- 1 -              Rev 2805/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2805/13-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari H.-A.-A. d.d. Z., koju zastupaju punomoćnici P. L. i M. G., odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. i partneri, Z., protiv tuženika D. G. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u Z., odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru, poslovni broj Gž-8100/2011-2 od 20. ožujka 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-15452/10-7 od 2. ožujka 2011., u sjednici održanoj 31. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru, poslovni broj Gž- 8100/2011-2 od 20. ožujka 2013. se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Općinski građanski sud u Zagrebu poslovni broj P-15452/10-7 od 2. ožujka 2011. sudio je:

 

"I.              Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. M. iz Z., poslovni broj Ovrv-1405/07 od 29. listopada 2007. u dijelu kojim je naloženo tuženiku D. G. iz Z., da isplati tužitelju H.-A.-A. B. d.d. iz Z., iznos od 6,403.630,30 kn (šestmilijunačetristotritisućešestotridesetkuna i 30lipa) sa zakonskim zateznim kamatama 28. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena te trošak ovršnog postupka u iznosu od 6.235,40 kn u roku od 8 dana.

 

II.              Ukida se platni nalaz sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. M. iz Z., poslovni broj Ovrv-1405/07 od 29. listopada 2007. u dijelu kojim je naloženo tuženiku D. G. iz Z., da isplati tužitelju H.-A.-A. B. d.d. iz Z., iznos od 0,13 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 28. kolovoza 2007. do isplate.

 

III.              Nalaže se tuženiku D. G. iz Z., da nadoknadi tužitelju H.-A.-A. B. d.d. iz Z.,  daljnji parnični trošak u iznosu od 16.054,62 kn u roku 8 dana.

 

U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 55.449,98 kn odbija se kao neosnovan."

 

Županijski sud u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru je presudom poslovni broj Gž- 8100/2011-2 od 20. ožujka 2013. odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio točku I prvostupanjske presude te točku III presude kojom je odlučen o parničnim troškovima tužitelja.

 

Tako su sudovi odlučili u sporu radi isplate mjenične svote po dvije mjenice bez protesta izdane i akceptirane od strane tuženika, koje glase na iznose od 538.175,78 kuna i 5.865.454,65 kuna, a koje su predane H.-A.-A. kao sredstvo osiguranja potraživanja te banke iz dvaju ugovora o kreditu prema korisniku kredita, trovačkom društvu G. d.o.o. Š..

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog revizijskih razloga apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP) samo u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji tuženika nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, a koja prema toj odredbi postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svim žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, a njome je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora.

 

Ni sam tuženik koji tvrdi da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, nije ukazao na stvarne proturječnosti. Revizijskim navodima se zapravo sadržajno dovode u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na okolnosti koje su prethodile izdavanju dviju mjenica od strane tuženika, te namjena tih mjenica kao sredstva osiguranja plaćanja obveze korisnika kredita iz dvaju ugovora o kreditu koje je kao korisnik kredita sklopilo trgovačko društvo G. d.o.o. sa tužiteljem H.-A.-A. d.d. Z..

 

Slijedi da se radi o revizijskim prigovorima činjenične naravi kojima tuženik iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (budući prema tuženikovom shvaćanju sudovi nisu uzeli u obzir rezultate provedenih dokaza, dok su materijalne dokaze pogrešno interpretirali). Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

 

Nadalje, tuženik je u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude u odnosu na prava tužitelja iz predmetnih mjenica, tvrdeći da je on bio jamac po ugovorima o kreditu, da je kao jamac izdao predmetne mjenice kao sredstvo osiguranja tražbine banke prema korisniku kredita, pa da tužitelj ima pravo naplatiti tražbinu od glavnog dužnika, a tek podredno od jamca. Međutim eventualni pogrešan pravni pristup u rješenju spora sam po sebi, sve i kada postoji, ne znači postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ako je presudu moguće ispitati.

 

Drugostupanjski sud je ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan provedeni dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, na koju se opisno ukazuje revizijom.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

U revizijskom stupnju postupka je sporno kakav je status tuženika iz ugovora o kreditu te obim i sadržaj obveze tuženika prema tužitelju po dvije vlastite trasirane mjenice izdane i akceptirane od strane tuženika.

 

S tim u vezi je sporno treba li u rješenju spora primijeniti odredbe čl. 104. i dalje Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05) i odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje u tekstu: ZOO/91) kojima su uređena pravila o sadržaju i opsegu jamčeve odgovornosti, ili odredbe čl. 27. u vezi s čl. 47. Zakona o mjenici (Narodne novine broj 74/94).

 

U postupku koji je prethodio revizijskom je utvrđeno:

 

-da je između H.-A.-A. d.d. Z. (dalje u tekstu: Banka) kao davatelja kredita i trgovačkog društva G. d.o.o. Š. kao korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 011-471/2005 od 25. rujna 2005. kojim se davatelj kredita obvezao dati kredit društvu G. d.o.o., u iznosu od okvirno 500.000.- , te je naknadno dana 31. siječnja 2007. sklopljen Aneks 1. uz Ugovor o kreditu broj 011-471/2005 kojim se prolongira vraćanje kredita, te utvrđuju modaliteti namirenja,

 

- da je između H.-A.-A. d.d. Z. (dalje u tekstu: Banka) kao davatelja kredita i trgovačkog društva G. d.o.o. Š. kao korisnika kredita sklopljen i Ugovor o kreditu broj 011-454/2006 od 13. rujna 2006. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim se davatelj kredita obvezao dati kredit G. d.o.o., u kunskoj protuvrijednosti od 755.000,00 EUR-a, a kojim se korisnik kredita obvezao da će uz ostala sredstva osiguranja predati banci i pet osobnim bianco mjenica „bez protesta“ D. G., tada direktora korisnika kredita,

 

-da D. G. nije potpisao navedene ugovore u svoje ime, odnosno nije se osobno obvezao niti kao glavni dužnik niti kao jamac,

 

- da je D. G., ovdje tuženik, izdao i predao Banci dvije vlastite mjenice „bez protesta“ koje je i akceptirao, a izdane su za osiguranje tražbine banke prema korisniku kredita, s time što prva mjenica izdana dana 29. rujna 2005. na iznos od 538.175,78 kuna, i dospijećem 27. kolovoza 2007., a druga dana 18. rujna 2006. na iznos od 5.865.454,65 kuna sa dospijećem 27. kolovoza 2007., obje sa bezuvjetnim uputom izdatnika mjenice na plaćanje mjenične svote remitentu (banci),

 

-da mjenice sadrže sve potrebne elemente nužne za njihovu valjanost (oznaku da se radi o mjenici, mjesto plaćanja, mjeničnu svotu i potpis izdatnika mjenice, ujedno trasata ...),

 

-da je dug po Ugovorima o kreditu u cijelosti dospio, a korisnik kredita nije ispunio svoju obvezu vraćanja kredita, pa je na dan 27. kolovoza 2007. dug korisnika prema Banci iznosio 6.403.630,43 kune.

 

Prvostupanjski sud je na temelju navedenih odlučnih činjenica i sadržaja tužbenog zahtjeva zaključio da tuženik nije osobni jamac za obvezu korisnika kredita, ali da je izdavanjem i akceptiranjem vlastite mjenice i predajom mjenice kao sredstva osiguranja Banci postao u odnosu na banku postao mjenični dužnik koji se obvezao po dospjelosti mjenice isplatiti banci mjeničnu svotu.

 

S obzirom na to da su mjenice dospjele na naplatu, a mjenična svota nije isplaćena, tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju mjeničnu svotu. Tužbeni zahtjev je prihvaćen primjenom odredbe čl. 27. st. 1. i 2. u vezi s čl. 47. st. 1. točka 1. i 2. Zakona o mjenici.

 

Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu te je prihvatio pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da se radi o mjeničnom sporu te da je u rješenju spora, glede obveze tuženika prema tužitelju po dvjema mjenicama, mjerodavna odredba čl. 27. st. 1. i 2. u vezi s čl. 47. st. 1. točka 1. i 2. Zakona o mjenici.

 

Obrazloženje presude se temelji na pravnom shvaćanju da tuženik nije osobni jamac u smislu odredbe čl. 1004. st. 1. ZOO/91, jer nije u svoje ime, u svojstvu jamca, sukladno odredbi čl. 998. ZOO/91, u pisanom obliku sklopio ugovor o jamčenju, niti je u svoje ime potpisao Ugovore o kreditu i anekse tih ugovora, sklopljenih između Banka kao davatelja kredita i trgovačkog društva G. d.o.o. Š. kao korisnika kredita. Stoga je sud ocijenio da je jedina obveza tuženika prema tužitelju ona koja je nastala po osnovi dviju vlastitih mjenica.

 

Tuženik je revizijom osporio pravilnu primjenu materijalnog prava poglavito glede pravnog shvaćanja prema kojemu tuženik nije jamac za obveze G. d.o.o. Š. prema Banci iz ugovora o kreditu. Tuženik drži da nije dužan platiti utuženi iznos mjenične svote jer se radi o iznosu za koji je tuženik bio jamac iz ugovora o kreditu, pa da je tužitelj prvenstveno trebao pokušati naplatu od glavnog dužnika, a što u ovom postupku nije dokazao.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda u donošenju pobijane presude je pravilno utvrđena pravna osnova spora i pravilno primijenjeno materijalno pravo.

 

Imajući na umu činjenična utvrđenja na kojima se temelji pobijana presuda, pravilno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da tuženik nije osobni jamac po osnovi Ugovora o kreditu i Aneksa ugovora sklopljenih između Banke kao davatelja kredita i trgovačkog društva G. d.o.o. Š. kao korisnika kredita.

 

Jamstvo je ugovor sklopljen između vjerovnika i treće osobe (jamca), kojim se treća osoba obvezuje ispuniti dužnikovu obvezu prema vjerovniku, ako ovaj svoju obvezu ne ispuni.

 

Na Ugovor o kreditu broj 011-471/2005 od 25. rujna 2005. se , s obzirom na vrijeme nastanka obveza iz tog ugovora, primjenjuju se glede jamstva odredbe ZOO/91 i to:

 

-čl. 997. ZOO/91: Ugovorom o jamstvu jamac se obvezuje prema vjerovniku da će ispuniti pravovaljanu i dospjelu obvezu dužnika, ako to ovaj ne učini,

 

-čl. 998 ZOO/91: Ugovor o jamstvu obvezuje jamca samo ako je izjavu o jamčenju učinio pismeno.

 

Na Ugovor o kreditu broj 011-454/2006 od 13. rujna 2006. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine primjenjuju se glede jamstva odredbe ZOO/2005 i to čl. 104. i 105. ZOO/05, koje su identične gore navedenim odredbama čl. 997. i 998. ZOO/91.

 

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, a koje (suprotno tvrdnji tuženika) nije u suprotnosti sa sadržajem ugovora, tuženik nije u pisanom obliku dao izjavu o osobnom jamstvu kojim jamči da će ispuniti pravovaljanu i dospjelu obvezu dužnika-korisnika kredita, ako to ovaj ne učini. Ugovori i aneksi su potpisani samo od strane zakonskog zastupnika dužnika.

 

Stoga za rješenje ovoga spora nije odlučno kakva bi bila prava banke prema ovdje tuženiku, da je on zaista u pisanom obliku kao jamac preuzeo obvezu iz ugovora o kreditu. Samim time nije odlučno je li Banka prije podnošenja tužbe pokušala naplatu tražbine od glavnog dužnika.

 

Napominje se da time što je glavni dužnik potpisom Ugovora obećao vjerovniku (banci) da će treća osoba - D. G. predati banci pet mjenica (vrijednosnih papira) kao sredstvo osiguranja kredita, nije nastao nikakav obvezni odnos, između Banke i D. G..

 

Obvezna D. G. prema Banci nastala je tek kada se ovaj dragovoljno mjenično obvezao izdavši i akceptiravši dvije vlastite mjenice i to dana 29. rujna 2005. na iznos od 538.175,78 kuna s dospijećem 27. kolovoza 2007., i dana 18. rujna 2006. na iznos od 5.865.454,65 kuna sa dospijećem 27. kolovoza 2007., obje sa bezuvjetnim uputom izdatnika mjenice na plaćanje mjenične svote remitentu (Banci). Po tim mjenicama je tuženik glavni dužnik prema banci kao vjerovniku- remitentu za iznos mjenične svote.

 

Stoga se na obvezni odnos između tužitelja i tuženika primjenjuju odredbe Zakona o mjenici koje glase:

 

-čl. 27. st. 1. ZM: Akceptom se trasat obvezuje da mjenicu plati o dospjelosti.

 

-čl. 27. st. 2. ZM: Ako mjenica ne bude plaćena, njen imatelj, pa bio to i sam trasant, ima na temelju nje pravo na neposrednu tužbu protiv akceptanta za sve što se može zahtijevati prema članku 47. i 48. ovoga Zakona.

 

-čl. 47. st. 1. toč. 1. ZM: Imatelj mjenice može zahtijevati od onoga protiv kojeg ostvaruje pravo iz mjenice (1) iznos za koji mjenica nije akceptirana ili isplaćena kao i kamate ako su bile u mjenici određene i (2) zateznu kamatu obračunatu u skladu s propisom kojim se uređuje visina stope zatezne kamate,

 

-čl. 48. ZM: Tko je iskupio mjenicu, može zahtijevati od onih koji njemu odgovaraju: 1) cjelokupnu svotu koju je isplatio, 2) kamatu u visini eskontne stope koju utvrđuje Narodna banka Hrvatske na tu svotu, računajući od dana kad se iskupljena svota mjenice isplatila, 3) troškove koje je imao.

 

              S obzirom na to da predmetne mjenice glase na ukupni iznos od 6.403.630,30 kuna, a obveza tuženika po navedenim mjenicama nije prestala, pravilno je primijenjeno materijalno pravo prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

 

Tuženik je u zakašnjenju s ispunjenjem dospjele novčane obveze po mjenicama, pa pored glavnice duguje i zatezne kamate po čl. 29. ZOO/05.

 

Stoga je tužbeni zahtjev prihvaćen pravilnom primjenom materijalnog prava u postupku u kojemu nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje je ukazano revizijom, pa je valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 31. listopada 2017.