- 1 -              Rev-x 629/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 629/13-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. C. d.d. O., kojeg zastupa punomoćnik R. K., odvjetnik u R., protiv tuženika I. M. iz M., B., kojeg zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u S., radi stjecanja bez osnove, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž 1522/10 od 13. ožujka 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Opatiji poslovni broj P-47/08-48 od 6. studenog 2009., u sjednici održanoj 31. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-1522/10 od 13. ožujka 2013. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Opatiji presudom poslovni broj P-47/08-48 od 6. studenog 2009. odbio je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"1. Raskida se ugovor o predaji stana u trajno vlasništvo zaključen između tužitelja A. C. I. C. d.d. i tuženika I. M., zaključen 13. listopada 1999.g.

 

2. Tuženi I. M. dužan je predati u posjed tužitelju A. C. I. C. d.d. O. 16/99 suvlasničkog udjela u stambenoj zgradi sagrađenoj na grč. 249, upisanoj u z.k.ul. 669 k. V., koja u naravi predstavlja dvosoban (stan broj 5) površine 77,35 m2 koji se sastoji od dvije sobe, kupaone, lođe, kuhinje, dnevnog boravka i hodnika, s pripadajućom drvarnicom površine 2 m2, a koji se nalazi na II katu u stambenoj kući u I., te izdati tužitelju valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva ma opisanoj nekretnini, jer će u suprotnome istu zamijeniti ova presuda, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

3. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 174.537,20 kuna.

 

Županijski sud u Dubrovniku presudom poslovni broj Gž-1522/10 od 13. ožujka 2013. odbio je žalbu tužitelja protiv odbijajućeg dijela presude te je potvrdio točku I-1., 2. i 3. izreke presude. Taj sud je preinačio odluku o parničnim troškovima u toč. II izreke te je naložio tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 99.790,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, a podredno da preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev, te tuženiku naloži naknaditi tužitelju parnične troškove.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14- dalje: ZPP) samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji tužitelja pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svim žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Iako tužitelj revizijom pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka, u obrazloženju tih revizijskih razloga se u bitnome osporavaju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na okolnosti koje su prethodile sklapanju ugovora o predaji stana u trajno vlasništvo tuženiku, poglavito u odnosu na navodno pogrešno utvrđene rezultate poslovanja tužitelja, koji su bili preduvjet da tuženik stekne u vlasništvo predmetni stan. Međutim u reviziji nije ukazano na konkretne proturječnosti, dok pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. st. 1. ZPP. Vrhovni sud RH u donošenju odluke o reviziji polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

 

Prvostupanjski sud je ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan provedeni dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, a dokazi su izvedeni sukladno pravilima o izvođenju dokaza, pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 251. ZPP, na koju se ukazuje revizijom.

 

Valja također napomenuti da eventualni pogrešan pravni pristup kada i postoji, ne znači sam po sebi postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ako je unatoč pogrešnom pravnom shvaćanju i pogrešnom pravnom pristupu moguće ispitati pobijanu presudu.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koji se pozvao tužitelj, a koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Sporno je i u revizijskom stupnju postupka jesu li ispunjene pretpostavke za sudski raskid Ugovora o predaji stana sklopljen između tužitelja i tuženika 13. listopada 1999., te je li tuženik stekao stan bez valjane pravne osnove.

 

S tim u vezi je sporno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude u odnosu na pretpostavke za raskid ugovor i pravne posljedice raskida primjenom odredaba Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje u tekstu: ZOO) koji se u ovom slučaju, a s obzirom na vrijeme nastanka obveznog odnosa, primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05).

 

U postupku koji je prethodio revizijskom je utvrđeno:

 

- da se Ugovorom o obavljanju poslova generalnog direktora sklopljenim 1. srpnja 1998. (dalje u tekstu: Ugovor), tužitelj između ostalog obvezao kupiti i predati u vlasništvo tuženiku, svojemu tada imenovanom generalnom direktoru, dvosobni komforni stan na području tužiteljevog sjedišta, nakon proteka jedne godine, ako se ostvare pozitivni rezultati u poslovanju društva (čl. 5. st. 3);

 

- da je Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana 27. rujna 1999. sklopio tuženik u tužiteljevo ime;

 

da je na XIII sjednici tužiteljevog Nadzornog odbora od 13. listopada 1999. godine prihvaćeno izvješće uprave o ostvarenim rezultatima poslovanja za devet mjeseci te godine s prosudbom do kraja godine u kojem su izneseni ostvareni i predvidivi pozitivni rezultati poslovanja, te donesena odluka da su ispunjeni uvjeti iz članka 5. stavak 3. Ugovora o obavljanju poslova generalnog direktora od 1. srpnja 1998. godine i tako nastala tužiteljeva obveza predati tuženiku u vlasništvo stan;

 

- da je na temelju naprijed navedene odluke od 13. listopada 1999. godine tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o predaji kupljenog stana tuženiku u vlasništvo s tabularnom izjavom za upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi

 

- da su u zapisniku Financijske policije klasa: 513-10-09-03/1500-01-2, Urbroj: 513-10-09-03/1500-01-2 od 16. svibnja 2001. godine o obavljanom inspekcijskom nadzoru za razdoblje od 1. travnja 1998. do 27. ožujka 2001. godine utvrđene nepravilnosti u prikazivanju tužiteljevog financijskog stanja;

 

- da je tvrtka A. d.o.o. iz Z., koju je angažirao tužitelj, u svom vještačkom nalazu i mišljenju od 18. svibnja 2002. godine navela da je protivno iskazanoj dobiti od 29.581.168,55 kn, u poslovanju tužitelja za 1998. godinu ostvaren negativni rezultat od 9.392.819,25 kn, a za 1999. godinu, protivno iskazanoj dobiti u konačnom obračunu od 1.324.025,44 kn, da je ostvaren negativni rezultat od 1.100.914,02 kn;

 

- da je tužiteljev Nadzorni odbor primivši na znanje novo izvješće i nalaz o financijskom poslovanju tužitelja u 1998. i 1999. godini predložio tuženiku vraćanje stana u vlasništvo tužitelja s time da ga besplatno koristi do kraja mandata i da ga otkupi, što je tuženik odbio;

 

- da je Nadzorni odbor opozvao tuženika s dužnosti generalnog direktora s danom 27. veljače 2001. godine, a dana 14. svibnja 2001. godine donio odluku kojom utvrđuje da je s danom opoziva raskinut s tuženikom ugovor o obavljanju poslova generalnog direktora od 1. srpnja 1998. godine.

 

Sudovi su također utvrdili da su u tužiteljevom poslovanju ostvareni pozitivni rezultati kroz 1998. i 1999. godinu, a u odnosu na prigovor metodologije izračuna rezultata je utvrđeno da bi i primjenom pune amortizacijske stope rezultat također bio pozitivan. Okolnost što je do pozitivnog rezultata poslovanja dijelom došlo i zahvaljujući tome što je I. d.d. Z. u tom periodu otpisala tuženiku dugovanje u iznosu od 87.697.601,67 kuna sudovi su cijenili kao doprinos pozitivnom poslovanju, koji je sam po sebi bez utjecaja na prava tuženika, zato što ugovorom tuženika - direktora nije od strane društva primjena odredbe čl. 5. Ugovora uvjetovana time na koji način je ostvaren pozitivni poslovni rezultat.

 

Tumačenjem odredbe čl. 5. st. 3. Ugovora prvostupanjski sud je zauzeo pravno shvaćanje da su se ispunili uvjeti prema kojima tuženik ima pravo zahtijevati od tužitelja predaju u trajno vlasništvo dvosobnog komfornog stana na području tužiteljevog sjedišta, a tu obvezu je tužitelj ispunio sklapanjem Ugovora o predaji stana, pa je tuženik stekao stan na temelju valjane pravne osnove koja naknadno nije otpala. Ovo pravno shvaćanje prihvatio je i drugostupanjski sud.

 

Tužiteljeve navode da njegovo poslovanje tijekom 1999. nije bilo pozitivno sudovi su ocijenili neodlučnim za ishod ovoga spora, ali su također utvrdili i da je tužitelj i tijekom 1999. godine pozitivno poslovao, te je na kraju dvije uzastopne poslovne godine iskazao dobit, za koju je vještačenjem utvrđeno da je stvarno i postojala.

 

Stoga prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda nisu ispunjeni uvjeti za sudski raskid ugovora kao ni pretpostavke za primjenu odredbe čl. 210. ZOO o vraćanju stečenog bez osnove, jer je tuženik stekao stan na valjanoj pravnoj osnovi.

 

Tužitelj je revizijom osporio pravilnu primjenu materijalnog prava osporivši da bi se ispunili ugovoreni uvjeti pod kojima je tuženik stekao pravo na predaju stana. Ugovor o predaji stana je sklopljen 27. rujna 1999., a stan je predan tuženiku 13. listopada 1999., dakle u vrijeme kad je još bilo neizvjesno kakvo će biti poslovanje tužitelja za 1999. godinu. Sklapanju ugovora je prethodila XIII sjednica tužiteljevog Nadzornog odbora na kojoj su utvrđeni rezultati poslovanja tužitelja za prvih devet mjeseci 1999., pa je ukupni godišnju pozitivni rezultat prikazan za period od 10. srpnja 1998. do listopada 1999.

 

Stoga tužitelj drži da u vrijeme sklapanja ugovora još nije bilo izvjesno jesu li ispunjeni ugovoreni uvjeti iz čl. 5. st. 3. Ugovora, odnosno tada još nije postojala valjana osnova za predaju tužitelju u vlasništvo predmetnog stana, a niti se ta osnova naknadno ostvarila, jer poslovanje u 1999. nije bilo pozitivno. Ugovor o kupoprodaji je sklopljen pod uvjetom koji se odnosi na pozitivno poslovanje tužitelja tijekom jedne godine, a revident tvrdi da se suspenzivni uvjet nije naknadno ostvario.

 

Tužitelj drži da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kod izračuna rezultata poslovanja tužitelja, te je pogrešno primijenjen čl. 90. ZOO u tumačenju odredbe čl. 5. Ugovora, a s tim u vezi je i pogrešno primijenjena odredba čl. 210. ZOO u odnosu na zaključak da je Ugovor o kupoprodaji valjan, te da tuženik nije stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu bez valjane pravne osnove.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava, jer nisu ispunjene zakonom propisane pretpostavke za sudski raskid predmetnog ugovora.

 

Prije ostalog valja ukazati na to da tužbeni zahtjev glasi na raskid ugovora o predaji stana u vlasništvo tuženika, te na predaju stana tužitelju u posjed i izdavanje tabularne isprave podobne za prijenos prava vlasništva s tuženika na tužitelja.

 

Međutim tužitelj u reviziji i tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima tvrdi da ugovor nije ni nastao jer da je sklopljen pod odgodnim uvjetom koji nije naknadno ostvaren. Ako bi to bilo točno, već zbog toga nije osnovan zahtjev za raskid ugovora iz točke I tužbenog zahtjeva, jer se može raskinuti samo postojeći ugovor.

 

U odnosu na dio presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev za sudski raskid Ugovora valja poći od općih pravila za raskid ugovora uređenih odredbama ZOO, a prema kojima se ugovor može raskinuti sporazumom stranaka ili jednostrano izjavom ugovorne strane.

 

U ovom slučaju nema sporazuma između stranaka o raskidu ugovora, pa ostaje za ocjenu jesu li se ispunile pretpostavke za sudski raskid ugovora na zahtjev jedne strane.

 

Ugovor se može samo iznimno jednostrano raskinuti ugovor i to ako je takva mogućnost izričito predviđena tzv. raskidnom klauzulom ugovorom ili je propisana zakonom.

 

Tužitelj nije ni tvrdio da su stranke unaprijed ugovorile mogućnost jednostranog raskida ugovora, pa su glede mogućnosti raskida mjerodavne odredbe ZOO kojima je propisana mogućnost jednostranog raskida ugovora u iznimnim slučajevima, prvenstveno zbog neispunjenja obveze druge ugovorne strane i zbog promijenjenih okolnosti. Pored navedenih općih razloga u ZOO su propisani i neki drugi razlozi za jednostrani raskid ugovora (npr. zbog prekomjernog oštećenja, fizičkih nedostatak stvari, …) koji se primjenjuju na pojedine vrste ugovora i nisu relevantne za ovaj slučaj.

 

Tužitelj je tijekom postupka i u reviziji opisno ukazao na razloge za raskid ugovora zbog neispunjenja obveze od strane tuženika (time što kao direktor nije ostvario pozitivno poslovanje društva), te zbog izmijenjenih okolnosti (uslijed promjena uvjeta poslovanja društva na tržištu).

 

Jednostrani raskid ugovora zbog neispunjenja predviđen je odredbom čl. 124. ZOO prema kojoj u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveza ili, pod uvjetima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu.

 

Navedenom odredbom je dakle uspostavljeno pravilo izvansudskog raskida ugovora zbog neispunjenja, pa se raskid vrši jednostranom izjavom volje jedne ugovorne strane drugoj. Eventualna sudska odluka vezana uz raskid može imati samo deklaratorni učinak.

 

U ovom slučaju tužitelj nije tvrdio da je izvansudskom izjavom raskinuo premetni ugovor, a sve kada bi i postojala takva njegova izjava, mogao bi tužbom tražiti samo utvrđenje da je ugovor raskinut.

 

Jednostrani raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti predviđen je odredbom čl.  131. st. 1. i 2. ZOO prema kojoj, ako nakon sklapanja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj mjeri da je očito da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po općem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obveze odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvarivati svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor raskine. Raskid ugovora ne može se zahtijevati ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili otkloniti.

 

U slučaju raskida ugovora zbog promijenjenih okolnosti može se tražiti sudski raskid ugovora konstitutivnom tužbom za raskid ugovora ili izmjenu pravnog odnosa uređenog ugovorom.

 

Tužitelj tijekom postupka i u reviziji nije ni tvrdio da su nakon sklapanja Ugovor o predaji stana, sklopljenog 13. listopada 1999. nastupile takve okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili zbog kojih se ne može ostvariti svrha ugovora, u toj mjeri da je očito da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po općem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi.

 

Sve okolnosti koje navodi tužitelj odnose se na poslovanje tuženika koje je prema navodima tužitelja bilo takvo da nije opravdavalo sklapanje predmetnog ugovora. Međutim kada bi te okolnosti i bile odlučne, valja imati na umu da su činjenična utvrđenja na kojima se temelji pobijana presuda drugačija od onih navedenih u reviziji.

 

Zbog iznijetih razloga pravilno je primijenjeno materijalno pravo odbijanjem tužbenog zahtjeva za raskid ugovora.

 

Nadalje prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova tužitelj nije iznio razloge koje bi predmetni ugovor činile nevaljanim, odnosno koje bi ukazivale na to da je tuženik dobio stan u vlasništvo bez valjane pravne osnove.

 

Oni razlozi koji se odnose na okolnosti koje su prethodile sklapanju ugovora i pobude za sklapanje ugovora nisu odlučne za rješenje spora. Sudovi su se doduše u sporu radi raskida Ugovora bavili također i pravnim učincima Ugovora o obavljanju poslova generalnog direktora sklopljenim 1. srpnja 1998., kojim se tužitelj uz ostalo obvezao kupiti i predati tuženiku, svojemu tada imenovanom generalnom direktoru, u vlasništvo dvosobni komforni stan na području tužiteljevog sjedišta, nakon proteka jedne godine, ako se ostvare pozitivni rezultati u poslovanju društva.

 

Međutim za rješenje spora je mjerodavna valjanost predmetnog Ugovora sklopljenog 13. listopada 1999. koji ne sadrži odredbe o suspenzivnom niti o raskidnom uvjetu,  vezano uz pozitivno poslovanje tužitelja. Sve kada bi to i bila činjenica koja je odlučna za valjanost i nastanak predmetnog Ugovora, valja naglasiti da je prema činjeničnim utvrđenjima tužitelj ostvarilo pozitivne rezultate tijekom 1988. i 1999., dakle dvije godine uzastopno.

 

U ovom slučaju može se eventualno dvojiti radi li se o pogrešnom poslovnom potezu trgovačkog društva koje je sklopilo s tužiteljem Ugovorom o obavljanju poslova generalnog direktora,  u koji ugovor je unesena odredba o nagradi direktoru, odnosno o pravu na besplatni prijenos prava vlasništva na stanu za slučaj pozitivnog poslovanja društva. Međutim takva odredba sama po sebi ne čini nevaljanim ugovor o predaji stana tužitelju u trajno vlasništvo.

 

Stoga je tuženik na valjanoj pravnoj osnovi i na valjan način upisom u zemljišne knjige, stekao pravo vlasništva 16/99 suvlasničkog udjela u stambenoj zgradi sagrađenoj na grč. 249, upisanoj u z.k.ul. 669 k. V., koja u naravi predstavlja dvosoban stan, pa nije dužan po čl. 210. ZOO  vratiti stečeno, odnosno nije dužan predati stan u posjed tužitelju niti mu izdati valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na opisanoj nekretnini.

 

Zbog iznijetih razloga pobijana presuda je donesena pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava, u postupku u kojemu nisu počinjene povrede odredba parničnog postupka, pa je valjalo temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 31. listopada 2017.