P. 7981/15

                                                                                                 

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU                                                                        P. 7981/15

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice O. G. iz M., , OIB: …, zastupane po pun. V. Ć., odvj. u S., protiv tuženika M. P. iz S., OIB: …, zastupanog po pun. A. R., odvj. u S., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 12.rujna 2017.godine u nazočnosti pun. stranaka i tuženika, dana 27. listopada 2017. godine,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Dužan je tuženik M. P., u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 39.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedini niže specificirani mjesečni iznos teče od njegova dospijeća do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila  zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to:

 

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.10.2012.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.11.2012.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.12.2012.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.1.2013.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.2.2013.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.3.2013.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.4.2013.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.5.2013.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.6.2013.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.7.2013.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.8.2013.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.9.2013.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.10.2013.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.11.2013.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.12.2013.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.1.2014.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.2.2014.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.3.2014.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.4.2014.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.5.2014.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.6.2014.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.7.2014.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.8.2014.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.9.2014.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.10.2014.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.11.2014.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.12.2014.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.1.2015.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.2.2015.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.3.2015.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.4.2015.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.5.2015.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.6.2015.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.7.2015.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.8.2015.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.9.2015.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.10.2015.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.11.2015.godine do isplate,

-         na iznos od 1.000,00 kn od 1.12.2015.godine do isplate, dok se za više zatražene iznose i više zatražene zakonske zatezne kamate zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

 

 

1. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 7.137,50 kn.

 

 

Obrazloženje

 

              Dana 13. rujna 2012. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su stranke suvlasnici, svaki za po ½ dijela cjeline stana u S., položenog na 11. katu zgrade, površine 64,60 m2. Predmetni stan da su stranke, svaka za ½ dijela cjeline, naslijedile iza smrti majke M. P. koja je preminula dana 1. travnja 2006. godine, temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu broj 0-1502/10 od 12. prosinca 2011. godine. Međutim, iako su stranke suvlasnici stana, tužiteljica od majčine smrti stan da nije mogla koristi, tako da je tuženik, iako suvlasnik nekretnine, bez naknade koristio i suvlasnički dio stana drugog suvlasnika – tužiteljice. Na taj način da se bezrazložno obogatio upravo za visine koju bi inače morao plaćati, pa da se radi o koristi koju je obvezan naknaditi tužiteljici. Kako se radi o stanu površine 64,60 m2, za isti da bi zasigurno bila ostvarena najamnina od najmanje 300 do 350 € mjesečno, kroz vremenski period od pet godina unatrag od podnošenja ove tužbe. To da znači da bi tužiteljica ostvarivala mjesečno iznos od najmanje 1.200,00 kn, što da joj je tuženik onemogućio. Kako tuženik upotrebljava tuđu stvar kao svoju, to tužiteljica, temeljem odredbe čl. 219. Zakona o obveznim odnosima, postavlja zahtjev za naknadu koristi koju je tuženik imao od upotrebe cijele stvari, odnosno njenog suvlasničkog dijela. Radi navedenog tužiteljica postavlja zahtjev kao u tč. I. izreke ove presude (među znakovima navoda).

 

              U svom odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu, predlaže da sud isti odbije kao neosnovan uz osudu tužiteljice na snašanje parničnog troška. Navodi da rješenje o nasljeđivanju na koje se poziva tužiteljica u svojoj tužbi još nije pravomoćno, da su stranke vodile spor radi utvrđivanja ostavinske mase jer je tuženik osporavao pravo tužiteljici tvrdnjom da ovaj stan predstavlja isključivo njegovo vlasništvo i ne spada u ostavinsku masu. U tom postupku, vođenom pred ovim sudom pod brojem I. P-356/07, tuženik da nije uspio u svom zahtjevu, međutim, za vrijeme trajanja ovog postupka tužiteljica da ne bi imala pravo na bilo kakvu naknadu.

 

              U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom predmeta ovog suda br. O-2484/11, I. P-356/07; podataka RH, Ministarstva financija-PU, PU S., I. S. od 19. rujna 2013. godine; te saslušanjem tužiteljice i tuženika u svojstvu parničnih stranaka.

 

              Presudom ovog suda br. Pi.677/12 od 23.prosinca 2013.godine u cijelosti je odbijen zahtjev tužiteljice, obvezana je tužiteljica naknaditi tuženiku parnični trošak. Protiv prvostupanjske presude tužiteljica je podnijela žalbu, rješenjem Županijskog suda u Splitu br. Gžo.164/14 od 8.svibnja 2015.godine ukinuta je prvostupanjska presuda i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

 

              Donoseći raniju, ukinutu, prvostupanjsku presudu, ovaj sud je utvrdio slijedeće:

 

              Iz predmeta ovog suda br. O-2484/11 iza smrti majke stranaka pok. M. P., proizlazi da je ista preminula 1. travnja 2006. godine, dana 22. siječnja 2007. godine doneseno je rješenje ovog suda broj O-1160/06 kojim je prekinut ostavinski postupak iza njene smrti, upućen je tuženik u parnicu protiv tužiteljice radi sastava ostavinske mase, sukladno njegovom očitovanju da predmetni stan ne bi predstavljao ostavinu ostaviteljice jer je u cijelosti plaćen njegovim novcem. Pregledom predmeta ovog suda broj I. P-356/07, po tužbi M. P. protiv O. G., utvrđeno je da je dana 25. ožujka 2010. godine donesena prvostupanjska presuda kojom je zahtjev M. P. odbijen, ova presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžst-115/10 od 28. travnja 2011. godine, dakle u ostavinu iza smrti pok. M. P. spada predmetni stan.

 

Dana 12. prosinca 2011. godine doneseno je rješenje Općinskog suda u Splitu broj O-1502/10 kojim su stranke proglašene nasljednicom pok. M. P. temeljem zakona, ostavina – predmetni stan pripada strankama za po ½ dijela. Protiv ovog rješenja tuženik je podnio žalbu, rješenjima ovog suda pod brojem O-2484/11 ispravljeno je rješenje o nasljeđivanju u imenu tuženika i broju ostavinskog spisa.

 

              Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tuženik prije majčine smrti stanovao čitavo vrijeme u predmetnom stanu, njih dvoje sami, da je od majčine smrti tuženik u stanu sam. Ona osobno da u stanu nikada nije stanovala, dugi niz godina da sa obitelji živi u M.. Navodi da je prije majčine smrti došla nekoliko dana u predmetni stan kod nje, po prilici tri mjeseca, kako bi joj olakšala posljednje dane i pomagala, a već tada da je tuženik zauzeo stav da je to njegov stan, da neće dozvoliti nikom da mu stan oduzme i da u stanu stanuje. Tuženik da se postavio kao isključivi gospodar odnosno vlasnik tog stana i iz tog njegovog stava da je zaključila da neće dopustiti bilo kakvo uplitanje u stan po pitanju stanovanja i slično. Ona od njega, nakon toga, da nije ni tražila da povremeno dolazi u taj stan ili da u stan useli, da nikada nije s njim razgovarala po pitanju njenog nekakvog traženja da joj plati neke novčane iznose na ime toga što sam koristi stan.  Predmetni stan da nije nikada iznajmljivan trećoj osobi, ni nakon M. smrti tuženik da stan nije iznajmljivao, niti čitav stan, a niti dio stana. Predmetni stan da je dvosobni stan, da ima dvije spavaće sobe, kuhinju sa dnevnim boravkom, sanitarni čvor. Prije M. smrti tuženik i ona da su stan koristili na način da je svatko od njih imao svoju spavaću sobu, a zajedničke prostorije da su koristili zajedno.

 

              Tuženik u svom iskazu navodi da je u stanu živio s majkom, nakon majčine smrti da je u stanu sam, tužiteljica da je zaista došla pred kraj majčinog života, zbog ove okolnosti, da se radilo o par dana. Tuženik tvrdi da niti tada, niti bilo kada, nije tužiteljici kazao da nema pravo dolaziti u ovaj stan, da joj to nije priječio i ono što je ona navela u tom pravcu da nije istina. Između njih dvoje da nije ni bilo priče o tome, ona da nakon majčine smrti nije ni tražila da bude u predmetnom stanu, da nikada nije ni govorila da bi joj on trebao dati nekakav novac na ime toga što sam koristi stan, stan da nije iznajmljivan trećoj osobi, niti prije majčine smrti, a ni poslije majčine smrti, niti čitav stan, niti dio stana. Tuženik navodi da je on nakon majčine smrti nastavio sam plaćati otkupne rate odnosno obroke za predmetni stan, a da je on i čitavo vrijeme od samog trenutka otkupa plaćao otkup predmetnog stana. Vrijeme otkupa da je na 25 godina, a mjesečni obrok da je protuvrijednosti 26 E. Navodi da nikada nije od tužiteljice tražio da participira u otkupnoj cijeni, niti je ona tako nešto nudila, a da misli da je tužiteljica znala da on plaća otkupnu cijenu stana. Tuženik je dodatno naveo i to da ni prije majčine smrti, a ni poslije, sve do danas, nije promijenio cilindar brave na ulaznim vratima stana, tužiteljica da ni inače nije imala ključ ulaznih vrata stana.

 

Dakle, stranke su temeljem rješenja o nasljeđivanju iza smrti svoje majke postali suvlasnici predmetnog stana za ½ dijela svaki od njih, tužiteljica isplatu na ime stjecanja bez osnove potražuje za pet godina unatrag od dana podnošenja tužbe, iz iskaza stranaka proizlazi da tužiteljica zaista u tom periodu nije stanovala u predmetnom stanu, stan je kroz čitavo to vrijeme koristio sam tuženik, koji je u stanu do majčine smrti stanovao upravo s majkom.

 

U ovom slučaju tužiteljica svoj zahtjev temelji na odredbi čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08), koji propisuje da kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik (u ovom slučaju suvlasnik) može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe. Suvlasnik koji se bez naknade koristio suvlasničkim dijelom nekretnine drugoga suvlasnika neosnovno se obogatio za visinu najamnine koju bi inače morao plaćati, pa bi to bila korist koju je obvezan naknaditi drugom suvlasniku.

 

Dakle, sud je ranije zauzeo stav da je tuženik u predmetnom stanu samo nastavio stanovati poslije majčine smrti, njih dvoje su zajedno stanovali u predmetnom stanu do majčine smrti, te da isti nije ni na kakav način spriječio tužiteljicu u pristupu stanu, niti je u toj njenoj namjeri onemogućio. Tužiteljica da nije ni pokušala doći u predmetni stan nakon majčine smrti, niti ona niti njeni srodnici, da nije tražila predaju kopije ključeva ulaznih vrata stana, da nije od tuženika tražila reguliranje drugačijeg načina korištenja stana, da se stan eventualno iznajmi trećoj osobi i novac od najamnine dijeli, da se jedna soba u stanu eventualno iznajmi trećoj osobi pa da ta najamnina pripadne njoj, pa da se u ovom slučaju radi o tome da je ona odobrila da tuženik sam živi u predmetnom stanu dok se postupak po tužbi tuženika ne riješi, ostavinski postupak iza majčine smrti, odnosno u konačnici razvrgnuće suvlasničke zajednice. Tuženik koji u stanu stanuje sam da koristi stan očito na način na koji ga je koristio i do majčine smrti, s majkom, u načinu korištenja stana da se ništa nije promijenilo, tako da se on nije okoristio time što je sam bio u posjedu stana, kod okolnosti da je tužiteljica mogla biti u suposjedu istog, što ista nije ni tražila, niti se tim pravom koristila, dakle, da nije bilo mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove, jer tuženik jednostavno ništa nije stekao bez osnove, nije upotrebljavao tuđu stvar u svoju korist odnosno time se okoristio za tužiteljičin suvlasnički dio, sve kod okolnosti da je stvar mogla koristiti i tužiteljica, na razne načine, a to je propustila napraviti.

 

Drugostupanjski sud u svojoj ukidnoj odluci navodi da je tuženik odlučno isključio tužiteljicu iz njenog prava na posjed stana, da je to dostatna pretpostavka za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl.1120. ZOO-a. Upućen je ovaj sud utvrditi do kada je tuženik isključivao tužiteljičino suvlasničko pravo stana, te da utvrdi visinu naknade za korist koju je on imao od uporabe tužiteljičinog suvlasničkog dijela stana.

 

Dakle, u daljnjem tijeku postupka, pored već izvedenih dokaza, sud je izveo dokaz i dopunskim saslušanjem parničnih stranaka, pribavljenih podataka PU; fotografija stana dostavljenih od strane tuženika; vještva sudskog vještaka građevinske struke dipl.ing. J. Š..

 

Stanke su popisale parnični trošak.

 

Zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

 

Svojim podneskom od 21.siječnja 2016.godine tužiteljica je konačno uredila zahtjev tako da od tuženika potražuje ukupan iznos od 120.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

Sud je izveo dokaz dopunskim saslušanjem stranaka, tužiteljica iskazuje da je predmetni stan dvosobni stan, dakle, da se sastoji od dvije spavaće sobe, kuhinje s dnevnim boravkom, sanitarnog čvora i hodnika, stan također ad ima i terasu, a navodi da je potpuno isto stanje po pitanju korištenja stana od onog stanja koje je bilo kada je  davala prvi iskaz. Ona u predmetnom stanu da nije bila od majčine smrti, da ne zna kakav je stan danas, u kakvom je stanju, da ne zna kako ga tuženik održava. Ponavlja i tvrdi da joj je tuženik već onda, kada je majka umrla, pa i prije toga kazao na nedvojben način da je neće pustiti u stan, da je stan isključivo njegov i da nema što tražiti u ovom stanu. Navodi da se situacija nije mijenjala u pravcu toga da je tuženik promijenio svoje mišljenje, ona da nema mogućnosti stupiti u suposjed stana, jer ni na kakav način tuženik nije izrazio mogućnost da do toga dođe, dapače, pa i danas da je van zapisnika kazao da je stan njegov.

 

Tuženik u svom dopunskom iskazu navodi da može kazati da je točno kako smatra da tužiteljici ne pripada pravo na posjed odnosno suposjed stana. Navodi da ne postoji niti mogućnost da ona dok se stan ne proda u mirnom postupku ili na dražbi, stupi u posjed niti jedne prostorije u stanu. Navodi da je točno da ovaj stan ima čitavo vrijeme, i prije majčine smrti, nakon majčine smrti, pa tako i danas. On da je svjestan da postoji mogućnost da će se u konačnici stan morati prodati i novac podijeliti, ali da će koristiti sva pravna sredstva za dokazati kako je stan isključivo njegov. Dugi niz godina tužiteljica da ne živi u ovom stanu, pa da nema pravo u istom ni živjeti, pored njega koji to pravo ima, ona da ne može biti u suposjedu stana. Sve što se ikada ulagalo u stan, da se ulagalo sa njegove strane, sa strane majke u dogovoru sa njim, tužiteljica dugi niz godina da nije u stanu i da nije u stan investirala. Stan da je u nekakvom osrednjem stanju sređenosti, da ga nije farbao dugi niz godina, a ne zna procijeniti za koliko bi se mogao iznajmiti trećoj osobi.

 

Dakle, u ovom slučaju, kada je tuženik izričito naveo da ne želi uvesti tužiteljicu u suposjed stana, da nema mogućnosti da joj dopusti koristi dio stana ili čitav stan, sud je stava da se on koristi čitavim stanom svojevoljno, bez dopuštenja drugog suvlasnika, isključujući drugog suvlasnika iz suposjeda stana. Dakle, zaista treba tužiteljici platiti naknadu u visini koristi koju je time stekao, ali ne od 1.listopada 2007.godine, nego od podnošenja tužbe u ovom postupku, tek tada je tužiteljica spram tuženika očitovala svoju volju da „unovči“ svoj dio stana, odnosno okolnost što se stanom ne može i ona koristiti voljom tuženika, da time smatra da tuženik nema pravo sam koristiti čitav stan, pa od tog trenutka tuženik zna za ovaj stav tužiteljice. Tužiteljica prije toga i nije tražila predaju stana u suposjed, znajući da joj to tuženik neće dopustiti ili da bi moglo biti problema, uglavnom to nije ni pokušala tražiti na zakonom dopušten način, ali nije tražila niti isplatu od tuženika, pa joj pravo na isplatu od tuženika pripada tek od kada je istu tražila, nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, od kada je tuženik tužbu zaprimio, u listopadu 2012.godine, dakle, za period od listopada 2012.godine do zaključno kraja 2015.godine. Za dulji period zahtjev je valjalo odbiti kao neosnovan, jer tužiteljica ima pravo na isplatu od trenutka kada ju je zatražila, a ne i prije toga, bez obzira na vođenje postupka u predmetu IP.356/07, dakle, bez obzira na ishod te parnice. Da je tužiteljica podnijela ovu tužbu radi isplate tijekom trajanja postupka IP.356/07, onda bi bilo važan uspjeh stranaka u tom postupku, te bi tužiteljica opet imala pravo od podnošenja tužbe za isplatu, ali ovako ne, jer tuženik nije znao, do zaprimanja tužbe, da tužiteljica od njega traži naknadu na ime stečenog bez osnove, pa tužiteljici takva naknada i ne pripada. Za navesti je da je tuženik vještvom sudskog vještaka Š., te prilaganjem fotografija stana, predočio stanje stana u današnje vrijeme, stan je u prosječnom stanju sređenosti za ostvarivanje koristi iznajmljivanjem uz nižu naknadu zbog takve razine sređenosti, isti ima dvije spavaće sobe i ostale prostorije za normalan život. Sud je pribavio podatke Porezne uprave u pogledu visine najamnina uporednih stanova, međutim, stava je da tužiteljici pripadaju samo mjesečni iznosi koje bi tuženik ostvario da je trebao za sebe iznajmiti jednu spavaću sobu sa upotrebom kuhinje, hodnika i sanitarnog čvora, kao npr. samac ili student, te bi to bila njegova korist koju ima uporabom čitavog stana, upravo taj iznos treba isplatiti tužiteljici, jer se niti ne može očekivati da stranke, u kakvim odnosima već jesu, zajedno budu u posjedu stana ili da tužiteljica sama iznajmljuje dio stana i slobodno u isti svakodobno pristupa, pored tuženika koji u istim živi apsolutno čitavo vrijeme bez prekida. Dok se ne razvrgne suvlasnička zajednica stranaka na stanu, a tuženik ne pušta tužiteljicu u suposjed istog, do tada tuženik tužiteljici treba platiti onu korist koju je imao uporabom i njenog dijela stana, suvlasničkog dijela, upotrebljavajući čitav stan, time što nije iznajmio sobu i zajedničke prostorije stana po tržišnim cijenama. S obzirom da je stan položen na dijelu grada blizu fakulteta, zgodan za studente, ali ne baš i turizam, to je sud pošao od prosječnih cijena koje studenti plaćaju za sobu sa uporabom kuhinje i sanitarnog čvora, a to je općepoznati iznos od 1.000,00 kn mjesečno, u ovaj iznos uključene su uvijek i režije, dok pričuvu moraju plaćati vlasnici stana. Do ovog iznosa može se doći pregledom oglasnika na webu, vezano za ponudu studentskih soba, tako da je iznos, vezano za stanje stana, od 1.000,00 kn mjesečno realan iznos koji tuženik treba predati tužiteljici, jer se koristio, samovlasno, čitavim stanom, a da je tužiteljicu pustio u posjed sobe i ostalih prostorija, tada bi se iznajmljivanjem sobe uz korištenje kuhinje i WC-a mogao dobiti iznos od 1.000,00 kn mjesečno. Dakle, tužiteljica očito u promatranom periodu i nije mogla živjeti u stanu sa tuženikom, ali je mogla sobu i uporabu prostorija (kuhinje i WC-a) iznajmiti studentu i od toga imati korist. Tuženik ima pravo koristi se stanom, u stanu živjeti, kao suvlasnik, tako da on nije stekao korist uporabom čitavog stana, jer se dijelom stana i ima pravo koristiti, nego time što tužiteljicu ne želi pustiti u suposjed stana, a stan ima dvije spavaće sobe, od kojih je jednu moguće iznajmiti, dakle, služi se samovoljno i njenim dijelom, vezano za suvlasničku zajednicu. Dakle, za period od listopada 2012.godine do zaključno kraja 2015.godine, za tih 39 mjeseci gledajući iznos od po 1.000,00 kn mjesečno, tužiteljici pripada iznos od ukupno 39.000,00 kn, te joj je tuženik taj iznos dužan isplatiti, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od svakog 1.og u mjesecu za tekući mjesec do isplate, temeljem odredbe čl.29.ZOO-a, za više zatraženo na ime glavnice i kamata zahtjev tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovan, uglavnom, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

              Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP), obistinjeni trošak razmjeran je uspjehu stranaka u sporu, tužiteljica je u sporu uspjela sa 66%, a tuženik 34% (100% osnov i 32% visina na strani tužiteljice). Obistinjeni trošak tužiteljici odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn; zastupanja na 3 ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn (6.ožujka 2013.godine, 11.rujna 2013.godine i 14.studenog 2013.godine); sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn; pristupa na dva ročišta u iznosu od po 250,00 kn (25% - 10.rujna 2015.godine i 11.studenog 2015.godine – po 250,00 kn); sastava podneska od 21.siječnja 2016.godine u iznosu od 2.500,00 kn; zastupanja na 4 ročišta u iznosu od po 2.500,00 kn (15.rujna 2016.godine, 14.veljače 2017.godine, 16.ožujka 2017.godine, 12.rujna 2017.godine); pristupa na ročište od dana 27.siječnja 2016.godine u iznosu od 1.250,00 kn (50% - zastoj postupka); što ukupno zbrojeno daje iznos od 19.250,00 kn; a razmjerno uspjehu tužiteljice u sporu od 66% - iznosi konačnih 12.705,00 kn.

              Obistinjeni trošak tuženiku odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn; zastupanja na 3 ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn (6.ožujka 2013.godine, 11.rujna 2013.godine i 14.studenog 2013.godine); pristupa na dva ročišta u iznosu od po 250,00 kn (25% - 10.rujna 2015.godine i 11.studenog 2015.godine – po 250,00 kn); zastupanja na 4 ročišta u iznosu od po 2.500,00 kn (15.rujna 2016.godine, 14.veljače 2017.godine, 16.ožujka 2017.godine, 12.rujna 2017.godine); pristupa na ročište od dana 27.siječnja 2016.godine u iznosu od 1.250,00 kn (50% - zastoj postupka); sudsku pristojbu odgovora na tužbu u iznosu od 625,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 16.375,00 kn; a razmjerno uspjehu tuženika u sporu od 34% - iznosi konačnih 5.567,50 kn. Kako se iznosi obistinjeni tužiteljici i tuženiku uzajamno prebijaju, to je valjalo obvezati tuženika da tužiteljici na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 7.137,50 kn. 

 

 

U Splitu, 27. listopada 2017. godine

 

                                                                                                        S U D A C

 

Julijana Ponoš

 

 

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Splitu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

 

 

DNA:

1. Pun. tužiteljice
2. Pun. tuženika