- 1 -              Revr 494/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 494/17-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja I. M., iz V. G., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. Đ., odvjetnik u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Sisku broj Gž R-34/2015-2 od 3. ožujka 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku, broj P-1305/2011, od 20. ožujka 2015., u sjednici održanoj 31. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tuženice Republike Hrvatske, ukida se presuda Županijskog suda u Sisku broj Gž R-34/2015-2 od 3. ožujka 2017. i presuda Općinskog suda u Sisku, broj P-1305/2011, od 20. ožujka 2015. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je suđeno:

 

„I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj OIB ... – Ministarstvo obrane, da tužitelju I. M., OIB ... iz V. G., ..., plati ukupan iznos od 79.868,08 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od dna a dospijeća svakog pojedinog iznosa pa isplate kako slijedi:

- na iznos od 5.725,44 kn od dana 15. veljače 2008. godine, do isplate

- na iznos od 5.725,44 kn od dana 15. ožujka 2008. godine, do isplate

- na iznos od 5.572,08 kn od dana 15. travnja 2008. godine, do isplate

- na iznos od 6.798,96 kn od dana 15. svibnja 2008. godine, do isplate

- na iznos od 9.224,88 kn od dana 15. lipnja 2008. godine, do isplate

- na iznos od 7.282,80 kn od dana 15. srpnja 2008. godine, do isplate

- na iznos od 13.291,11 kn od dana 15. kolovoza 2008. godine, do isplate

- na iznos od 8.253,84 kn od dana 15. rujna 2008. godine, do isplate

- na iznos od 7.586,25 kn od dana 15. listopada 2008. godine, do isplate

- na iznos od 4.248,30 kn od dana 15. studenog 2008. godine, do isplate

- na iznos od 6.158,98 kn od dana 15. rujna 2009. godine, do isplate, sve u roku od 8 dana.

 

II. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj OIB. ... – Ministarstvo obrane, da tužitelju I. M., OIB ... iz V. G., ... 2, naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 10.565,00 kn, sve u roku 8 dana.“.

 

Drugostupanjskom presudom je suđeno:

 

„Odbija se, kao neosnovana, žalba tuženice Republike Hrvatske i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku broj P-1305/2011 od 20. ožujka 2015.

 

Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.“.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. točku 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovome sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, o kojem pitanju je revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Predložila je reviziju prihvatiti, ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtjeva trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženice je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi stavka 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Stranka u izvanrednoj reviziji, sukladno odredbi čl. 382. st. 3. ZPP, treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na pitanje odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao djelatne vojne osobe za isplatu dodataka na plaću po osnovi prekovremenog rada na ime dežurstva, straže i rada na terenu, kojeg je tužitelj obavljao u razdoblju od siječnja 2008. do kolovoza 2009.

 

Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 14., 96., 97., 168., 200. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 175/03, 136/04 i 76/07 – dalje: ZSOS), odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08 ) i tuženici naložili da tužitelju za razdoblje od siječnja 2008. do kolovoza 2009. isplati 79.868,08 kunu bruto s pripadajućom zateznom kamatom.

 

Prihvaćajući tužbeni zahtjev sudovi su zauzeli stav da je nesporno da tužitelj nije bez odmora radio 24 sata, ali imajući u vidu da je i to vrijeme proveo u dežurstvu, da bi i ovo vrijeme trebalo biti uračunato i konačni broj sati, pa je efektivni rad obračunavan u vremenu od 24 sata uzastopce.

 

U izvanrednoj reviziji tuženica je postavila slijedeće materijalnopravno pitanje:

 

„ima li djelatna vojna osoba pravo na isplatu plaće ostvarenih prekovremenih sati odrađenih za vrijeme dežurstva, straža i terena te ima li pravo na naknadu plaće za 24 sata koje je proveo na radnom mjestu neovisno da li je stvarno radio ili se odmarao i spavao, ili se kod izračuna ne treba uzimati i one sate koje se odmarao ili spavao?“.

 

Obrazlažući važnost naznačenog pitanja tuženica ukazuje na odluke ovog suda broj Revr-693/13 od 20. srpnja 2016., Revr 151/14 od 20. srpnja 2016., Revr 3/16 od 20. srpnja 2016., Revr 1714/14-2 od 14. prosinca 2016., Revr 1273/14 od 17. siječnja 2017. od 17. studenoga 2009., u kojima je zauzet stav koji nije podudaran sa stavom zauzetim u pobijanoj odluci.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg pitanja je revizija podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije tuženice u smislu čl. 382. st. 2. u svezi čl. 392.b ZPP ovaj sud je ocijenio da je materijalnopravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni slijedom čega je revizija dopuštena.

 

Osnovano tuženica ukazuje na pogrešno pravno stajalište i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane nižestupanjskih sudova koji su tužitelju u spornom razdoblju za dežurstva i obavljanje stražarske službe kao prekovremeni rad priznali i razdoblja odmora u okviru 24 sata.

 

Naime, u odluci ovoga suda, broj Revr-1273/13-3, od 17. siječnja 2017., na koju se poziva revidentica zauzet je stav primjenjiv i u ovom konkretnom slučaju, da je, kada je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom.

 

Stoga se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe dulji od punog radnog vremena, prilikom isplate plaće ne može u spornom razdoblju vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata, a pod koji rad bi se računao i dnevni odmor u trajanju od osam sati.

 

Polazeći od izloženog, nameće se kao razumljiva i prihvatljiva ocjena da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti radno mjesto, ima i slobodno vrijeme, koje vrijeme provedeno izvan stvarno odrađenih sati rada, se ne može smatrati prekovremenim radom.

 

Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je nepodudarno sa navedenim shvaćanjem, pa je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno jer nisu utvrđene odlučne činjenice - stvarno odrađeni sati rada te vrijeme odmora tužitelja.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a nižestupanjske presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 

 

U ponovljenom postupku sudovi će sukladno pravnom shvaćanju na kojem se temelji ovo rješenje i sukladno uputama ovoga suda donijeti novu, zakonitu odluku (čl. 394.a ZPP-a).

 

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 31. listopada 2017