Pristupanje sadržaju
- 1 - Revr 227/14-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice E. T. iz P., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u P., protiv tuženice D. E., vlasnice obrta P., iz P., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici Ž. V., G. P. i S. V., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda iz P., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-2668/13-2 od 21. listopada 2013. kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-810/11-29 od 12. srpnja 2013., u sjednici održanoj 31. listopada 2017.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženice D. E., kao neosnovana.
r i j e š i o j e:
Odbacuje se revizija tuženice D. E. protiv odluke o troškovima postupka (sadržane u točki III. izreke presude), kao nedopuštena.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da joj tuženica na ime neisplaćenih plaća isplati iznos od 54.400,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom pobliže navedenoj u izreci presude (točka I izreke) te je odbijen tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da joj tuženica nadoknadi parnični trošak (točka II izreke), a tužiteljici je naloženo nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 7.425,00 kn dok sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka tuženica odbijena (točka III izreke).
Drugostupanjskom presudom, suđeno je:
„I. Djelomično se prihvaća tužiteljičina žalba i preinačava se presuda Općinskog suda u Puli – Pola posl. br. P-810/11-29 od 12. srpnja 2013. g., te se sudi:
Nalaže se tuženici da tužiteljici na ime neisplaćenih plaća isplati ukupan iznos od 49.400,00 kuna (četrdesetdevettisućačetristokuna) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje na način da se eskontna stopa Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uveća za pet postotnih poena, a koja kamata teče od 31. svibnja 2011. g. do isplate, kao i da joj nadoknadi parnični trošak od 7.527,00 kuna, sve u roku od 8 dana.
Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka.
II. U preostalom dijelu se odbija tužiteljičina žalba i potvrđuje se prvostupanjska presuda.
III. Nalaže se tuženici da tužiteljici nadoknadi trošak žalbenog postupka od 1.562,50 kuna, u roku od 8 dana.“
Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod točkom I. izreke, kojom je preinačena prvostupanjska presuda i protiv odluke o troškovima postupka (točka III. izreke drugostupanjske odluke) tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku. U reviziji je također navela da reviziju podnosi na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predložila je reviziju prihvatiti, ukinuti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet u tom dijelu vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili je u tom dijelu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev.
U odgovoru na reviziju tužiteljica je predložila odbaciti reviziju kao nedopuštenu.
Revizija protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana.
Revizija protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena.
Ovaj sud je reviziju tuženice ispitivao i osnovanosti te revizije odlučivao kao o redovnoj reviziji podnesenoj na temelju odredbe čl. 382. st. 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) jer iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da je sud tu presudu donio na temelju odredbe čl. 373.a ZPP iako se izrijekom nije pozvao na tu zakonsku odredbu.
Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud je revizijom pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem je pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Predmet spora je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica kao radnica traži od tuženice kao poslodavca isplatu dijela plaće u iznosu od po 1.900,00 kn za razdoblje od siječnja 2009. do travnja 2010. godine, odnosno po 2.500,00 kn bruto mjesečno za razdoblje od lipnja 2010. do ožujka 2011. godine, ukupno 54.500,00 kn bruto, navodeći da su stranke dogovorile da će se taj iznos isplaćivati „na ruke“, a da tuženica utužene iznose nije isplatila tužiteljici.
Prvostupanjski sud je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev jer je ocijenio da iznosi čija isplata je usmeno ugovorena isplatom tužiteljici „na ruke“ nisu dio plaće jer da, suprotno odredbama čl. 12. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 – dalje: ZR), ti iznosi nisu ugovoreni u pisanom obliku već da predstavljaju stimulaciju koja ovisi o ostvarenom prometu.
Odlučujući o žalbi tužiteljice protiv prvostupanjske presude, drugostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev u iznosu od 49.400,00 kn bruto ocijenivši da iznosi čiju isplatu je tužiteljica s tuženicom ugovorila isplatom „na ruke“ ne predstavljaju stimulaciju već su dio plaće te da propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku, sukladno odredbi čl. 12. ZR, ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora. Visinu mjesečnih iznosa za koje su stranke usmeno ugovorile isplatu „na ruke“ tužiteljici drugostupanjski sud je utvrdio u iznosu od 1.900,00 kn bruto mjesečno, što ukupno iznosi 49.400,00 kuna bruto.
Tuženica u reviziji navodi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer u obrazloženju presude nije naveo razloge o odlučnim činjenicama pa se presuda ne može ispitati. Također navodi da je drugostupanjski sud zaključak o tome da je tuženica tužitelju isplaćivala plaću na ruke donio na temelju saslušanja svjedoka i parničnih stranaka te da je time narušio načelo neposrednosti postupka. Tvrdi da je drugostupanjski sud visinu tužbenog zahtjeva utvrdio samo na temelju iskaza tužiteljice, primjenom odredbe čl. 223. ZPP.
Drugostupanjski sud je na temelju čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP preinačio prvostupanjsku presudu nakon što je utvrdio da iznosi čiju isplatu je tužiteljica s tuženicom ugovorila isplatom „na ruke“ ne predstavljaju stimulaciju već su dio plaće nakon što je dokaze izvedene pred prvostupanjskim sudom (iskaze svjedoka i stranaka) ocijenio drukčije od prvostupanjskog suda.
Odredba čl. 373. a. st. 1. toč. 2. ZPP ovlašćuje drugostupanjski sud da u žalbenom postupku ponovno i drugačije ocijeni u prvostupanjskom sudu izvedene dokaze nezavisno od njihove prirode i načina njihova izvođenja (posredni ili neposredni dokazi, odnosno posredno ili neposredno izvedene dokaze).
Naime, odredbom čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11 - dalje: ZIDZPP/11) izmijenjena je odredba čl. 373.a st. 1. ZPP tako da izmijenjena glasi: "Drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze." Ova se odredba, u skladu s odredbom čl. 53. st. 1. ZIDZPP/11, primjenjuje i u ovom predmetu. Prema tome, takvo odstupanje od načela neposrednosti, prema kojem u smislu čl. 4. ZPP sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na temelju neposredne rasprave, uopće ne predstavlja povredu odredba parničnog postupka.
Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je u obrazloženju drugostupanjske presude sud izložio razloge kako je i zašto je ocijenio dokaze kojima je utvrdio (pored nesporne činjenice da je tuženica prije siječnja 2009. svim radnicima, uključujući i tužiteljicu, osim plaće koja im je isplaćivana na račun, svakog mjeseca „na ruke“ isplaćivala određeni iznos) spornu i odlučnu činjenicu za ovaj spor – radi li se o dijelu ugovorene plaće, kako to tvrdi tužiteljica ili o stimulaciji koja je ovisila o rezultatima poslovanja obrta, kako to tvrdi tuženica.
Suprotno navodima tuženice iznesenima u reviziji drugostupanjski sud je u obrazloženju presude naveo razloge o odlučnoj činjenici – visini usmeno ugovorene plaće koja se isplaćivala „na ruke“, pri čemu sud polazi od nesporne činjenice (da je tuženica prije siječnja 2009. godine svim radnicima, uključujući i tužiteljicu, osim plaće koja im je isplaćivana na račun, svakog mjeseca „na ruke“ isplaćivala određeni iznos) i ocjenjuje ne samo iskaz tužiteljice (prema kojem „joj je tuženica na ruke isplaćivala iznos od 1.900,00 kuna, a od svibnja 2010. g. da joj je trebala isplaćivati po 2.500,00 kuna, na koliko je taj dio plaće povećala i radnici M. M.“), već i iskaz tuženice („da je radnicima isplaćivala iznose koji su se kretali od 1.000,00 do 3.000,00 kuna mjesečno“).
Prema ocjeni ovoga suda nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer ovaj sud ne nalazi proturječnost između razloga pobijane presude kojom je sud dosudio tužiteljici razliku plaće za mjesec siječanj 2009. godine i zapisnika o iskazu tužiteljice koje je iskazala da "je posljednji put plaću na ruke primila u drugom mjesecu 2009. u iznosu od 1.900,00 kn". Tako obrazloženje tog revizijskog razloga nije dovoljno za ocjenu da je ostvarena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer iz tog dijela zapisnika o iskazu tužiteljice nije razvidno odnosi li se ta isplata „na ruke“ na dio plaće za mjesec siječanj 2009. godine.
Tuženica u reviziji neosnovano navodi da drugostupanjski sud nije smio visinu tužbenog zahtjeva utvrđivati samo na temelju iskaza tužiteljice i primjenom odredbi o slobodnoj ocjeni dokaza (čl. 223. ZPP), jer je svrha odredbe čl. 223. ZPP upravo da se primjenjuje u ovakvim slučajevima – kada sud utvrdi da stranci pripada pravo na novčanu svotu, ali se visina te svote ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama.
U odnosu na navode tuženice iznesene u reviziji, kojima iznosi činjenične navode, ocjenjuje provedene dokaze i daje drukčije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju te odluke, treba reći da takvi, činjenični navodi i prigovori, nisu od značaja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Zbog navedenog nije osnovan revizijski navod bitne povrede odredaba parničnog postupka.
U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava je sporno je li drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaća.
Odlučujući o revizijskom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava ovaj sud je ocijenio da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 12. ZR djelomično prihvativši tužbeni zahtjev. Stoga ovaj sud prihvaća zauzeto pravno shvaćanje drugostupanjskog suda kao i razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude.
Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se kad odbije reviziju iz čl. 382. stavka 1. ZPP, revizijski sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća. Na temelju odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP u slučaju iz st. 1. tog članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva.
S obzirom da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude glede primjene materijalnog prava, tuženica se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP upućuje na obrazloženje presude Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-2668/13-2 od 21. listopada 2013., koje će se na temelju odredbe čl. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.
Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tuženice u pogledu glavne stvari odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci ove presude.
Tuženica je reviziju podnijela i protiv odluke o troškovima postupka.
Prema odredbi čl. 164. st. 4. ZPP o zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak, s tim da se odluka o troškovima parnice koja je sadržana u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 4. ZPP). Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP koja glasi: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).
Iz navedene odredbe proizlazi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se dovršava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka, prije svega, potrebno ocijeniti ima li rješenje o parničnim troškovima karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak.
Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova spor niti počinje niti se dovršava. Sama okolnost što se rješenje o troškovima postupka donosi u presudi ili rješenju kojim se pravomoćno dovršava postupak pred sudom ne daje tom rješenju svojstvo rješenja kojim se pravomoćno završava parnični postupak. Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), o njima sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), ali nemaju karakter rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP.
Slijedom izloženog, u ovom slučaju nije ispunjen temeljni kriterij dopuštenosti revizije po čl. 400. st. 1. ZPP, jer rješenje o troškovima postupka ne ulazi u kategoriju rješenja iz te odredbe, pa je potrebno posebno naglasiti kako protiv rješenja o troškovima parnice revizija uopće nije dopuštena.
Uz sve navedeno, još se naglašava kako je u pogledu nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o troškovima parničnog postupka zauzeto pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenog 2015. koje glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija."
Slijedom svega izloženog, reviziju tuženice protiv rješenja o troškovima parnice valjalo je odbaciti na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP i odlučiti kao u izreci rješenja.