- 1 -              Revr 257/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 257/17-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. V. iz G., (OIB: …), zastupane po punomoćniku B. N., odvjetniku iz O., protiv tuženika A. d.o.o. iz V., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku J. J., odvjetniku iz O., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-773/15-4 od 1. prosinca 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. Pr-160/14-11 od 20. studenoga 2014., u sjednici održanoj 31. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda tako što su odbijeni zahtjevi:

 

- na utvrđenje da su Odluka o otkazu ugovora o radu tuženika od 24. ožujka 2014., kojom su otkazani Ugovor o radu sklopljen s tužiteljicom 5. rujna 2007. te Aneks Ugovora o radu sklopljen s tužiteljicom 1. ožujka 2011., i to zbog poslovno uvjetovanih razloga, kao i odluka tuženika od 22. travnja 2014., kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za zaštitu prava, nezakonite i nedopuštene,

 

- na utvrđenje da je tužiteljica u neprekidnom radnom odnosu kod tuženika od 5. rujna 2007. pa nadalje, te da joj radni odnos kod tuženika nije prestao temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenim s tuženikom 9. ožujka 2009.,

 

- na obvezivanje tuženika vratiti tužiteljicu na poslove i radne zadatke prema sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od dana 11. ožujka 2009. i priznati joj sva prava na radu i temeljem rada,

 

- na obvezivanje tuženika naknaditi tužiteljici trošak postupka od 2.500,00 kn,

 

dok je tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 2.000,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjevi usvoje, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidentice, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužiteljica poziva (iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).

 

Navodi revidentice:

 

- da iz provedenih dokaza nije bilo osnove zaključiti da je tuženik kod odlučivanja kojeg će radnika zadržati na radu "vodio računa o objektivnim kriterijima, odnosno o trajanju radnog odnosa, starosti, obvezama uzdržavanja koje terete radnika, odnosno da je tužiteljica u braku, da je imala dijete staro godinu dana, da je podstanar, da je njezin suprug radio na ugovoru o radu na određeno vrijeme, da je imao kredit..." - i da je upravo njoj trebalo otkazati ugovor o radu,

 

- da činjenično stanje nije davalo osnovu za zaključak "da nije postojalo slobodno radno mjesto u drugoj organizacijskoj jedinici tuženika",

 

- da je prema podacima iz spisa valjalo prihvatiti da je tuženik u radu zadržao osobe "koje imaju znatno manje radnog staža kod tuženika od tužiteljice",

 

u biti su samo prigovori činjenične naravi - kojima revidentica iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje ona nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka.

 

Za prihvatiti je kod toga da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revidentica ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što ona tvrdi i njezino tumačenje istinitog (u odnosu na poslovne i socijalne kriterije koji se odnose na nju i na kojima je tuženik temeljio svoju odluku), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidentice.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužiteljice na utvrđenje nedopuštenom Odluke od 24. ožujka 2014. kojom je tuženik otkazao s njome sklopljen ugovor o radu i Aneks toga ugovora (s Odlukom od 22. travnja 2014. kojom je tuženik odbio Zahtjev za zaštitu prava tužiteljice protiv prve Odluke) - pa (slijedom toga) i da njezin radni odnos nije prestao, kumuliran s zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti tužiteljicu na poslove radnog mjesta prema otkazanom ugovoru.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

 

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika, i to prvo prema Ugovoru o radu sklopljenim 4. rujna 2007. na određeno vrijeme (prema kojem je kod tuženika od 5. rujna 2007. do 10. ožujka 2009. obavljala poslove konobarice) - a potom prema Ugovoru o radu sklopljenim 9. ožujka 2009. (s početkom rada 11. ožujka 2009.) na neodređeno vrijeme za rad "na poslovima u mesopreradi" (u proizvodnji i preradi prehrambenih proizvoda, pakirnici, ali i pomoćnim poslovima u skladištu te održavanju i čišćenju), time da je u pretežitom obavljala poslove  pakiranja (etiketiranja) proizvodnog programa mesopreradi (Aneksom ugovora o radu od 1. ožujka 2011. "utvrđena je promjena prezimena za tužiteljicu, umjesto R. u V."),

 

- da je tužiteljica tijekom rada kod tuženika bila na rodiljnom pa potom i roditeljskom dopustu i po završetku ovoga vratila se na poslove radnog mjesta na kojima je radila i prije dopusta,

 

- da je "tuženik u proces rada umjesto ljepljenja papirnatih etiketa na proizvodima uveo označavanje litografijom na aluminijskim podlogama", a što mu je pojeftinilo proizvodnju - pa su "strojevi za etiketiranje uklonjeni iz upotrebe",

 

- da je uvođenje nove tehnologije (litografije) u radni proces uvjetovalo novu organizaciju rada, pri čemu se "pokazalo da postoji višak zaposlenika" u radu tuženika na poslovima koje je tužiteljica obavljala,

 

- da je 24. ožujka 2014. tuženik donio Odluku o otkazu ugovora o radu sklopljenog s tužiteljicom, i to (prema obrazloženju Odluke) jer (da) zbog nove organizacije rada poslodavca i uvođenja nove tehnologije u proces rada  tužiteljici više nije moguće osigurati obavljanje poslova na kojima je radila - a ne postoji mogućnost da se uz dodatno obrazovanje, osposobljavanjem zaposli na nekim drugim poslovima,

 

- da je tuženik kod otkazivanja ugovora o radu sklopljenog s tužiteljicom primijenio sve kriterije iz članka 107. stavak 3. ZR-a i na radu zadržao (od onih s kojima se tužiteljica uspoređuje) radnice starije životne dobi i one koje su kod njega ostvarile više radnog staža,

 

- da je tuženik u svojoj Odluci i naznačio da je "pri odlučivanju o otkazu imao u vidu trajanje radnog odnosa, starost, obiteljske i materijalne obveze" koje tužiteljicu terete,

 

- da je tužiteljica protiv Odluke o otkazu pravovremeno izjavila Zahtjev za zaštitu prava, i potom pravovremeno u odnosu na osporenu Odluku zatražila sudsku zaštitu.

 

Predmet spora valja raspraviti u smislu čl. 107. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 - dalje: ZR-a), i to:

 

- odredbe st. 1. podstavak 1., prema kojoj: "Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju: 1) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz)",

 

- odredbe st. 2., prema kojoj: "Poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.",

 

- odredbe st. 3., prema kojoj: "Pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.",

 

- odredbe st. 4., prema kojoj: "Poslovno ili osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.".

 

Prema odredbi čl. 131. st. 3. ZR-a teret dokazivanja da postoje opravdani razlozi za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu.

 

Na temelju navedenih utvrđenja, koja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je tužbene zahtjeve ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje da je tuženik dokazao postojanje razloga koji opravdavaju njegovu Odluku o otkazu s tužiteljicom sklopljenog Ugovora o radu - i (time) da je ta Odluka dopuštena.

 

Takvo pravno shvaćanje je pravilno.

 

Prema shvaćanju ovog suda, opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 107. st. 1. podstavak 1. ZR-a postoji i u slučaju kada poslodavac radi ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede izvrši reorganizaciju rada tako da (kao u ovome slučaju) smanji broj radnika ili ukine određena radna mjesta, a sve budući da je autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta, da organizira proces rada ili organizaciju svoga poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima.

 

U ovome predmetu, a polazeći od toga da dopuštenost otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, utvrđene okolnosti opravdavaju shvaćanje tuženika (na koje se u suštini pozvao i u osporenoj odluci o otkazu):

 

- da je samo korištenjem navedenog autonomnog prava otkazao ugovor o radu sklopljen s tužiteljicom - i to (po uvođenju nove tehnologije u radni proces i time uvjetovane nove organizacije rada, kada se "pokazalo da postoji višak zaposlenika" u radu na poslovima koje je tužiteljica obavljala) upravo u cilju ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede,

 

- da je u smislu odredbe čl. 131. st. 3. ZR-a dokazao da je u postojećim (pa i općepoznato) složenim uvjetima u gospodarstvu imao opravdani razlog za redoviti, poslovno uvjetovani otkaz, odnosno da otkaz ugovora o radu tužiteljici nije dan suprotno odredbi čl. 107. st. 1. podstavak prvi ZR-a.

 

Tuženik je kao poslodavac tužiteljice prilikom odlučivanja o poslovno uvjetovanom otkazu morao voditi računa o socijalnim kriterijima iz odredbe čl. 107. st. 3. ZR-a (o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja radnika) kao i drugim koje je eventualno propisao i bio ovlašten (obzirom da su navedeni socijalni i drugi razlozi za otkaz u odredbi čl. 107. st. 3. ZR-a navedeni samo poimence i primjerice, pa se mogu dopunjavati i profesionalnim sposobnostima samoga zaposlenika) propisati: onim kriterijima koji se odnose na osobine radnika koje su u svezi s poslom koji obavlja na temelju ugovora o radu - s time što je imao autonomno pravo odlučiti (jer se prilikom uvažavanja kriterija iz čl. 107. st. 3. ZR-a od poslodavca ne očekuje da isključivo matematički pristupi primjeni te odredbe: poslodavcu se ne može ograničiti sloboda odlučivanja i onemogućiti da autonomno odlučuje kojemu će od navedenih kriterija dati prednost pri odabiru radnika kojeg će zadržati u ugovornom radnom odnosu) koju će važnost dati svakom pojedinom od svih tih kriterija.

 

U situaciji kao u predmetnom slučaju, kada je tužiteljica mogla provjeriti prema kojim je kriterijima utvrđena kao višak - i kada je u donesenoj odluci o otkazu s njome sklopljenog ugovora o radu navedeno da se pri otkazu vodilo računa o trajanju radnog odnosa radnice, njezinoj starosti te obvezama uzdržavanja koje je terete, na tužiteljici je (radnici) bio teret dokaza da tuženik nije vodio brigu o svim propisanim kriterijima.

 

Naime, prema shvaćanju revizijskog suda, tužiteljica je, a da bi se mogla vršiti usporedba u kojoj su mjeri propisani kriteriji iz odredbe čl. 107. st. 3. ZR-a uzeti u obzir kod drugih radnika koji su zadržani na radu - za koje je tuženik ocijenio (uzeo) da su u odnosu na nju (utvrđenu viškom) u prednosti, trebala navesti one za koje drži da su po tuženiku neopravdano (nepravilno) bili privilegirani (u boljem socijalno ekonomskom položaju) - i to (što je ovdje bitno) toliko (s takvim, konkretnim razlozima) da bi bez te privilegije ona u ovome postupku ostvarila uspjeh: o kojim se to radnicima (ili radniku) radi.

 

Slijedom toga, a obzirom da tužiteljica to nije učinila (i pored odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika), koji propust ne može nadomjestiti samo naznakom osoba s kojima je radila - i uopćenim tvrdnjama da je u odnosu na njih trebala ostvariti povoljniju situaciju, za prihvatiti je da u ovom slučaju ništa ne ukazuje da je tuženik pri donošenju odluke o otkazu ugovora o radu sklopljenog s tužiteljicom postupio protivno navedenim zakonskim odredbama čl. 107. st. 3. ZR-a.

 

Valja pritom imati na umu da je tuženik u odluci o otkazu naveo i da tužiteljicu ne može zaposliti na nekim drugim poslovima ili je obrazovati ili osposobiti za rad na drugim poslovima - a obzirom da tužiteljica nije dokazala da je tuženik to ipak mogao učiniti, to je kao činjenicu utvrdio i drugostupanjski sud - uz pravilno shvaćanje da u postojećim uvjetima, kada tužiteljica nije navela niti jedno određeno slobodno radno mjesto na koje ju je tuženik mogao rasporediti za rad s punim radnim vremenom u trenutku kada joj je otkazao ugovor, tuženik nije niti mogao dokazivati negativnu činjenicu: da tužiteljicu nije mogao zaposliti na drugim poslovima, odnosno da je nije mogao obrazovati ili osposobiti za rad na drugim poslovima.

 

Revizijski sud tek primjećuje da se tužiteljica tijekom postupka uspoređivala s više radnika tuženika - ali nije dokazala da je ijedan od ovih u odnosu na nju bio po tuženiku privilegiran i neopravdano zadržan na poslu, a ničim nije dokazala niti da se može u ičemu ovdje relevantnim uspoređivati s radnicama koje naznačuje u reviziji, toliko da bi to dovodilo u pitanje pravilnost prijeporne Odluke tuženika i njegovu ocjenu kojeg će radnika zadržati, a sve obzirom na podatke u spisu: da je i M. H. ugovor o radu otkazan, i to 22. svibnja 2014. (dakle prije nego je tužiteljici prestao radni odnos) - a ona je i "starije životne dobi od tužiteljice", dok je S. J. kod tuženika zaposlena kao pomoćni kuhar na određeno vrijeme - i ugovor joj je također otkazan, i to po proteku samo kraćeg razdoblja od kada je tužiteljici prestao radni odnos - a S. B. je također "starije životne dobi od tužiteljice" i ima duži staž kod tuženika.

 

Konačno, tužiteljica povoljniju poziciju u postupku ne može ostvariti niti samo uopćenom tvrdnjom da joj je ugovor o radu otkazan kada se vratila s rodiljnog dopusta i protivno odredbama čl. 71. st. 1. i 73. ZR-a, a pogotovo ne kraj utvrđenja iz rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područnog ureda u Osijeku od 30. rujna 2013., da je rodiljni dopust u cijelosti iskoristila još s 6. kolovoza 2013. (dakle znatno prije danog joj otkaza), a da tek roditeljski dopust ima koristiti 6 mjeseci i do 2. veljače 2014., ali i propusta da ičime određenim obrazloži zašto bi ta tvrdnja bila (kraj tih činjeničnih utvrđenja) odlučna za odluku o predmetu spora.

 

Stoga, a budući da je osporena drugostupanjska presuda donesena u skladu s takvim pravnim shvaćanjem i (time) uz pravilnu primjenu materijalnog prava - pa nije utvrđena osnovanost revizijskih razloga, o reviziji tužiteljice valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude (prema odredbi čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 31. listopada 2017.