1                            Poslovni broj: Gž-2941/2016-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Nataši Jerković, u pravnoj stvari tužitelja D. M., iz O. G., ..., OIB: ..., kojega zastupa punomoćnik G. D., odvjetnik u T., protiv tuženika D. R., iz O. G., ..., OIB: ..., kojega zastupa punomoćnica D. K., odvjetnica u T., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika  protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru, poslovni broj P–8816/2015 od 9. lipnja 2016., dana 27. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o    j e:

 

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru, poslovni broj P–8816/2015 od 9. lipnja 2016.

 

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom:

- naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 12.000,00 EUR-a sa zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate prema stopi koja se pobliže označena u izreci te presude (točka I. izreke),

- naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 17.087,50 kuna (točka II. izreke).

 

Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik pobijajući istu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, broj 53/91 - 25/13, dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu tako da odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, sve uz naknadu mu troška žalbe.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Pobijana presuda, suprotno stavu žalitelja, može se ispitati jer ista sadrži jasne razloge o svim pravno odlučnim činjenicama pri čemu nije ustanovljeno bilo kakvo proturječje kakvo u vidu ima odredba iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Ocjena provedenih dokaza izvršena je sukladno članku 8. ZPP-a, za sva stečena uvjerenja prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi naveo opširne i logične razloge koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima. Nadalje, prvostupanjski sud je postupio po uputi iz ranijeg ukidnog rješenja jer je raspravio sva sporna pitanja na koja je ukazano tim rješenjem pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 377. stavka 1. ZPP-a. Druge bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik ne obrazlaže a ovaj drugostupanjski sud ne nalazi ostvarenje onih procesnih povreda na koje pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od ukupno od 12.000,00 EUR-a koji se temelji na tvrdnjama:

- da je tužitelj, u namjeri da kupi dio nekretnine označene kao čest. zem. 426. k.o. O., tijekom 2008. vodio s tuženikom pregovore o kupnji te mu povodom tih pregovora isplatio iznos od 7.000,00 EUR-a, a kako pregovori nisu rezultirali kupnjom to mu je tuženik dužan vratiti primljeni iznos,

- da je u prosincu 2008. tužitelj predao tuženiku na zajam iznos od 5.000 EUR-a kojeg tuženik nije vratio u dogovoreno vrijeme.

 

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev nakon što je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrdio, u bitnome za spor, da su istinite citirane tvrdnje iz tužbe, dakle utvrđuje iste kao činjenice, o pregovorima vođenim 2008. glede kupnje zemljišta, koji pregovori nisu okončani sklapanjem kupoprodajnog ugovora, kao i tvrdnje o izvršenim isplatama, kako iznosa od 7.000,00 EUR-a povodom tih pregovora, tako i onog iznosa od 5.000 EUR-a predanog na zajam tuženiku u prosincu 2008., koji zajam tuženik nije vratio.

 

Prednje činjenice imaju uporište u sadržaju provedenih dokaza na koje se poziva prvostupanjski sud, iste nisu dovedene u sumnju žalbenim navodima koji se svode na vlastito viđenje ocjene dokaza, pa navedene činjenice kao pravilno utvrđene prihvaća i ovaj sud.

 

Kod tako utvrđenih činjenica pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo (članak 1111. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“, broj 35/05 - 78/15, dalje u tekstu: ZOO) kada je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu odnosnom na isplatu iznosa od 7.000,00 EUR-a. Taj je iznos, naime, tužitelj predao tuženiku na ime osnove koja se nije ostvarila (bezuspješni pregovori oko kupoprodaje zemljišta) pa je za tuženika nastala obveza vraćanja tog iznosa temeljem odredbe iz članka 1111.  stavka 3. ZOO.

 

U odnosu na dio prvostupanjske presude kojom je prihvaćen preostali zahtjev (dio za isplatu daljnjih 5.000,00 EUR-a) za kazati je sljedeće.

 

Prvostupanjski sud ovu obvezu tuženika temelji na ispunjenju ugovorne obveze – ugovora o zajmu u smislu odredaba iz članka 499. ZOO-a. Međutim, predmetna obveza ne može imati pravnu osnovu u ispunjenju ugovorne obveze vraćanja zajma. Naime, ugovor o zajmu deviza kojeg su u prosincu 2008. sklopile stranke, kao domaće fizičke osobe, je ništetan pravni posao u smislu odredbe članka 322. ZOO-a jer je sklopljen suprotno prisilnim propisima. Odredbom članka 17. tada važećeg Zakona o deviznom poslovanju („Narodne novine“, broj 96/03 - 145/10, dalje u tekstu: ZDP) propisano je da kredite u stranim sredstvima plaćanja mogu rezidentima odobravati banke. Ostali rezidenti ne smiju međusobno odobravati kredite u stranim sredstvima plaćanja. Zabrana se po članku 17. ZDP-a odnosi na plaćanja u stranim sredstvima. Iz navedene odredbe, argumentum a contrario, treba zaključiti da je s obzirom na to da ZDP ne propisuje mogućnost pozajmljivanja deviza između domaćih fizičkih osoba i između domaćih fizičkih i stranih osoba, ugovor o zajmu deviza između navedenih osoba nedopušten.

 

Prema odredbi iz članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

 

S obzirom na činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, te imajući u vidu citirane propise, proizlazi da je obveza tuženika na vraćanje iznosa od 5.000,00 EUR-a kojeg je primio na temelju ništavog ugovora o zajmu iz prosinca 2008., utemeljena na odredbama članka 323. stavka 1. ZOO-a. Zatezne kamate na taj iznos, jer su dosuđene od podnošenja tužbe, pri tom nisu pravno upitne.

 

Prvostupanjska odluka o parničnom trošku pravilno je utemeljena na odredbama iz članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a.

 

Slijedom prednjeg je na temelju odredaba iz članka 368. stavka 1. i 2. ZPP-a, a u pogledu odluke o parničnom trošku na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a, trebalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Odluka o troškovima postupka nastalim povodom podnesene žalbe temelji se na odredbi iz članka 166. stavka 1. ZPP-a pri čemu nema zakonske osnove priznati žalitelju trošak neosnovane žalbe (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

 

U Splitu 27. listopada 2017.