- 1 -              Rev 2425/15-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2425/15-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika D. O. iz K., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku u P., radi naplate novčane tražbine, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-623/12 od 8. srpnja 2015., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Metkoviću broj P-378/11 od 1. veljače 2012., u sjednici održanoj 31. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e:

 

1. Revizija protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-623/12 od 8. srpnja 2015. se odbija kao neosnovana.

 

2. Revizija tuženika protiv odluke o parničnim troškovima sadržana u presudi Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-623/12 od 8. srpnja 2015. se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Metkoviću broj P-378/11 od 1. veljače 2012. odbijen je zahtjev tužiteljice kojim je traženo da se tuženiku naloži isplatiti joj iznos 11.513,34 kn s pripadajućim zateznim kamatama, na ime naknade za korištenje poljoprivrednog zemljišta u k.o. K. na tabli D 11/2 u površini 8.343 m2 za 2003., 2004. i 2005., te je ujedno naloženo tužiteljici isplatiti tuženiku iznos 16.067,50 kn na ime parničnih troškova.

 

Presudom Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-623/12 od 8. srpnja 2015. potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice preko iznosa 4.004,64 kn, tj. za iznos 7.508,70 kn s pripadajućim zateznim kamatama, dok je djelomično preinačena prvostupanjska presuda te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 4.004,64 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 31. prosinca 2007. do isplate i isplatiti tužiteljici iznos 7.001,22 kn na ime parničnih troškova.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je preinačenjem prvostupanjske presude prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos 4.004,64 kn, te odluke o parničnim troškovima, tužitelj je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, ali je izjavio i reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći kao sporna pravna pitanja:

 

"1. Da li je moguće ocijeniti tužbu urednom ako predmet postupka-nekretnina nije određena po svojoj katastarskoj oznaci upisanoj u zemljišnim knjigama suda?

 

2. Da li je moguće dosuditi naknadu za korištenje tuđe nekretnine, ako je površina osporena, a nije utvrđena valjanim dokazima, niti su ti dokazi predloženi od tužitelja?

 

3. Da li je moguće presudom utvrditi naknadu samo temeljem obavijesti porezne uprave koja može služiti samo kao orijentir, ako je visina takve naknade osporena, a nije utvrđena valjanim dokazima, niti su ti dokazi predloženi od tužitelja, ili se naknada mora utvrditi samo u visini koja bi se ostvarila davanjem u zakup?

 

4. Da li viši sud može samostalno preinačiti odluku o visini kamate, iako takav zahtjev nije postavljen tijekom postupka (prekoračenje ovlasti), ili u tome dijelu treba tužbeni zahtjev odbaciti kao neuredan, odnosno odbiti kao nezakonit?"

 

smatrajući ih važnim za odluku u toj pravnoj stvari ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, predloživši preinačenje pobijane presude odbijanjem zahtjeva tužiteljice uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija protiv pobijane presude nije osnovana, dok protiv odluke o parničnim troškovima nije dopuštena.

 

Kod činjenice što je pobijana drugostupanjska presuda, a kojom je djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice te je naloženo tuženiku isplatiti joj iznos 4.004,76 kn, donesena prema odredbi čl. 373.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), jer protiv te presude, a na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a je dopušteno podnošenje tzv. redovne revizije. U takvom slučaju, nema pretpostavki, a time ni mogućnosti protiv pobijane presude podnositi reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a (tzv. izvanredna revizija), zbog čega će se sa revizijom tužitelja izjavljenom protiv pobijanog dijela drugostupanjske presude, postupati kao sa revizijom iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a.

 

Polazeći pak od odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu izjavljene revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer suprotno revizijskim navodima, pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i razumljivi, tako da se pravilnost pobijane presude može ispitati.

 

Revizijski navodi tuženika kojima se prigovarajući pravilnosti pobijane presude vrši preocjena izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

 

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu joj naknade za neovlašteno korištenje poljoprivrednog zemljišta u njezinom vlasništvu od strane tuženika tijekom 2004. i 2005.

 

Polazeći od nespornih, te na temelju rezultata provedenog postupka utvrđenih činjenica:

 

- da je na predmetnoj nekretnini oznake čest. zem. 2807 z.u. 4594 k.o. K., površine 8.343 m2, u naravi voćnjak, upisana Republika Hrvatska kao vlasnica,

 

- da je tuženik u razdoblju 2004. i 2005. bio u posjedu te nekretnine uzgajajući na njoj mandarine, a bez da je za to imao valjanu pravnu osnovu,

 

drugostupanjski sud je polazeći od odredbe čl. 219. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) obvezao tuženika na isplatu iznosa 4.004,64 kn, a koliko je iznosila zakupnina za nekretnine takvog boniteta, smatrajući da je to korist koju je tuženik imao od uporabe tuđe stvari.

 

Osporavajući pravilnost takvog pravnog shvaćanja revident u reviziji ustraje u prigovoru da tužiteljica nije dokazala vlasništvo na predmetnoj nekretnini, zbog čega da ne može osnovano potraživati od tuženika zakupninu.

 

Takav prigovor tuženika je neosnovan, kod činjenice da je Republika Hrvatska kao nositeljica vlasničkih prava na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na teritoriju Republike Hrvatske, u smislu odredbi Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine", broj 34/91) upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica predmetne nekretnine.

 

Kod činjenice što je sam tuženik u svom iskazu potvrdio navod tužiteljice da je on tijekom 2004. i 2005. obrađivao predmetnu nekretninu površine 8.343 m2 kao voćnjak, uzgajajući na njoj mandarine, onda je bespredmetan prigovor tuženika kako je postavljeni tužbeni zahtjev neprecizan u smislu neodređenosti katastarske oznake sporne nekretnine. S tim u svezi treba reći da se u ovom slučaju radi o kondemnatornom zahtjevu tužiteljice kojim se traži nalaganje tuženiku isplata novčanog iznosa koji je određen naznačen, a odnosi se na neplaćenu zakupninu za nespornih 8.343 m2 zemljišta položenog u k.o. K., te nesporno korištenog kao voćnjak sa zasađenim mandarinama od strane tuženika u 2004. i 2005., i kao takav je jasan i određen te ovršiv zahtjev.

 

U postupku je utvrđeno da je tuženik koristio predmetno zemljište bez valjanog pravnog osnova i kao takav ima status nepoštenog posjednika te nekretnine u odnosu na njezinog vlasnika – tužiteljicu.

 

Prema odredbi čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 – dalje: ZV) nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

 

Dakle, tom odredbom je propisano da je uz ostalo i obveza nepoštenog posjednika da vlasniku nekretnine naknadi i koristi koje je on – nepošteni posjednik, ostvario za vrijeme nepoštenog posjedovanja nekretnine, a to je u ovom slučaju upravo korištenje tužiteljičine nekretnine bez da je za nju plaćena zakupnina.

 

Upravo na tome tužiteljica i temelji svoj zahtjev prema tuženiku, zbog čega za ocjenu osnovanosti istog nije odlučno je li tužiteljica namjeravala tu nekretninu dati u zakup ili ne, a niti ocjenjivati osnovanost zahtjeva tužiteljice primjenom instituta stjecanja bez osnova, a kako je to učinio drugostupanjski sud.

 

Kako je prethodno rečeno korist koju je tuženik ostvario nepoštenim posjedovanjem predmetne nekretnine sastoji se u neplaćanju zakupnine za istu, a čija visina je prema podacima koje prileže spisu iznosila 0,24 kn/1 m2 za zemljište tog boniteta, a što za površinu 8.343 m2 za 2004. i 2005. ukupno iznosi 4.004,64 kn, koliko je dakle pravilno dosuđeno pobijanom presudom. Revizijski prigovori tuženika, a koji se odnose na pravilnost utvrđene cijene zakupnine za promatrano razdoblje su prigovori činjenične naravi i kao takvi ne mogu biti predmetom ocjene u ovom stupnju postupka.

 

Dosuđeni iznos odnosi se na neplaćenu zakupninu za 2004. i 2005., a na koje je zatezna kamata pravilno dosuđena od dana podnošenja tužbe (10. srpnja 2006.).

 

Stoga je reviziju protiv presude trebalo odbiti, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Tuženik je revizijom osporio i odluku o parničnim troškovima, a koja odluka je po svojoj pravnoj naravi rješenje u smislu odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a stranke mogu izjaviti reviziju protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude.

 

Smislenim tumačenjem navedene odredbe zaključiti je da se revizijom mogu pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja imaju značaj odluke o predmetu spora, a kojima se postupak o zahtjevu stranke sadržanim u tužbi dovršava.

 

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka po svojoj naravi nema značaj rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a, a protiv kojeg je dopuštena revizija, jer niti se zahtjevom za naknadu parničnih troškova sadržanom u tužbi, parnični postupak pokreće, niti se donošenjem rješenja o parničnim troškovima, postupak iniciran tužbom završava.

 

To što je odluka o parničnim troškovima (sadržajno rješenje – čl. 129. st. 5. ZPP-a) sadržano u presudi, ne daje joj značaj rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a u smislu da se njome pravomoćno završava postupak. Parnični troškovi su izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka iniciranog tužbom i u njoj istaknutom zahtjevu (čl. 151. st. 1. ZPP-a) o kojem odlučuje sud odlukom (presudom ili rješenjem) i kojom se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a), bez da time rješenje o parničnim troškovima sadržano u takvoj odluci stječe svojstvo rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

U tom pravcu, sa ustavnopravnog aspekta ocjenu pravne naravi rješenja o troškovima postupka dao je Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-III-4937/2013 od 11. studenoga 2013., uz ostalo navodeći: "... samo ona odluka suda kojom je nadležni sud meritorno odlučio o biti stvari, odnosno o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja, jest pojedinačni akt u smislu čl. 62. st. 1. Ustavnog zakona u povodu kojeg je Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, nadležan štititi ljudska prava i temeljne slobode podnositelja, zajamčene Ustavom Republike Hrvatske. U ustavnosudskom postupku ocijenjeno je da osporena odluka, u dijelu koji podnositelj pobija ustavnom tužbom, a kojim je odlučeno o trošku ovršnog postupka, ne predstavlja pojedinačni akt u smislu čl. 62. st. 1. Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu".

 

Polazeći od prethodno navedenog, ocijeniti je da nema pretpostavki iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a za dopuštenost revizije u dijelu kojim se odnosi na pobijanu drugostupanjsku presudu, a kojom je odlučeno o parničnim troškovima, jer to rješenje ne spada u rješenje o kojem govori odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Takva ocjena utemeljena je na pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015., a prema kojoj: "pravomoćno rješenje o trošku parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 31. listopada 2017.

 

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.