1

                            49 Gžnš-119/2015

           Poslovni broj: 49 Gžnš-119/2015

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sucu tog suda Borisu Mimica, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske – Ministarstva unutarnjih poslova, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građanskoupravnom odjelu, OIB: 52634238587, protiv tuženika D. L. iz P., .. zastupanog po punomoćniku F. V., odvjetniku u O., … zbog naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pnš-430/12 od 31. listopada 2014.godine, dana 31. listopada 2017. godine,

p r e s u d i o j e

I. Dijelom se odbija žalba tuženika kao neosnovana, a dijelom se uvažava kao osnovana pa se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-430/12 od 31. listopada 2014. godine:

a) potvrđuje u pobijanom dosuđujućem dijelu u kojem je tužiteljici dosuđen iznos od 21.240,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 20. srpnja 2012. godine pa do isplate,

b) preinačuje u pobijanom dosuđujućem dijelu preko dosuđenog iznosa glavnice od 21.240,00 kuna do 39.708,99 kuna (dakle za razliku od 18.468,99 kuna), za dosuđeni iznos kamata preko dosuđenih kamata iz točke I.a izreke ove drugostupanjske presude na način da se u ovom dijelu zatražene glavnice i kamate tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

              II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da plati tužiteljici iznos 39.708,99 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. siječnja 2012. godine pa do isplate po stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana

polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.000,00 kuna sve u roku od 15 dana.

              Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s žalbenim razlozima, da se podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              Na žalbu nije odgovoreno.

              Žalba je djelomično osnovana.

              Predmet spora je regresni zahtjev tužiteljice prema tuženiku radi isplate iznosa od 39.708,99 kuna s pripadajućim zakonskim kamatama koju je tužiteljica isplatila oštećenom I. Č., za nastalu štetu u štetnom događaju od 4. travnja 1997. godine, gdje je I. Č. kao suvozač u automobilu kojim je upravljao tuženik D. L. kad djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova za vrijeme redovnog policijskog posla ophodnje vozeći neprilagođenom brzinom te pod utjecajem alkohola skrivio prometnu nesreću.

              Dakle, predmet postupka predstavlja regresni zahtjev tužiteljice prema tuženiku radi isplate cjelokupnog iznosa štete oštećenom  I. Č., utvrđene pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-389/02 od  2. prosinca 2005. godine.

              Raspravljajući po navedenom zahtjevu tužiteljice prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio slijedeće:

              -da je pregledom spisa Stalne službe u Omišu pod brojevima  P-550/06 (P-2165/10), vidljivo da su dana 27. travnja 1998. godine tada Općinskom sudu u Omišu tužitelj D. L. i I. Č. uputili tužbu protiv Hrvatske uprave za ceste radi naknade štete i to za tužitelja D. L. zatražena je šteta u iznosu od 26.000,00 kuna dok je za tužitelja I. Č. zatražen iznos štete od 34.000,00 kuna,

              -da je predmet zaprimljen pod poslovnim brojem P-147/98, te je u opisanom predmetu  dana 17. rujna 1999. godine donesena presuda kojom je Hrvatska uprava za ceste bila obvezana isplatiti štetu (nematerijalnu) i to tužitelju pod 1. u visini od 20.400,00 kuna a tužitelju pod 2. u visini od 33.000,00 kuna, te je ujedno tužiteljima dosuđena i materijalna šteta te parnični trošak,

              -da je nakon potpune i pravodobne žalbe  tužitelja i tuženika Županijski sud u Splitu je dana 22. kolovoza 2002. ukinuo opisanu presudu suda prvog stupnja i predmet je vratio na ponovno odlučivanje, a da je dana 29. travnja 2004. prvostupanjski suda pod poslovnom oznakom i brojem P-341/02 donio novu presudu kojom zahtjev tužitelja D. L. prihvaćen u visini iznosa 13.170,00 kuna dok je zahtjev tužitelja I. Č. prihvaćen za iznos od 6.240,00 kuna,

              -da žalbu protiv presude ulažu i tužitelj i tuženik pa Županijski sud u Osijeku dana 2. studenog 2006. donosi rješenje pod brojem Gž-522/06-2 na način da uvažava žalbe obiju strana, ukida opisanu presudu i predmet vraća na ponovno suđenje,

              -da nakon nastavljenog postupka ponovno Općinski sud u Omišu donosi presudu pod brojem P-550/06 dana 18.veljače 2008. te se tako prihvatio tužbeni zahtjev D. L. za iznos od 35.350,00 kuna, a tužitelja I. Ć. za iznos od 16.450,00 kuna sve u postupku protiv naknade štete Hrvatskih cesta d.o.o.,

              -da se na presudu žalio tuženik  a Županijski sud u Splitu je pod br. Gž-6869/08 dana 3. travnja 2009. donio presudu kojom je preinačio opisanu prvostupanjsku presudu i zahtjev tužitelja je odbio u cijelosti, smatrajući da tužitelji nisu dokazali da je do nezgode došlo zbog grane na cesti makar ni uz doprinos i suodgovornost od 70% jer da je vozilo kojim je upravljao D. L. mogao nesmetano proći sigurnom prometnom trakom tako da nije bilo potrebe za poduzimanjem radnje naglog manevra vozilom u lijevo,

              -da je Vrhovni sud RH međutim prihvatio kao osnovanu reviziju tužitelja, ukinuo je presudu Županijskog suda u Splitu od 3. travnja 2009. te predmet vratio na ponovno odlučivanje, nakon toga Županijski sud u Splitu je dana 25. ožujka 2011. donio odluku pod poslovnom oznakom Gžp-868/10 te je tako na taj način potvrdio presudu Općinskog suda u Omišu pod broj P-550/06.

              -da je pregledom spisa Općinskog suda u Omišu pod br. K-94/97 utvrđeno da je dana 23. listopada 1997. ODO u Makarskoj ustalo je optužnicom protiv D. L. jer da je počinio kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa, teškim ugrožavanjem javnog prometa s tim da se u činjeničnom opisu navodi da je 4. travnja 1997.godine u blizini N. upravljajući osobnim vozilom Opel Corsa u vlasništvu MUP-a RH olako držeći da će vožnju uspješno obaviti pri koncentraciji alkohola u krvi od 0,26 promila te u mokraći od 0,48 promila, ušao u nepregledni zavoj većom brzinom od one kojom je automobilom mogao upravljati na siguran način i neprilagođenoj vožnji stanju na cesti izgubio kontrolu nad automobilom. Nakon toga udario je s vozilom i sletio u provaliju a u prometnom udesu uz materijalnu štetu ozlijeđen je i I. Č. onim povredama koje su označene kao povrede teške prirode,

              -da je po provedenom postupku doneseno rješenje 20. svibnja 1998. kojim se kazneni postupak obustavio jer se utvrdilo da se kod I. Ć. nije radilo o teškoj nego o lakoj tjelesnoj ozljedi, te je ova odluka Općinskog suda u Omišu pravomoćna,

              -da je pregledom spisa Općinskog suda u Makarskoj pod poslovnom oznakom i brojem P-171/98 (P-566/98) utvrđeno da su dana 22. svibnja 1998. D. L. i I. Č. ustali tužbom protiv RH a radi isplate tj. naknade štete zbog događaja od 4. travnja 1997. kada su isti kao djelatnici MUP-a za vrijeme vršenja redovitih policijskih zadaća doživjeli prometnu nezgodu u mjestu N. u O.,

              -da je tužitelj D. L. zatražio isplatu štete u visini od 20.000,00 kuna, a I. Ć. isplatu štete od 25.000,00 kuna.,

              -da je kod Općinskog suda u Makarskoj proveden dokazni  postupak te je dana 18. rujna 2000. godine pod brojem P-566/98 donesena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev D. L. dok je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev I. Č.,

              -da je Županijski sud u Splitu je 29. ožujka 2002. donio presudu i rješenje pod poslovnom oznakom i brojem Gž-2083/01 i to na način da je odbio žalbu D. L., dok je u odnosu na I. Č. presuda prvostupanjskog suda ukinuta te je predmet vraćen na ponovno suđenje, te je u nastavku postupka pod poslovnim brojem P-389/02 Općinski sud u Makarskoj prihvatio zahtjev I. Č. za naknadom štete i to do visine iznosa od 21.240,00 kn, te je presuda dostavljena strankama i isti na nju nisu izjavili žalbu pa je postala pravomoćna.

              -da je tužitelj D. L. uložio reviziju protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2083/01 koju je Vrhovni sud RH odbacio kao nedopuštenu.

              Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice jer je smatrao da je utvrđen stupanj odgovornosti kod tuženika, kao i visina utvrđene štete, te obvezao tuženog da tužiteljici naknadi navedeni iznos od 39.708,99 kuna s pripadajućom zakonskom kamatom koja teče od 11. siječnja 2012. pa do isplate.

              Gore navedeni zaključak prvostupanjskog suda međutim, ne prihvaća u cijelosti ovaj žalbeni sud jer je žalbenim prigovorima tuženika dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude.

              Materijalno-pravna osnova tužbenog zahtjeva je u odredbi članka 172. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91 3/94, 7/96, 112/99 i  88/01  – dalje: ZOO) koji zakon se primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05) kojeg je primjenjivati na konkretni slučaj s obzirom na vrijeme nastanka obveze, gdje kaže da pravna osoba odgovara za štetu  koju njezin organ uzrokuje trećoj osobi u obavljanju ili u vezi obavljanja svojih funkcija, dok je stavkom 2. istog članka određeno da pravna osoba ima pravo na naknadu od osobe koja je štetu skrivila namjerno ili krajnjom nepažnjom.

              Pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o odlučnom pitanju za ishod ovog postupka tj. je li tuženik uzrokovao štetu krajnjom nepažnjom ili nije prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Nepažljivo postupa onaj koji ne želi nastupanje štetne posljedice niti na nju pristaje, ali se ne ponaša onako kako bi trebao (kako nalažu pravila pravnog poretka), jer smatra da do štete neće doći ili da će je moći spriječiti (svjesna nepažnja), odnosno ne zna da svojim postupanjem može uzrokovati štetu premda bi to trebao znati (nesvjesna nepažnja).

              Nepažnja kao jedan od subjekata krivnje u smislu članka 158. ZOO-a javlja se u dva temeljna oblika tj. kao krajnja nepažnja i kao obična nepažnja. O krajnjom nepažnji je riječ onda kada je štetnik u svom postupanju zanemario i ovakvu pozornost koja se može i mora očekivati u svakog čovjeka prosječnih sposobnosti. Ponašanje tuženika u konkretnom slučaju treba dakle, usporediti s ponašanjem bilo kojeg vozača prosječnih sposobnosti. Prema shvaćanju ovog suda vozač automobila postupa krajnjom nepažnjom ako se vozilo kreće brzinom koja nije prilagođena uvjetima na cesti od kiše skliskom kolniku i u nepreglednom zavoju većom brzinom od one kojom je automobilom mogao upravljati na siguran način, pa uslijed toga dođe do izlijetanja automobila izvan ceste, a pri tom još u alkoholiziranom stanju.

              Odlučno je stoga bilo odgovoriti na pitanje odgovara li ponašanje tuženika (bez obzira na njegova subjektivna svojstva i osobine) ponašanju svakog prosječnog vozača ili pak ponašanju naročito pažljivog vozača u danim okolnostima. Ako dakle, tuženik nije postupao pažnjom kojom bi postupio svaki prosječni vozač, onda je postupio krajnjom nepažnjom bez obzira na njegove subjektivne osobine (godine života, iskustvo i slično). Ako je pak postupio pažnjom koju bi upotrijebio svaki prosječni vozač, onda na njegovoj strani ne bi bilo krajnje nepažnje.

              Sudionici u prometu dužni su postupati u skladu s propisima i prometnim pravilima, prometnim znakovima postavljenim na cesti, te znakovima i naredbama ovlaštenih osoba (članak 9. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14 i 64/15, dalje: ZOSPC)). Vozač automobila koji je suprotno prometnim znakovima postavljenim na  cesti nastavio vožnju nije postupao pažnjom kojom bi postupio svaki vozač prosječnih sposobnosti. Naime, opće poznato je da alkohol djeluje na mogućnost i pravilnost percepcije stvarnog prometnog stanja, na refleks, na vidnu sposobnost, koordinaciju pokreta i slično.

              U konkretnom slučaju tuženik (time što se vozilom kretao brzinom koja nije bila prilagođena uvjetima na cesti i od kiše skliskom kolniku, na mjestu gdje je brzina vožnje ograničena na 30 km/h, te gdje postoje znaci opće opasnosti, suženje ceste s desne strane te radovi na cesti), nakon izlaska vozila iz oštrog desnog zavoja uz prethodni manevar upravljačem u lijevo i desno zbog zaobilaženja otkinutih grana bora koje su ležali na sjevernoj voznoj traci došlo je od destabilizacije vozila, te izlijetanja izvan lijevog ruba kolnika, nije postupio s pažnjom kojom bi postupio svaki vozač prosječnih sposobnosti, tim više što je tom prigodom bio u alkoholiziranom stanju, pa je dakle uzrokovao štetu krajnjom  nepažnjom.

              Tuženik ponavlja općenitu tvrdnju da bi trebao biti oslobođen odgovornosti za nastalu štetu tim više što je kazneni postupak koje je vođen protiv njega pod poslovnim brojem K-94/97 obustavljen pa samim time nema kaznene odgovornosti tuženika. Osim toga da je isti u postupku pred Općinskim sudom u Omišu pod poslovnim brojem P-550/06, dokazao odgovornost Hrvatskih cesta za 70% za nastalu nezgodu dok je njegova odgovornost iznosila 30%, te mu je zbog toga dosuđen iznos naknade štete u omjeru od 70% od ukupnog iznosa zatražene naknade.

              U odnosu na žalbeni navod tuženika kojim navodi da je oslobođen u kaznenom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem K-94/97 navesti je da pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je građanskopravna odgovornost šira od kaznenopravne odgovornosti, pa činjenica što je kazneni postupak obustavljen, ne znači istovremeno i neosnovanost tužbenog zahtjeva u građanskoj parnici. U parničnom postupku sud je u pogledu kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja vezan uz pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik proglašava krivim, sukladno članku 12. stavak 3. ZPP-a.

              Dakle, očitujući se o tuženikovim navodima valja jasno istaći da parnični sud nije vezan spomenutom odlukom o obustavi kaznenog postupka u predmetu poslovnog broja K-94/97 Općinskog suda u Omišu, a s obzirom da je građanska odgovornost šira od kaznenopravne odgovornosti u konkretnom slučaju moguće je utvrđivati odgovornost oštećenika za posljedicu štetnog događaja, u konkretnom slučaju tuženika. Prema svakom slučaju dopušteno je dokazivati postojanje štetne odgovornosti i kad ne postoji kaznena odgovornost.

              Nadalje, nije od odlučnog značaja za predmetni postupak pozivanje tuženika na utvrđeni stupanj odgovornosti u postupku Općinskog suda u Omišu pod poslovnim brojem P-550/06 u kojem je utvrđena odgovornost Hrvatskih cesta u visini od 70% za nastalu nezgodu, dok je odgovornost tuženika iznosila 30%, te je istom dosuđen iznos naknade štete u dijelu od 70% od ukupnog zatraženog iznosa nakade štete.

              Ovo prvenstveno iz razloga što u tom postupku nije sudjelovala tužiteljica Republika Hrvatska kao stranka u postupku, dok se u ovom predmetnom slučaju radi o regresnom zahtjevu tužiteljice za isplatu štete po presudi Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-389/02 od 2. prosinca 2015. koja je pravomoćna i ovršna. Dakle, u postupku koji je prethodio ovom postupku kod istoimenog prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem P-566/98 odbijen je tužbeni zahtjev tuženika D. L. protiv tužene ovdje tužiteljice Republike Hrvatske za isplatom iznosa od 59.500,00 kuna, s osnova nastanka štete iz istog štetnog događaja, a koja odluka je potvrđena  presudom i rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž-2083/01 od 29. ožujka 2002.godine kojim je odbijena žalba D. L. kao neosnovana obzirom da je isti odgovoran za nastalu prometnu nezgodu.

              Naime, u slučajevima u kojima su sudovi pravomoćno odlučili o nekom sporu, njihova odluke više se ne dovodi u pitanje, a ni jedna stranka nema pravo tražiti preispitivanje pravomoćne i obvezujuće presude radi ishođenja novog suđenja i donošenja nove odluke u predmetu (osim izvanrednog pravnog lijeka, a što ovdje nije slučaj). Tako i prema dobro utvrđenoj praksi Europskog suda, pravo na pošteno suđenje tumači se u svjetlu načela zakonitosti pravne sigurnosti. Temeljni element prava na pošteno suđenje jamči članak 6. stavak 1. Konvencije o građanskim stvarima gdje je načelo prema kojem pravomoćna presuda  rješava spor među strankama. Ukoliko bi prvostupanjski sud prihvatio utvrđenja iz postupka pred Općinskim sudom u Omišu pod poslovnim brojem P-550/06, i o istom pitanju odlučio drugačije time bi zanemario prvu pravomoćnu presudu tj. presudu Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-566/98 od 18. rujna 2000.godine, odnosno P-389/02 od 2. prosinca 2005.godine, pa bi time posebice prva presuda Općinskog suda u Makarskoj broj P-566/98 od 18. rujna 2000., iako nikad nije ukinuta, bila posve lišena pravne snage i to temeljem ponovne procjene istih prigovora koje je tuženik neuspješno istakao u prvom postupku. Njemu bi bila pružena "druga šansa" u sporu koji je među strankama već bio pravomoćno okončan. Tako postupanje prvostupanjskog suda bilo bi u suprotnosti s načelom pravne sigurnosti koja je sastavni dio prava na pošteno suđenje iz članka 6. stavak 1. Konvencije. Tako i presuda pred Europskim sudom za ljudska prava Brletić protiv Hrvatske, od 16. travnja 2014. godine.

              Međutim, osnovano žalitelj u žalbi navodi da prvostupanjski sud griješi kada u cijelosti prihvaća visinu istaknutog tužbenog zahtjeva tužitelja smatrajući da je pri tome povrijeđena odredba članka 17. ZOO-a kojom je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, odnosno da je svatko dužan uzdržavati se od postupaka kojima se može drugima prouzročiti šteta (članak 16. ZOO-a).

              Doista, a kako to proizlazi iz pravomoćne ovršne presude Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-389/02 od 2. prosinca 2005.godine na koju stranke nisu izjavile žalbu, utvrđeno je potraživanje u iznosu od 21.240,00 kuna, pa kod činjenice da je tužiteljica navedenu obvezu ispunila tek s danom 11. siječnja 2012. godine isplativši oštećeniku I. Č. ukupan iznos od 39.708,99 kuna sasvim je jasno da je ista postupila suprotno naprijed citiranim odredbama članka 16., 17. i 18. ZOO-a koji kaže u stavku 1. članka 18. ZOO-a da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtjeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa te pažnjom dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnjom dobrog domaćina, a ne suprotno odredbi članka 16. ZOO-a, postupati kao u konkretnom slučaju te dužnu obvezu utvrđenom pravomoćnom sudskom odlukom isplatiti nakon punih šest godina, od čega je na ime iznosa pripadajuće kamate, oštećenom I. Č. isplaćen iznos od 18.381,99 kuna, a na štetu tuženika.

Kod činjenice da tijekom postupka nije dokazano da bi tuženik bio odgovoran za neispunjenje, odnosno ispunjenje zakašnjele obveze od strane tužiteljice po navedenoj pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-389/02 od 2. prosinca 2005.godine, to je sasvim jasno da isti ne može snositi štetu u vidu isplate iznosa od 18.381,99 kuna koji se odnosi na obračunate kamate. Zbog toga je u tom dijelu valjalo odbiti zahtjev tužiteljice kao neosnovan, a potvrditi pobijanu presudu za utvrđeni iznos od 21.240,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 20. srpnja 2012. godine pa do isplate.

Na dosuđeni iznos glavnice, tužiteljici je dosuđena zatezna kamata od podnošenja tužbe ( 20. srpnja 2012. godine) u skladu s odredbom članka 29. stavak 1. i 2. ZOO/05.

Obzirom da je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog stava dijelom pogrešno primjenio materijalno pravo na štetu tuženika na način da je u cijelosti prihvatio tužbenih zahtjev tužiteljice, to je trebalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. i članka 373. stavak 3. ZPP-a djelomično odbiti, a djelomično prihvatiti žalbu tuženika i presuditi kao u izreci.

              Kako je prvostupanjska presuda preinačena to je trebalo temeljem odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a, odlučiti o troškovima postupka.

              Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. a u vezi stavka 155. ZPP-a gdje je s obzirom na polovičan uspjeh stranaka u postupku odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

U Splitu 31. listopada 2017. godine

SUDAC:

Boris Mimica