specijalizanta-specijaliste, sporazumnog prestanka radnog odnosa, prekida radnog odnosa protiv volje djelatnika (otkaz) prestanak radnog odnosa temeljem pravomoćne kaznene presude, po odluci nadležnog organa Bolnice u disciplinskom postupku, specijalizant-specijalist je dužan nadoknaditi direktnu i indirektnu štetu Bolnici. Pod direktnom štetom stranke ugovaraju refundaciju bruto iznosa svih naknada plaća za vrijeme trajanja specijalizacije i iznosa naknada na teret troškova poslovanja (troškova poslijediplomske nastave, mentorstva), uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, a indirektnom razliku cijene vrijednosti rada specijaliste u odnosu na vrijednost rada specijalizanta iz iste medicinske discipline,
- da troškovi prijevoza, zatim troškovi bruto naknada plaća za vrijeme specijalizacije za period od 15 mjeseci, kao i troškovi poslijediplomskog studija čine ukupan iznos 207.249,35 kn.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su ocijenili da tuženica nije u cijelosti ispunila svoju ugovornu obvezu, jer nije kod tužitelja (koji je u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu), nakon završene specijalizacije ostala na radu u svojstvu specijaliste jednostruko vrijeme trajanja specijalizacije. Stoga su zaključili da je tuženica za period od 15 mjeseci koji nije odradila, dužna u smislu ugovorom preuzete obveze iz odredbe čl. 2. st. 1. t. 11. Ugovora o specijalizaciji te iz točke V. Sporazuma o prestanku ugovora o radu isplatiti tužitelju iznos 207.249,35 kn na ime troškova bruto naknade plaća za vrijeme specijalizacije izvan matične ustanove, naknadu troškova prijevoza kao i troškove poslijediplomskog studija, slijedom čega su prihvatili tužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa pozivom na odredbu čl. 17. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 79/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).
Takvo shvaćanje pravilnim prihvaća i revizijski sud.
Naime, tuženica je Sporazumom o prestanku ugovora o radu preuzela obvezu da će izvršiti povrat troškova specijalizacije iz dermatologije i venerologije, sukladno izračunu povrata troškova specijalizacije, dok je Ugovorom o specijalizaciji preuzela obvezu da će po završetku specijalizacije raditi kod tužitelja jednostruko vrijeme trajanja specijalizacije (čl. 2. st. 1. t. 11. Ugovora o specijalizaciji), kao i da će za slučaj ranijeg prekida radnog odnosa, između ostalog i zbog razloga sporazumnog prestanka radnog odnosa vratiti tužitelju bruto iznose svih naknada plaća za vrijeme trajanja specijalizacije i iznose naknada na teret troškova poslovanja, tj. troškove poslijediplomske nastave.
Prema odredbi čl. 17. st. 1. ZOO sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje.
Stoga, s obzirom da je sukladno ugovoru o specijalizaciji tužitelj isplaćivao tuženici plaću, troškove prijevoza, kao i troškove poslijediplomske nastave za vrijeme specijalizacije izvan matične ustanove, te s obzirom da je tuženica samo djelomično izvršila svoju ugovorom preuzetu obvezu (da će kod tužitelja odraditi jednostruko vrijeme trajanja specijalizacije), jer kod tužitelja nije odradila 54 mjeseca, već 39 mjeseci, nakon čega joj je kod tužitelja prestao radni odnos 10. prosinca 2012. sporazumnim prestankom ugovora o radu, što ima učinak raskida ugovora, to je pravilno drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz citirane odredbe čl. 17. st. 1. ZOO, kada je za preostalo razdoblje koje tuženica nije odradila (15 mjeseci) obvezao tuženicu isplatiti tužitelju troškove bruto naknada plaća za vrijeme specijalizacije, troškova prijevoza i troškove poslijediplomskog studija, čiju visinu su sudovi dosudili pravilnom primjenom materijalnog prava.
To stoga što je tuženica kao sudionica konkretnog ugovornog odnosa dužna u cijelosti ispuniti svoju ugovorom preuzetu obvezu u smislu čl. 2. st. 1. t. 11. Ugovora o specijalizaciji i točke V. Sporazuma o prestanku ugovora o radu (tako i u odlukama Revr 517/2002-2 od 22. siječnja 2003., Revr 1058/2011-2 od 10. srpnja 2012., Revr 357/2006-2 od 13. rujna 2006. i dr.).
Osim toga, valja reći da su ugovorne stranke ovlaštene slobodno i ravnopravno disponirati svojim pravima, pa time i voljom na koji način će regulirati svoje odnose, što su u konkretnom slučaju stranke i učinile sklapajući 10. prosinca 2012. Sporazum o prestanku ugovora o radu, što ima učinak raskida ugovora, kako je to pravilno drugostupanjski sud zaključio.
Naime, raskidom ugovora obje strane se oslobađaju svojih obveza, izuzev obveze na naknadu eventualne štete (čl. 132. st. 1. ZOO). Učinak raskida ogleda se u tome da je svaka stranka dužna vratiti ono što je primila (čl. 132. st. 2. i 3. ZOO), a strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kada je isplatu primila (čl. 132. st. 5. ZOO).
Nadalje, pravo stranke da nakon raskida ugovora zahtijeva vraćanje onog što je dala zastarijeva u općem zastarnom roku iz čl. 371. ZOO, a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je raskinut ugovor (čl. 361. st. 1. ZOO).
Primjenom tih propisa, a s obzirom da su pravne posljedice raskida ugovora nastupile sporazumnim prestankom ugovora o radu (10. prosinca 2012.), te s obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 24. travnja 2013., pravilno su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji ocijenili da je neosnovan prigovor zastare tuženice.
Nadalje, suprotno revizijskim navodima tuženice, pravilno su sudovi u smislu odredbe čl. 132. st. 5. ZOO/91 dosudili tužitelju na dosuđeni iznos 207.249,35 kn zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini iznos od dana kada je tuženica primila svaku pojedinu isplatu. Pritom treba istaknuti da na pravilnost pobijane drugostupanjske presude ne utječe činjenica što se je drugostupanjski sud u pobijanoj odluci pogrešno pozvao na odredbu čl. 368. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08) umjesto na odredbu čl. 132. st. 5. ZOO/91.
Ostali revizijski navodi tuženice su sadržajno činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka – suprotno činjeničnim utvrđenjima i zaključcima sudova u postupku koji je prethodio reviziji. U smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi tuženice u tom pravcu nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.
Na osnovu svega izloženog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci ove presude.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek, v. r.