Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Rev 1254/13-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1254/13-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana, u pravnoj stvari tužitelja M. D. iz M., protiv 1. tuženika A. L. i 2. tuženice V. L., oboje iz K., koje zastupa punomoćnica J. B., odvjetnica u B., radi isplate, odlučujući o reviziji 1. i 2. tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj -2862/2012-2 od 9. siječnja 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-197/10 od 17. veljače 2012., u sjednici vijeća održanoj 31. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbacuje se revizija 1. i 2. tuženika kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u točki 1. naloženo je I. i II. tuženiku da isplate tužitelju iznos od 40.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je navedeno u toj točki izreke. U točki 2. izreke odbijen je tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva. U točki 3. izreke naloženo je I. i II. tuženiku da tužitelju nadoknade prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.520,00 kuna, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki 1. i 3. izreke.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tuženici, navodeći da istu podnose na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 - dalje: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlažu da revizijski sud prihvati reviziju preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

 

              Na reviziju nije odgovoreno.

 

              Revizija nije dopuštena.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka ima pravo izjaviti reviziju (tzv. izvanredna revizija) protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog čl. (redovna revizija), ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa se tako primjerice navodi:

 

1)              ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova;

 

2)              ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem;

 

3)              ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji koju podnosi temeljem odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost ove izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje sljedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

U predmetnoj reviziji tuženici postavljaju pitanja:

 

„1. Da li je moguće utvrditi materijalnu istinu, a da se svim strankama u postupku, a osobito tuženima ne da mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i predložiti sve dokaze?

 

2. Da li postoji pravni osnov po kojem su tuženici u obvezi platiti tužitelju ostvarenu korist od korištenja nekretnine tužitelja kroz utuženo razdoblje, budući se tužitelj istima prethodno nije obratio za predaju posjeda nekretnine?

 

3. Od koga je tužitelj dužan zatražiti predaju u posjed nekretnine u pitanju - da li od tuženih ili od suda koji je donio Zaključak o predaji nekretnine u posjed, a podredno i naknadu radi korištenja tuđe stvari u svoju korist?

 

4. Da li je činjenica suvlasništva nekretnine neoboriva zakonska presumpcija neposrednog posjeda tuženika?

 

5. Da li se činjenica uporabe tuđe stvari u svoju korist mora nedvojbeno utvrditi?“

 

U odnosu na postavljeno prvo, treće i četvrto pitanje valja reći da u samoj reviziji nije navedeno zbog čega bi postavljena pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti se u reviziji ukazuje na eventualno drugačiju sudsku praksu drugostupanjskih sudova, odnosno revizijskog suda. Stoga je vijeće ovoga suda ocijenilo da se navedena pravna pitanja koja su tuženici postavili u reviziji ne mogu smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

 

Obrazlažući važnost drugo postavljenog pitanja u izvanrednoj reviziji tuženici se pozivaju na odluku ovog suda Gzz-92/02 od 28. veljače 2003. U navedenoj odluci ovoga suda radi se o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj osnovi od ovog predmeta. Naime, u predmetu na koji se tuženici pozivaju tuženici su tužiteljima bili u obvezi predati u posjed nekretnine na temelju Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, te na temelju Programa povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba, tj. nakon pravomoćnosti presude po kojoj su tuženici dužni tužiteljima predati u tom postupku navedene nekretnine. U ovom postupku tužitelj je ½ dijela predmetne nekretnine kupio u ovršnom postupku, te su sudovi utvrdili da je prema stanju u zemljišnim knjigama tužitelj upisan kao suvlasnik u ½ dijela, i tuženici svaki u ¼ dijela, međutim da su tuženici u posjedu cijele nekretnine, te onemogućavaju tužitelju korištenje njegovog dijela nekretnine. Stoga se ne može prihvatiti revizijski navod da bi pobijana odluka bila suprotna zauzetom shvaćanju u navedenoj odluci ovog suda Gzz-92/02 od 28. veljače 2003.

 

U odnosu na peto pravno pitanje tuženika postavljeno u reviziji treba reći da pravno pitanje nije utemeljeno na činjeničnom stanju utvrđenom tijekom postupka koji je prethodio revizijskom postupku. Naime, tuženici u pitanju postavljenom u reviziji zapravo iznose tvrdnju da sudovi nisu utvrdili činjenicu uporabe suvlasničkog dijela nekretnine koji je u suvlasništvu tužitelja u svoju korist. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je predmetna nekretnina u posjedu tuženika i ranijeg vlasnika Ž. L., dok tužitelj nije u posjedu nekretnine budući da tuženici kao suvlasnici nekretnine onemogućavaju tužitelju korištenje nekretnine. Stoga se i ovo pitanje ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

 

Slijedom navedenog podnesena revizija je nedopuštena, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. b st. 3. ZPP odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 31. listopada 2017.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Željko Glušić, v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu