- 1 -              Revt 89/14-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 89/14-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. M. K. d.o.o. K., K., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici M. Š. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. i Š. u V., protiv tuženice V. d.d. V., V., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica S. M., odvjetnica u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluke o troškovima postupka broj Pž-5195/08-9 od 22. listopada 2013., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu broj P-70/07-86 od 25. siječnja 2008., u sjednici održanoj 31. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužiteljice podnesena protiv drugostupanjske presude odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužiteljice podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

Zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I/ Platni nalog iz rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Varaždinu broj Ovrv-2588/1999 od 30. prosinca 1999. godine djelomično se održava na snazi, te je tuženik V. d.d. V., ..., dužan isplatiti tužitelju K. m. K. d.d. K. na ime glavnice iznos od 1.195.069,61 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini od 18% godišnje počev od 15. srpnja 1998. pa do 30. lipnja 2002. godine, a u visini od 15% godišnje od 01.07.2002. godine do isplate glavnice suglasno Uredbi Vlade RH o visini stope zakonske zatezne kamate tekućom od dana dospijeća pojedinih računa do isplate i to kako slijedi:

 

- na iznos od 1.075,43 kn sa kamatom tekućom od 11.09.1998. godine do isplate

- na iznos od 290.390,38 kn sa kamatom tekućom od 01.12.1998. godine do isplate

- na iznos od 716.879,14 kn sa kamatom tekućom od 16.12.1998. godine do isplate

- na iznos od 186.724,66 kn sa kamatom tekućom od 31.12.1998. godine do isplate.

 

II/ Za iznos od 6.518.808,40 kn ukida se platni nalog ovog suda iz rješenja o ovrsi broj Ovrv-2588/1999 od 30. prosinca 1999. godine."

 

Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

 

"III/ Odbija se prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o osiguranju prethodnom mjerom kojom se zabranjuje Z. b. d.d. Z. kao banci u kojoj se vodi glavni račun V. d.d. V. kao protivnika osiguranja, protivniku osiguranja ili trećoj osobi po nalogu protivnika osiguranja isplati s njegovog računa novčani iznos od 5.001.797,52 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teče i to:

 

- na iznos od 93.319,57 kn od 15.07.1998. do isplate

- na iznos od 866.557,54 kn od 31.07.1998. do isplate

- na iznos od 1.376.002,69 kn od 16.08.1998. do isplate

- na iznos od 1.471.923,54 kn od 11.09.1998. do isplate

- na iznos od 596.762,88 kn od 01.12.1998. do isplate

- na iznos od 716.879,14 kn od 16.12.1998. do isplate

- na iznos od 186.724,66 kn od 31.12.1998. do isplate

 

i trošak osiguranja koji se sastoji od troška sastava prijedloga za osiguranje i sudske pristojbe u iznosu od 66.000 kn.

 

Kao i podredni prijedlog tužitelja za donošenje prethodne mjere Z. b. d.d.d Z., kao banci u kojoj se vodi glavni račun V. d.d. V. da tuženiku kao protivniku osiguranja ili trećoj osobi, a po nalogu protivnika osiguranja isplati s njegovog računa novčani iznos od 1.193.994,80 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teće i to:

 

- na iznos od 90.390,38 kn od 01.12.1998. do isplate

- na iznos od 716.879,14 kn od 16.12.1998. do isplate

- na iznos od 186.724,66 kn od 31.12.1998. do isplate

 

te trošak mjere osiguranja koji se sastoji od troška sastava prijedloga za osiguranje i sudske pristojbe u iznosu od 19.566,80 kn.

 

IV/ Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi trošak postupka u iznosu od 1.135.152,70 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate, a sve to u roku od 8 dana."

 

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Varaždinu broj P-70/07 od 25. siječnja 2008. u pobijanim točkama I., II. i IV. izreke.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojom je odbijena tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom II. izreke prvostupanjske presude i protiv odluke o troškovima postupka tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti, ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, kao i odluku o troškovima postupka te predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je osporio navode tužitelja iznesene u reviziji i predložio reviziju odbiti kao neosnovanu, a tuženiku dosuditi trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Na temelju činjeničnih utvrđenja:

 

- da je tužitelj isporučio mlijeko tuženiku na temelju usmenog ugovora o kupoprodaji,

 

- da je, umjesto plaćanja mlijeka, sklopljeno 5 ugovora o cesiji (ugovor od 16. srpnja 1998. na iznos od 1.114.615,67 kuna, ugovor od 28. srpnja 1998. na iznos od 1.232.935,48 kuna, ugovor od 10. kolovoza 1998. na iznos od 1.376.002,69 kuna, ugovor od 8. rujna 1998. na iznos od 1.470.848,11 kuna i ugovor od 17. studenog 1998. na iznos od 621.404,70 kuna),

 

- da je, sukladno sklopljenim ugovorima o cesiji, tuženik kao cedent, prenio na tužitelja, kao cesionara, svoju tražbinu koju je tuženik imao prema D. d.d. Z., kao cesusu,

 

- da je u 4 ugovora o cesiji stavljena klauzula odgovornosti cedenta za slučaj neskrivljenog izostanka naplate cesionara od strane cesusa,

 

- da tužitelj, svojom krivnjom, nije niti pokušao naplatiti dugovanje od D. d.d. Z.,  sudovi su primjenom odredbe čl. 454. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) ocijenili da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kupoprodaji mlijeka, da su,  kao način plaćanja, sklopili ugovore o cesiji (ustupu) umjesto ispunjenja iz čl. 444. st. 1. ZOO te da tužitelj nije poduzimao nikakve radnje radi naplate potraživanja od D. d.d. Z. pa je ukinut platni nalog za iznos od 6.518.808,40 kuna, dok je održan na snazi platni nalog za iznos od 1.195.069,61 kuna jer u odnosu na taj iznos tuženik nije platio isporučeno mlijeko tužitelju niti njegova obveza prema tužitelju nije prestala na neki drugi način.

 

Tužitelj u reviziji u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka navodi da se drugostupanjski sud nije niti osvrnuo na žalbene navode tužitelja iz žalbe kojima je ukazivao na ostvarenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP. Smatra da je zbog navedenog i drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP. Nadalje, tvrdi da  drugostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama odnosno da postoji nesklad između stanja spisa i razloga navedenih u presudi pa drugostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Pritom se tužitelj poziva na 4 ugovora o cesiji, koji sadrže odredbu o odgovornosti tuženika i tvrdi da je riječ o ugovoru o ustupu radi naplaćivanja iz odredbe čl. 444. st. 2. ZOO, a ne o ugovoru o ustupu umjesto plaćanja iz čl. 444. st. 1. ZOO.

 

Odredbom čl. 375. st. 1. ZPP propisano je da u obrazloženju presude drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. Ispitujući revizijske navode tužitelja ovo vijeće je ocijenilo da je drugostupanjski sud postupio sukladno citiranoj odredbi čl. 375. st. 1. ZPP pa nije osnovan revizijski navod revidenta da bi tijekom drugostupanjskog postupka bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP.

 

Iz obrazloženja odluka nižestupanjskih sudova proizlazi da su sudovi citirali sadržaj klauzule o odgovornosti iz ugovora o cesiji upravo onako kako glasi u spornim ugovorima i ocijenili značenje takve u klauzule u kontekstu sadržaja cjelokupnih ugovora o cesiji. Osim toga, iz obrazloženja nižestupanjskih presuda proizlazi da su sudovi naveli jasne razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih su odlučili o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovom postupku. To tim više što razlozi o odlučnim činjenicama, navedeni u obrazloženjima nižestupanjskih presuda  imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Stoga nije osnovan revizijski navod tužitelja da su sudovi tijekom postupka počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

 

U odnosu na navode revidenta kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka prigovara utvrđenom činjeničnom stanju i upušta se u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja treba reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje činjenične navode tužitelja iznesene u reviziji.

 

Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koji revidentica ukazuje u reviziji.

 

Predmet revizijskog razmatranja pobijane drugostupanjske presude u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava prvenstveno se svodi na ocjenu jesu li sudovi, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 444. st. 1. ZOO kada su djelomično ukinuli platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi.

 

Odlučujući o revizijskom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava ovaj sud je ocijenio da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo djelomično ukinuvši platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi. Stoga ovaj sud prihvaća zauzeto pravno shvaćanje drugostupanjskog suda kao i razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude.

 

Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda. Na temelju odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP u slučaju iz st. 1. tog članka, revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva.

 

S obzirom da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude glede primjene materijalnog prava, revident se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude, koje će se na temelju odredbe čl. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

 

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

 

Tuženik u ovoj pravnoj stvari revizijom pobija drugostupanjsku odluku o troškovima parničnog postupka.

 

Odlučujući o dopuštenosti tužiteljeve revizije podnesene protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom postupak  iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

 

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP odbačena tužiteljeva revizija u dijelu kojim pobija drugostupanjsku odluku o troškovima postupka.

 

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 31. listopada 2017.

 

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.