- 1 -              Revt 218/15-2

Broj: Revt 218/15-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja: 1. „H. I.“ d.o.o. Z., OIB: …, 2. „H. C.“ d.o.o. Z., OIB: …, 3. „H. P. p.“ d.o.o. Z.,  OIB: …, svi kao pravni sljednici „H. H. ž.“ d.o.o. Z., a tužitelji pod 2. i 3. kao pravni sljednici „H. V. v.“ d.o.o. Z., tužitelje pod 2. i 3. zastupa punomoćnik V. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika „L. R.“ d.d. R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica D. P., odvjetnica u R. i A. B., odvjetnik u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja pod 2. i 3. protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 1670/14-4 od 18. studenog 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P - 13/04-8 od 14. lipnja 2004., u sjednici održanoj 31. listopada 2017.,

p r e s u d i o   j e:

Revizija tužitelja pod 2. i 3. odbija se kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja na isplatu 1,288.138,83 DEM, odnosno protuvrijednost u kunama koja preračunata po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan 9. svibnja 2001. iznosi 4,912.414,04 kune s pripadajućom zateznom kamatom. Odlukom o troškovima postupka obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku iznos od 316.683,61 kunu.

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelji pod 2. i 3. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu shodno revizijskim navodima, odnosno ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik je odgovorio na reviziju s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuju tužitelji pod 2. i 3. Naime, suprotno tvrdnji ovih tužitelja, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revidenti opisno ukazuju u reviziji.

Pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano je za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu po osnovu zakupnine zemljišta i skladišta za razdoblje od 1. travnja 1992. do 31. prosinca 1994., plaćanja naknade za faktično korištenje zemljišta za razdoblje od 31. prosinca 1994. do 31. svibnja 1996., kao i plaćanje komunalne i vodne naknade za ova razdoblja.

Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 25. svibnja 2001. godine, nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužitelja prihvaćajući pravilnom primjenom odredbi čl. 372. st. 1., čl. 375. i čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO, kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11/) osnovanim istaknuti prigovor zastare od strane tuženika.

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, obzirom na dospijeće tražbina trogodišnji zastarni rok istekao je 31. svibnja 1999. Tužitelji se pozivaju na činjenicu da bi na sastanku održanom 28. lipnja 2000. došlo do priznanja duga, a time i prekida zastarijevanja u smislu odredbe čl. 387. ZOO-a. Međutim, kako to pravilno cijene nižestupanjski sudovi, u navedenim okolnostima bila bi riječ o priznanju zastarjele obveze koje shodno odredbi čl. 366. st. 1. ZOO-a mora biti u pisanom obliku, a kakvog priznanja u konkretnom slučaju nije bilo. Naime, shodno odredbi čl. 387. ZOO-a, zastarijevanje se prekida kad dužnik prizna dug. Ovo priznanje može biti izraženo izravno, izjavom dužnika usmeno ili pisanim putem, ali i neizravno, plaćanjem otplate, plaćanjem kamata, davanjem osiguranja, te zahtjevom upućenom vjerovniku da mu odredi novi rok ispunjenja. Navedeno priznanje duga, uz pretpostavku da je jasno određeno i bezuvjetno, mora se dati u tijeku zastarnog roka, jer ako je priznanje uslijedilo po nastupanju zastare ono shodno odredbi čl. 366. st. 1. ZOO-a mora biti u pisanom obliku i smatra se kao odricanje od zastare.

Slijedom izloženog, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja, jer u konkretnom slučaju nije bilo pisanog priznanja zastarjele obveze u smislu odredbe čl. 366. st. 1. ZOO-a. U tom smislu su irelevantni navodi tužitelja koji se odnose na pretpostavke valjanog dogovora između stranaka 28. lipnja 2000. primjenom odredbe čl. 43. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11 i 111/12).

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a istu valjalo odbiti kao neosnovanu, a kako je to odlučeno u izreci.

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 31. listopada 2017.