- 1 -              Rev 1088/14-2

Broj: Rev 1088/14-2

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. K. iz P., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. S., odvjetniku iz N., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u N., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-4568/2013-2 od 20. veljače 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Našicama poslovni broj P-254/13-6 od 4. listopada 2013., u sjednici održanoj 31. listopada 2017.,

r i j e š i o   j e:

Ukidaju se presuda Općinskog suda u Našicama poslovni broj P-254/13-6 od 4. listopada 2013. i presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-4568/2013-2 od 20. veljače 2014. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

O troškovima sastava revizije odlučiti će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužene i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je presuđeno:

„Utvrđuje se da je tužitelj K. A. P., OIB ..., iz P., vlasnik 1/2 dijela kčbr. 1361 G. K. oranica površine 1789 m2, upisane u zk. ul. br. 975 k.o. P., što je tužena Republika Hrvatska dužna priznati i trpjeti brisanje svoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi uz istodobni upis toga prava u korist tužitelja, sve to u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.185,00 kn u roku od 15 dana.“

Protiv presude suda drugog stupnja tužena je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 - dalje: ZPP) ističući da odluka u ovom sporu ovisi o rješavanju pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

U suštini, pitanje koje u reviziji postavlja tužena svodi se na dilemu primjene čl. 159. st. 4. u svezi sa st. 2. te čl. 160. i čl. 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP) i potrebnog roka za stjecanje prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu te može li se smatrati da je savjesnost posjednika nekretnine prekinuta kada kao stranka sudjeluje u postupku preoblikovanja zemljišne knjige.

Pritom ističe da osporavana odluka odstupa od odluka istog suda i u tim odlukama izraženog pravnog shvaćanja u istovrsnim sporovima koji se temelje na identičnom činjeničnom i pravnom supstratu (Gž-52/12 od 12. siječnja 2012., Gž-3772/11 od 5. siječnja 2012., Gž-398/13 od 30. siječnja 2014., Gž-3394/12 od 26. rujna 2013., Gž-4514/12 od 19. rujna 2013., Gž-1982/13 od 12. prosinca 2013., Gž-4665/13 od 28. veljače 2014.) koje prilaže uz reviziju.

Na reviziju nije odgovoreno.

Ovaj sud ocjenjuje da se radi o pitanju koje ispunjava uvjete važnosti iz čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Revizija je osnovana.

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg pitanja je revizija podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

U postupku pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je:

- da je u postupku preoblikovanja zemljišnih knjiga za k.o. P. formirana nova kč.br. 1361 oranica K. upisana u zk.ul. br. 975 k.o. P. i to u 1/2 dijela kao vlasništvo tužitelja i u 1/2 dijela kao vlasništvo tužene,

- da je kč.br. 1361 formirana od kč.br. 834/1, upisane kao vlasništvo tužitelja, i kč.br. 818, upisane kao vlasništvo tužene na temelju čl. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj 34/91) a koja je prethodno bila upisana kao društveno vlasništvo,

- da se u posjedu nekretnine nalazi tužitelj;

- da je glede sporne nekretnine 2006. godine vođen postupak obnove i preoblikovanja zemljišnih knjiga te da je tužitelj u tom postupku 2006. godine sudjelovao te saznao da nekretnina koju posjeduje nije u 1/2 dijela u zemljišnim knjigama upisana kao njegovo vlasništvo (zapisnik i rješenje broj Z-656/2004/975 od 27. veljače 2006. - list 6 spisa).

Sukladno odredbi čl. 159. st. 2. ZVDSP-a samostalan posjednik nepokretne stvari kojeg je posjed zakonit, istinit i pošten stječe pravo vlasništva protekom 10 godina neprekinutog posjeda, a sukladno odredbi st. 3. istog članka posjednik vlasništvo stječe protekom 20 godina neprekinutog posjeda.

Odredbom st. 4. čl. 159. ZVDSP-a određeno je da ako se nekretnina nalazi u vlasništvu Republike Hrvatske tada je za stjecanje prava vlasništva potreban neprekinuti posjed u dvostrukom trajanju, dakle za zakonit, istinit i pošten posjed 20 godina, a za pošten posjed 40 godina.

Posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja, posjed je isitnit ako nije pribavljen silom, prijetnjom ili potajice ili pak zloupotrebom povjerenja, a posjed je pošten ako posjednik koji ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed s time da poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada (čl. 18. ZVDSP-a).

Sukladno shvaćanju ovog suda iznesenom o postavljenom pitanju u odluci poslovni broj Rev-1719/13 od 21. rujna 2016., s obzirom na činjenicu da je tužitelj sudjelovanjem u postupku preoblikovanja zemljišne knjige 2006. godine saznao da nekretnina koju posjeduje nije u zemljišnim knjigama u cijelosti upisana kao njegovo vlasništvo, već da je u 1/2 dijela upisana kao vlasništvo tužene, njegov pošten posjed time je prekinut jer se ne može smatrati da od tog trenutka i dalje nije znao ili mogao znati da mu ne pripada pravo na posjed.

Stoga se ne može prihvatiti stav sudova nižeg stupnja da ova okolnost nije od značaja.

Slijedom navedenog kako u vremenu od 8. listopada 1991. do 2006. nije prošao niti rok dosjelosti od 20 godina iz čl. 159. st. 4. ZVDSP-a to se za sada niti ne može prihvati zaključak sudova da je tužitelj na temelju poštenog neprekinutog posjeda i posjeda svojih prednika stekao pravo vlasništva.

Sud će u nastavku postupka ispitati do sada iznesene okolnosti, provesti druge dokaze koje će stranke predložiti (eventualno ispitati postoje li okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. broj 35298/04) kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su aktima bivših vlasti prešle iz režima vlasništva u režim društvenog vlasništva) te potom donijeti novu na zakonu osnovanu odluku.

Slijedom navedenog, kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje ostalo nedovoljno i nepotpuno utvrđeno valjalo je presude sudova nižeg stupnja ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje u smislu odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a.

Zagreb, 31. listopada 2017.