Pnš 503/14

 

 

                                                                                                                                           

 

 

                                                                                                                                                                Pnš 503/14

 

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

                                                                                       P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice J. B., O.: …, iz R., zastupane po pun. D. V., odvj. u K. K. protiv tuženika W. O. V. I. G. d.d. Z., O.: …, zastupanog po pun. iz odvj. društva B. i p. u S., radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave održane dana 14. rujna 2017. g. u prisutnosti tužiteljice osobno s pun. i pun. tuženika, dana 30. listopada 2017. g.,

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 9.393 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 17. siječnja 2013. g. do isplate i to po stopi:

 

-od 12% godišnje u periodu od 17. siječnja 2013. g. do 31. srpnja 2015. g.,

-od 8,14 % godišnje u periodu od 1. kolovoza 2015. g. pa nadalje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

 

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici parnični trošak u visini od 8.983,00 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 30. listopada 2017. g. do isplate i to po stopi od 8,14 % godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.       

 

 

Obrazloženje

 

 

Tužiteljica je podnijela tužbu pred ovim sudom dana 16. prosinca 2014. g. u kojoj je navela da je njen pok. suprug I. B. urmo od posljedica nesretnog slučaja dana … a da je za slučaj smrti uslijed navedenih posljedica bio osiguran kod tuženika policom broj 02 0015609. Za slučaj štetnog događaja osiguranog po ovoj polici da je predviđena odšteta u visini od 9.393 EUR. Tužiteljica da je 16. siječnja 2013. g. podnijela odštetni zahtjev tuženiku ali tuženik nije priznao ni osnov ni visinu zahtjeva. Stoga je predloženo donošenje presude kojom će se tuženika obvezati na isplatu iznosa od 9.393 EUR u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim kamatama.

 

U odgovoru na tužbu tuženik je potvrdio da su radnici ugovaratelja osiguranja t.d. B. d.d. S. bili osigurani policom osiguranja nezgode broj: 02 0015609 kod H. W. I. G. d.d., čiji je tuženik pravni slijednik. Sastavni dio Ugovora o osiguranju da su Opći uvjeti za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja (nezgode), Dopunski uvjeti za grupno osiguranje od posljedica nesretnog slučaja (nezgode) i Posebni uvjeti za osiguranje uvećanih rizika. Tuženik nije osporio ni visinu osigurane svote koja je po predmetnoj polici za slučaj smrti uslijed bolesti iznosila 9.393 EUR, plativo u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Međutim, tuženik je istakao da je zahtjev tužiteljice za isplatu osigurane svote po ovoj polici osiguranja neosnovan. Prije svega, da je netočno da je pok. I. B. preminuo uslijed posljedica nesretnog slučaja jer se u izvješću o uzroku smrti navodi srčani udar. Nadalje, u trenutku smrti radnik ugovaratelja osiguranja da nije bio obuhvaćen Ugovorom o osiguranju temeljem odredbe čl. 2. t. 3. Dopunskih uvjeta za osiguranje od posljedica nesretnog slučaja (nezgode) prema kojoj ugovorom o osiguranju nisu obuhvaćeni radnici ugovaratelja osiguranja koji se na dan zaključenja ugovora ili početka nove osiguravateljne godine nalaze na bolovanju ili boluju od bolesti koje po kriterijima čl. 2., 3. i 4. Posebnih uvjeta za osiguranje uvećanih rizika predstavljaju uvećani rizik. Tako su odredbom čl. 2. Posebnih uvjeta za osiguranje uvećanih rizika kao bolesti kod kojih se ponuda osiguranja odnosno obnova ne mogu prihvatiti u osiguranje, između ostalih, pod točkom a) navedene bolesti srca i krvožilnog sustava, krvi i krvotvornih organa, a pod točkom c) endokrinološke bolesti, dakle, upravo one bolesti od kojih je, prema dostupnoj dokumentaciji i mišljenju cenzora tuženika, kronično bolovao pok. I. B.. Stoga, da pok. I. B. nije ni mogao biti uzet u osiguranje, pa ne postoji pravo tužiteljice, kao njegove nasljednice, potraživati isplatu osigurane svote. Osporen je i tijek zatražene zatezne kamate.

 

U postupku su izvedeni dokazi pregledom police osiguranja nezgode broj 02 0015609 od …. g., prijave nesretnog slučaja od …. g., potvrde o smrti, smrtnog lista, Dopunskih uvjeta za grupno osiguranje od posljedica nesretnog slučaja (nezgode), Posebnih uvjeta za osiguranje uvećanih rizika, Općih uvjeta za osiguranje od posljedica nesretnog slučaja (nezgode), dopisa tuženika od 29. siječnja 2013. g. i 22. listopada 2013. g., potvrde dr. A. K. od 10. listopada 2013. g., izjašnjenja dr. A. V. od 6. svibnja 2016. g., rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika J. D.-S. u K. S. broj O-2823/12 od 13. studenog 2012. g. i JB T. P. u K. S. broj O-2823/12 od 10. veljače 2017. g., prigovora tužiteljice od 14. siječnja 2014. g. na odluku tuženika i zdravstvenog kartona pravnog prednika tužiteljice. Izveden je dokaz vještačenjem po vještaku kardiologu dr. I. V. i endokrinologu dr. Z. V. te saslušanjem svjedoka A. K. i tužiteljice u svojstvu parnične stranke.

 

Stranke su popisale parnični trošak.

 

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev za isplatu razmjernog dijela osigurane svote zbog nastupanja osiguranog slučaja, a budući da je pravni prednik tužiteljice kod pravnog prednika tuženika H. W. I. G. d.d., kao radnik t.d. B. d.d. S., bio osiguran policom grupnog osiguranja nezgode broj 02 0015609.

 

U postupku nije bilo sporno da je pravni prednik tužiteljice pok. I. B. bio zaposlen u t.d. B. d.d. S., da je to t.d. imalo zaključen Ugovor o grupnom osiguranju kod pravnog prednika tuženika H. V. I. G. d.d. Z., te da je osigurana svota po osobi za slučaj smrti uslijed bolesti bio iznos od 9.393 EUR, koja se svota isplaćivala u slučaju nastanka osiguranog slučaja u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Iako je tužiteljica u tužbi navela da je njen pok. suprug umro od posljedica nesretnog slučaja, navela je i da je za taj slučaj bila predviđena osigurana svota od 9.393 EUR, pa je jasno da je u tužbi pogrešno navedeno da je došlo do nezgode jer je pravni prednik tužiteljice umro od srčanog udara što se može smatrati nastupom smrti uslijed bolesti, što se kasnije u postupku među strankama nije ni problematiziralo.

 

U odgovoru na tužbu tuženik se pozvao na sadržaj odredbi Dopunskih uvjeta za grupno osiguranje od posljedica nesretnog slučaja (nezgode)-u daljnjem tekstu Dopunski uvjeti, koji propisuju i utvrđuju sposobnost za osiguranike. Tako prema odredbi čl. 2. t. 3. Dopunskih uvjeta osiguranjem nisu obuhvaćeni zaposlenici koji se na dan zaključenja ugovora ili početka nove osiguravateljne godine nalaze na bolovanju ili boluju od bolesti koje po kriterijima čl. 2., 3. i 4. Posebnih uvjeta za osiguranje uvećanih rizika predstavljaju uvećani rizik.

 

Tuženik je smatrao da je pravni prednik tužiteljice bolovao od bolesti srca i krvožilnog sustava te endokrinoloških bolesti koje predstavljaju takav stupanj uvećanog rizika da se ponuda osiguranja uopće nije mogla prihvatiti. Naime, u odredbama čl. 2., 3. i 4. Posebnih uvjeta za osiguranje uvećanih rizika (u daljnjem tekstu: Posebni uvjeti) nabrojene su bolesti i stanja kod kojih se ponuda osiguranja odnosno obnavljanje osiguranja ne može prihvatiti.

 

Da bi sud provjerio da li je pok. I. B. u trenutku zaključenja Ugovora o osiguranju bolovao od bolesti koje prema Posebnim uvjetima predstavljaju stupanj uvećanog rizika radi čega uopće nije bio obuhvaćen Ugovorom o grupnom osiguranju proveden je dokaz vještačenjem po vještacima kardiologu i endokrinologu, pregledana je potvrda Ordinacije obiteljske medicine dr. A. K. od 10. listopada 2013.g., zdravstveni karton pok. I. B. te su saslušani obiteljski liječnik pok. I. B. - dr. A. K. i tužiteljice.

 

Vještak kardiolog dr. I. V., a nakon izvršenog uvida u zdravstveni karton pok. I. B., naveo je da se u zdravstvenom kartonu nigdje ne nalazi podatak o vrijednosti krvnog tlaka koji se uobičajeno izražava brojkom, da je u kartonu pronašao podatak od 2. srpnja 2007. g. o tome da je pok. I. B. prepisan antihipertenzijski lijek, da iz kartona nije vidljivo da li je bolesnik taj lijek uopće uzimao, a niti koliko dugo te da je potpuno jasno da pacijent nikad nije učinio obradu u smislu arterijske hipertenzije te da je jedini podatak o povišenom krvnom tlaku uočen u spisu koji je vođen radi potrebe invalidske komisije neutvrđenog datuma (165/95). Vještak je uočio da pok. I. B. nikad nije bio na bolovanju zbog arterijske hipertenzije niti se ta bolest spominjala u zaključnim dijagnozama, radi čega je zaključio da su podaci o arterijskoj hipertenziji u medicinskoj dokumentaciji nedovoljni da bi se moglo govoriti da je pok. B. bio bolestan od te bolesti. U odnosu na potvrdu koju je za pok. B. izdao dr. A. K., kao njegov odabrani liječnik, u kojoj se navode dijagnoze od kojih je pok. bolovao te se spominje H. arterialis naveo je da tu potvrdu ne može komentirati te ponovio da se tako nešto ne može zaključiti temeljem dostupnih podataka iz zdravstvenog kartona. Izjašnjenje zamjenice odabranog liječnika pok. I. B. dr. I. V. od 6. srpnja 2016. g. o tome da pok. I. B. uopće nije tražio bilo kakvu liječničku pomoć niti se obraćao obiteljskom liječniku u periodu od 7. srpnja 2008. g. do smrti 2. rujna 2012. g. po mišljenju vještaka samo potvrđuje da je dijagnoza arterijske hipertenzije olako postavljena jer da je stvarno postojala zahtijevala bi redovite kontrole i liječenje te isto tako i obradu najmanje dva puta godišnje zbog mogućih komplikacija. Upućen proučiti da li je u zdravstvenom kartonu pravnog prednika tužiteljice evidentirana neka druga kardiološka bolest navedena u Posebnim uvjetima vještak se izjasnio da takvih bolesti ili stanja nije našao zabilježenih u zdravstvenom kartonu.

 

Na posebno pitanje tuženika da li je kod pok. I. B. postojala bolest ili stanje koje se navodi u čl. 7. t. a al. 1. Posebnih uvjeta, u kojem slučaju se povećava pristupna starosna dob osiguranika za četiri godine odnosno premija za 50%, vještak se izjasnio da ni ova bolest nije utvrđena kod pok. B. jer je potrebno kumulativno zadovoljavanje oba uvjeta: sistoličkog i dijastoličkog tlaka, a u dostupnim podacima nije pronašao da je predniku tužiteljice izmjeren tako visoki tlak.

 

Vještak endokrinolog dr. Z. V., odgovarajući na pitanje suda da li je u zdravstvenom kartonu pok. I. B. pronašao podatak o postojanju endokrinoloških bolesti navedenih u čl. 2. t. c Posebnih uvjeta, naveo je da je u zdravstvenom kartonu pronašao jedan jedini podatak za kojeg je pretpostavio da je liječniku opće prakse poslužio za postavljanje dijagnoze šećerne bolesti tipa 2: razinu glukoze u krvi (dalje: GUK) od 13,2 mmola/L. Na traženje suda prokomentirati tako postavljenu dijagnozu od strane liječnika opće prakse naveo je da nije uobičajeno da se postojanje šećerne bolesti tipa 2 dijagnosticira samo na osnovu tog podatka već da je potrebno postojanje drugih simptoma. Objasnio je sudu da se na temelju razine GUK postavlja sumnja na ovu dijagnozu, a da u zdravstvenom kartonu nije zabilježen niti jedan drugi simptom od kojeg bi patio prednik tužiteljice. U sklopu obrade za invalidsku komisiju nije specificirano o kojim je problemima šećerne bolesti kod prednika tužiteljice bilo riječ. Pozvan od strane suda na temelju iskustva procijeniti predviđeni tijek bolesti za pacijenta kod kojeg je u rujnu 1998. g. evidentirano povišenje GUK od 13,2 mmol/L, naveo je da bi se kod takvog pacijenta dogodile akutne i kronične komplikacije zbog poremećaja razine šećera i to od akutnih da bi moralo doći do poremećaja vida i mokrenja te infekcija mokraćnih kanala, a od kroničnih da bi se radilo o ozljedama tkiva i perifernih živaca, očne pozadine, bubrega i sl. Međutim, kod pacijenta B. da u medicinskoj dokumentaciji ništa od navedenog nije evidentirano niti je pacijent radio uobičajene godišnje preglede vezano za utvrđenje ovih stanja.

 

Nadalje, s obzirom da se u Posebnim uvjetima osiguranja kao bolest kod koje se povećava pristupna starosna dob osiguranika za 8 godina odnosno premija za 75% (čl. 6. t. c. al. 3. Posebnih uvjeta) spominje dijabetes adultum (šećerna bolest s prvim javljanjem iza dvadesete godine života) pozvan od strane suda usporediti navedenu bolest s dijabetesom tipa 2 vještak je odgovorio da je u Posebnim uvjetima navedena stara klasifikacije šećerne bolesti i da se ti nazivi više ne upotrebljavaju. Inače da dijabetes tipa 2 odgovara dijabetesu adultum. Na zatražena pojašnjenja vještak je dodatno objasnio da su pok. predniku tužiteljice zaista bili propisivani lijekovi za sniženje razine šećera u krvi koje je spomenuo u svom pisanom nalazu i mišljenju ali bez navođenja propisane doze. U takvom slučaju da se u medicini pretpostavlja da je pacijentu propisana najniža doza. Ponovio je svoj zaključak da kod pok. I. B. nije postojalo dovoljno pokazatelja za zaključak da je bolovao od šećerne bolesti tipa 2.

 

Sud je u postupku saslušao odabranog liječnika pok. I. B. koji je prednika tužiteljice poznavao i privatno te su se družili u slobodnim trenucima u lovu. Za prednika tužiteljice naveo je da se radilo o zdravoj osobi koji se dolazio pregledati isključivo kad je morao produljiti neke dozvole. Kod pok. B. da je bilo ustanovljeno lagano povišenje šećera i to ne uvijek. Pacijenta da nije slao na specijalističke preglede jer je njegovo stanje, što se tiče šećera, bilo u kontroli. Naime, živio je uredno bez ekscesa, povremeno uzimao lijek D. u dozi od jedne ili pola tablete i to samo ujutro uz doručak ako bi večer ranije uzeo više hrane ili pića i to nakon što bi izmjerio šećer. Pok. B. da je osobno predao aparat za mjerenje šećera koji se dijelio radi ranog otkrivanja dijabetesa. Vezano uz nepostojanje podataka o liječenju pok. B. u periodu od 2008. do 2012. g. liječnik je naveo da je u tom periodu pacijentu, na njegovo traženje, prepisivao lijekove za kontrolu šećerne bolesti i to D. odnosno M. i sve uredno evidentirao u kartonu ali da se znalo dogoditi da se radi promjene informatičke firme podaci uneseni u karton izgube.

 

Tužiteljica je u svom iskazu potvrdila da njen pok. suprug nije imao nikakve tegobe vezano za visoki tlak, a da je za šećernu bolest imao aparat i po potrebi uzimao terapiju lijekovima koje je spomenuo dr. K..

 

S obzirom na sadržaj nalaza i mišljenja sudskog vještaka kardiologa prema ocjeni ovog suda prednik tužiteljice u vrijeme zaključenja Ugovora o osiguranju nije bolovao od bolesti srca i krvožilnog sustava koje bi predstavljale zapreku za osiguranje takve osobe, a niti je imao bolest navedenu u odredbi čl. 7. t. a Posebnih uvjeta kod koje bi došlo do povećanja premije za osiguranje takve osobe odnosno kod njega nije bio zabilježen povišeni tlak u vrijednostima koje su navedene u ovoj odredbi.

 

Što se tiče endokrinoloških bolesti te pitanja da li je pok. I. B. bolovao od šećerne bolesti dijabetes adultum sud smatra potrebnim navesti da je sudski vještak endokrinolog u svom pisanom nalazu i mišljenju (koji je iznio usmeno i na ročištu) dao dijagnozu šećerne bolesti za koju je naveo da se karakterizira rekurentnom ili perzistentnom hiperglikemijom te da se ta bolest dijagnosticira demonstriranjem jednom od slijedećih uvjeta:

 

-razina GUK veća od 7,0 mmol/L pri posti,

-GUK veći od 11,1 mmol/L dva sata nakon uzimanja 75 g glukoze oralno kao pri testu tolerancije glukoze,

-simptomi hiperglikemije i GUK viši od 11,1 mmol/L ili

-glikozilirani hemoglobin veći od 6,5%.

 

Kako je jedini podatak iz zdravstvenog kartona i to u samo jednom slučaju navedena razina GUK od 13,2 mmol/L vještak je zaključio da taj podatak nije dovoljan da bi se kod prednika tužiteljice postavila dijagnoza šećerne bolesti tipa 2. S obzirom da drugih preciznih parametara za utvrđivanja postojanja šećerne bolesti tipa 2 kod prednika tužiteljice nije postojalo, zaključak je ovog suda da se ne može smatrati da je pravni prednik tužiteljice bolovao od šećerne bolesti koja je navedena u čl. 6. c al. 3. Posebnih uvjeta, a niti od endokrinoloških bolesti navedenih u čl. 2. c tih uvjeta.

 

To, drugim riječima, znači da temeljem police grupnog osiguranja nezgode tužiteljici pripada cijela osigurana svota za slučaj smrti uslijed bolesti od 9.393 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate.

 

Odgovoriti je trebalo i na prigovor tuženika da tužiteljici, kao jednoj od zakonskih nasljednika pok. I. B., pripada samo ¼ osigurane svote, a kako je propisano u odredbi čl. 14. Općih uvjeta za osiguranje osoba nesretnog slučaja (nezgode)-u daljnjem tekstu: Opći uvjeti, prema kojoj se korisnik za slučaj smrti osiguranika utvrđuje policom osiguranja, a ako u polici, Posebnim ili Dopunskim uvjetima nije drugačije određeno, korisnicima se smatraju, između ostalog, djeca i bračni drug osiguranika tako da se osigurana svota za slučaj smrti dijeli na jednake dijelove.

 

Prema tumačenju tuženika, naime, a s obzirom da je u polici osiguranja izričito navedeno da su korisnici osiguranja za slučaj smrti zakonski nasljednici osiguranika te s obzirom da iz rješenja o nasljeđivanju iza smrti pok. I. B. proizlazi da su njegovi zakonski nasljednici supruga J. i kćeri M., I. i M., da je jasno da tužiteljici, kao samo jednoj od četiri zakonske nasljednice, pripada ¼ osigurane svote koju utvrdi sud.

 

Točno je da je u spis dostavljeno rješenje o nasljeđivanju iza smrti I. B. kojeg je donio JB J. D.-S. pod brojem O-2823/12 od 13. studenog 2012. g. iz kojeg proizlazi da su zakonske nasljednice pok. I. B. supruga i tri kćeri. U ovom rješenju, međutim, u dijelu pokretnina nije nabrojeno potraživanje osigurane svote temeljem Ugovora o grupnom osiguranju, koje je predmet ovog postupka.

 

Tužiteljica je uz podnesak od 24. veljače 2017. g. dostavila u spis rješenje kojim se raspoređuje naknadno pronađena imovina i to pravo iz police osiguranja nezgode broj 02 0015609 i kojim se nasljednicom pok. I. B. na ovoj imovini proglašava isključivo tužiteljica za cijelo. Radi se o rješenju broj O-2823/12 od 10. veljače 2017. g. Iz obrazloženja ovog rješenja proizlazi da su se na ročištu od 18. siječnja 2017. g. kćeri pok. I. B.: njegove zakonske nasljednice I. B., M. B. M. i M. B. R. izjasnile kako im je poznata želja ostavitelja da pravo temeljem police osiguranja zaključene kod H. W. I. G. d.d. Z. u slučaju njegove smrti pripadne supruzi J., stoga da to pravo nisu ni prijavile u ostavinsku masu te da nije moglo biti uvršteno u rješenje o nasljeđivanju. Radi ostvarenja ostaviteljeve želje da je samo nasljednica J. B. ustala tužbom pred Općinskim sudom u Splitu radi isplate osigurane svote odnosno radi ostvarivanja prava po označenoj polici. Stoga su prihvatile nasljedni dio koji im pripada na naknadno pronađenoj imovini i ustupili ga majci J. B., koja je ustupljeni dio prihvatila zajedno sa zakonskim dijelom.

 

Tužiteljica je u svom iskazu navela da se nakon suprugove smrti s kćerkama nije ništa dogovarala vezano za prava iz police osiguranja, da ta prava nisu prijavile u ostavinskoj raspravi jer su smatrale normalnim da sve ono što je bilo od pok. I. B. pripadne tužiteljici, jer su o tome na takav način razgovarale.

 

Primijeniti je trebalo i odredbu čl. 982. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona prema kojoj kad su za korisnike, odnosno osobe kojima će pripasti prava iz ugovora o osiguranje, određena djeca, potomci i uopće nasljednici, ako ugovaratelj osiguranja nije odredio kako će se izvršiti podjela između njih, podjela će se izvršiti razmjerno njihovim nasljedničkim dijelovima, a ako korisnici nisu nasljednici, osigurani iznos bit će podijeljen na jednake dijelove.

 

Dakle, u slučaju kad su kao korisnici u slučaju smrti, u ovom slučaju radnika ugovaratelja grupnog osiguranja, u polici osiguranja, koja je prema tekstu odredbe čl. 14. st. 1. Općih uvjeta prvenstveno određena za primjenu u slučaju smrti osiguranika, određeni njegovi zakonski nasljednici, podjelu je trebalo izvršiti temeljem nasljedničkih dijelova zakonskih nasljednika.

 

Po ocjeni ovog suda, potraživanje prava temeljem police grupnog osiguranja broj 02 0015609 koje zakonske nasljednice nisu prijavile u ostavinsku imovinu prilikom donošenja rješenja o nasljeđivanju iza smrti pok. I. B. tako da je ta ostavinska imovina raspoređena rješenjem o naknadno pronađenoj imovini broj O-2823/12 od 10. veljače 2017. g. na način da je u cijelosti pripalo tužiteljici temeljem Zakona i ustupa drugih zakonskih nasljednica-kćeri ostavitelja, temeljem citirane odredbe čl. 982. ZOO-a, u cijelosti pripada tužiteljici kao zakonskoj nasljednici čiji je suvlasnički dio utvrđen u rješenju o nasljeđivanju.

 

Stoga nije osnovan prigovor tuženika da tužiteljici pripada samo ¼ utvrđene osigurane svote.

 

Tužiteljica je zatražila i isplatu zatezne kamate koja na pripadajući neisplaćeni iznos osigurane svote (9.393 EUR u kunskoj protuvrijednosti) teče od 17. siječnja 2013. g. do isplate, koji dan predstavlja slijedeći dan nakon podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku od strane tužiteljice (16. siječnja 2013. g.).

 

Prema odredbi čl. 943. st. 1. ZOO-a kada se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od 14 dana, računajući odkad je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio. Pri tome, a prema stavku 2. istog člana, ako je za utvrđivanja postojanja osiguravateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u roku od 30 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva ili ga u istom roku obavijestiti da njegov zahtjev nije osnovan. 

 

U odredbi st. 3. ovog člana predviđen je slučaj ako iznos osigurateljeve obvezene bude utvrđen u rokovima iz st. 1. i 2., u kojem slučaju je osiguratelj dužan bez odgađanja isplatiti iznos nespornog dijela svoje obveze na ime predujma. Ne ispuni li osiguratelj svoju obvezu u rokovima iz citiranog člana duguje, prema st. 4. ovog člana, osiguraniku zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju kao i naknadu štete koja mu je uslijed toga nastala.

 

Obveza prijave nesretnog slučaja određena je i u čl. 11. Općih uvjeta tuženika, koji  sadržajno nije u suprotnosti s odredbom čl. 943. ZOO-a. U st. 2. ovog čl. navedeno je da se u slučaju smrti uz prijavu osiguranog slučaja osiguratelju podnosi original police, obdukcijski nalaz odnosno zdravstveni karton primarne zdravstvene zaštite ako je smrt nastupila zbog bolesti i izvod iz matice rođenih odnosno vjenčani odnosno drugi dokaz o srodstvu.

 

Tuženik je u podnesku od 23. studenog 2015. g. prigovorio da uz prijavu nije dostavljen zdravstveni karton pok. I. B., iako je tužiteljica o tome obaviještena dopisom tuženika od 29. siječnja 2013. g., već je tek 10. listopada 2013. g. tuženiku dostavljena potvrda liječnika primarne zdravstvene zaštite ali ne i karton pacijenta. Tuženik je naveo da mu je zbog nedostavljanja zdravstvenog kartona bilo onemogućeno utvrđivanje eventualne obveze radi čega je prigovoreno tijeku zatezne kamate (i to već u odgovoru na tužbu).

 

U odredbi čl. 13. st. 1. Općih uvjeta propisano je da je osiguratelj dužan isplatiti osiguranu svotu odnosno njen odgovarajući dio osiguraniku odnosno korisniku u roku od 5 dana od dana utvrđivanja obveze i njenog iznosa.

 

Kako je tužiteljica dokazala da je tuženika obavijestila o tome da se osigurani slučaj dogodio prijavom od 16. siječnja 2013. g., tuženik je imao obvezu u daljnjem roku od četrnaest dana (st. 1. čl. 943. ZOO-a) odnosno trideset dana (st. 2. čl. 943. ZOO-a) od kada je dobio obavijest tužiteljici isplatiti naknadu odnosno svotu određenu Ugovorom o osiguranju odnosno obavijestiti je da je njen zahtjev neosnovan ili isplatiti barem iznos nespornog dijela svoje obveze na ime predujma. S obzirom da se, po ocjeni ovog suda, radi o kogentnoj normi ZOO-a, odredbe Općih uvjeta tuženika koje su u suprotnosti s odredbom čl. 943. ZOO-a, a to je upravo citirana odredba čl. 13. st. 1. Općih uvjeta, nije bilo moguće primijeniti. Odredba čl. 13. st. 1. Općih uvjeta, naime, koncipirana je na način kako je u ranijem Zakonu o obveznim odnosima (NN broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) bila normirana obveza osiguratelja na isplatu naknade ili ugovorene svote u odredbi čl. 919. koja je glasila: Kad se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od četrnaest dana računajući od kada je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio, ali (st. 2.) ako je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, taj rok počinje teći od dana kada je utvrđeno postojanje njegove obveze i njezin iznos. Takvu odredbu ZOO koji je na snazi više ne sadrži pa je jasno da je obveza osiguratelja, na način kako je propisano važećom odredbom čl. 943. st. 4. ZOO-a, a s obzirom da tuženik nije izvršio isplatu prema obvezama iz prethodna tri st. ovog čl., isplatiti tužiteljici zateznu kamatu od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju, ili, kako je tužiteljica zatražila od slijedećeg dana nakon što je tuženik tu obavijest primio.

 

Stoga je zahtjev tužiteljice za isplatu glavnice u visini od 9.393 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate (što je u potpunosti u skladu s utanačenjima iz Ugovora o osiguranju navedenim u polici) sa zateznom kamatom koja teče od 17. siječnja 2013. g. do isplate u cijelosti osnovan radi čega je trebalo odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

 

Na dosuđeni iznos glavnice od 9.393 EUR u kunskoj protuvrijednosti tužiteljica je u tužbi zatražila isplatu zakonske zatezne kamate po stopi propisanoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, što je samo djelomično u skladu s propisima o zateznim kamatama koje su u promatranom razdoblju bili na snazi i bez izražavanja stope te kamate brojkom, pa je sud u izreci presude odredio stopu te kamate, u skladu s odredbom čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP), smatrajući da se time ne prekoračuje granica zahtjeva tužiteljice.

 

Prije osvrta na odredbe o visini stope zatezne kamate bilo je potrebno ocijeniti i osnovanost prigovora tuženika iz podneska od 23. studenog 2015. g. da je čl. 13. st. 2. Općih uvjeta ugovoreno pravo na zateznu kamatu po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju.

 

I u ovom je dijelu odredba čl. 13. Općih uvjeta tuženika u suprotnosti s kogentnom normom iz ZOO-a o stopi zatezne kamate, pa je sud nije mogao primijeniti.

 

Naime, od 1. siječnja 2006. g. u primjeni je odredba čl. 22. st. 4. ZOO-a koja propisuje primjenu odredbi Zakona o kamatama na novčane obveze neovisno o valuti u kojoj je izražena ta obveza. Dakle, kamate su jednake bez obzira na to je li glavnica izražena u kunama ili stranoj valuti. Primjena ove odredbe nije bila izričito odgođena te se ona primjenjuje od 1. siječnja 2006.g.

 

Odgođena je bila primjena odredbe čl. 26. st. 1. do 3. ZOO-a koja uređuje stopu ugovornih i odredbe čl. 29. st. 2. do 6. te 8. ZOO-a, koja uređuje stopu zateznih kamata i to do 1. siječnja 2008.g. Dakle počevši od 1. siječnja 2008. g. tužiteljici na dosuđeni iznos pripadala zatezna kamata propisana Zakonom o kamatama i Uredbama donesenim na temelju tog Zakona neovisno o valuti glavnice, i svako ugovaranje suprotno ovoj odredbi ništavo je i ne proizvodi pravne učinke pa je i u ovom dijelu prigovor tuženika neosnovan.

 

Nadalje, potrebno je navesti da je u periodu od:

 

-1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g., a prema Odluci o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB (NN broj 74/11) i odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08 i 125/11) iznosila 12 % godišnje,

 

-1. kolovoza 2015. g. pa nadalje, a prema odredbi čl. 29. st. 2. novog ZOO-a stopa zatezne kamate iznosila 8,14 % godišnje s tim da odredba ovog člana propisuje da se stopa zateznih kamatama određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Naime, u međuvremenu stupio na snagu novi ZOO, pa je trebalo primijeniti i odredbu čl. 29. st. 2. tog Zakona kojom je određena visina zatezne kamate.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u postupku, pa je tuženika trebalo obvezati na plaćanje cjelokupnog troška koji je imala tužiteljica.

 

Tužiteljici je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištima od 5. listopada 2016. g. i 8. ožujka, 5. travnja i 10. svibnja 2017. g. po 100 bodova (ukupno 500 bodova) i trošak sastava podneska od 24. veljače 2017. g. i zastupanja na ročištu od 26. studenog 2015. g. po 25 bodova (ukupno 50 bodova).

 

Ukupan broj bodova od 550 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12). Iznos dobiven na ovaj način (5.500,00 kn) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i zatraženu pristojbu tužbe i odluke (po 1.054,00 kn) i tako dobiti iznos od 8.983,00 kn, kako je trebala glasiti odluka o troškovima iz točke II. izreke presude.

 

Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 1. srpnja 2016. g. i 13. i 19. travnja i 12. svibnja 2017. g. i trošak zastupanja na ročištu radi objave i uručenja presude jer sud smatra da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. 

 

Na dosuđeni iznos parničnog troška tužiteljici je trebalo priznati i zateznu kamatu propisanu zakonom koja, u skladu s odredbom čl. 30. st. 3. Ovršnog zakona (NN broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16  73/17), teče od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno. U skladu s već citiranim propisima sud je odredio i stopu te kamate.

 

 

U Splitu 30. listopada 2017. g.

             

                                                        S U D A C :

 

                                                                                                                              SANDA PETRIČIĆ,v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda, u 3 primjerka.

 

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).