1              Poslovni broj: Gž R-862/2017-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-862/2017-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, te Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. N. iz V., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici N. M. Đ., dipl. prav. iz Sindikata, protiv tuženika C. o. d.d. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda B. Š., T. Z. J. i A. J. iz R., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, broj Pr-45/17-8 od 13. lipnja 2017., u sjednici održanoj 26. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, broj Pr-45/17-8 od 13. lipnja 2017.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te je utvrđen kao nedopušten otkaz ugovora o radu sadržan u odluci tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 2. travnja 2015. (točka 1. izreke). Istom presudom naloženo je tuženiku vratiti tužitelja na rad sukladno odredbama nezakonito otkazanog ugovora o radu, a ukoliko to radno mjesto ne postoji onda na slično drugo odgovarajuće radno mjesto, sukladno njegovoj stručnoj spremi, u roku od 8 dana (točka 2. izreke).

 

Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14-Odluka USRH; dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se predmetna presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

 

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

 

Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje da odluka tuženika o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 2. travnja 2015. nije dopuštena, kao i zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku vratiti tužitelja na posao.

 

Dakle, riječ je o zahtjevu za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu koji je tužitelju dao tuženik na temelju članka 123. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14).

 

Prema članku 123. stavku 1. ZR-a, odredbe ovoga Zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju se i na slučaj kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno predloži radniku sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima (otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora).

 

Prvostupanjski sud u provedenom postupku utvrdio je sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je tužitelj kao radnik kod tuženika kao poslodavca bio zaposlen na radnom mjestu procjenitelja šteta na električnim uređajima temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 8. siječnja 2008., s primjenom od 1. veljače 2008.,

- da je taj ugovor tuženik otkazao odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 2. travnja 2015.,

- da je tužitelj dopisom od 13. travnja 2014. odbio ponudu tuženika za sklapanje izmijenjenog ugovora o radu za radno mjesto savjetnika u osiguranju,

- da je tužitelj pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava protiv odluke o otkazu tuženika,

- da tuženik na njegov zahtjev nije odgovorio,

- da je tužitelj pravovremeno zatražio sudsku zaštitu,

- da je tuženik zakonito proveo postupak utvrđivanja kolektivnog viška radnika, jer iz obavijesti o savjetovanju sa sindikalnim povjerenikom u funkciji radničkog vijeća proizlazi da u točki 2. obrazlaže razloge nastanka kolektivnog viška radnika (gospodarski razlozi koji se odnose na djelovanje vanjskih čimbenika koji negativno utječu na financijski položaj tuženika i nepovoljna gospodarska kretanja uzrokovana aktualnom gospodarskom klimom, što je rezultiralo kontinuiranim padom ukupne zaračunate premije, te organizacijski razlozi, odnosno uslijed postupka centralizacije da dolazi do ukidanja radnih mjesta, a time i prestanka obavljanja poslova),

- da iz dopisa sindikalnog povjerenika M. H. od 30. ožujka 2015. proizlazi da se i dalje protivi otkazivanju ugovora o radu radnicima navedenim u popisu kolektivnog viška (radnici koji nemaju uvjete za mirovinu po važećim propisima), uz obrazloženje da i dalje smatra kako tuženik nije učinio sve da otkloni ili u najvećoj mjeri smanji potrebu za prestankom rada tih radnika,

- da iz tužiteljevog iskaza proizlazi da je prije donošenja sporne odluke radio u Službi za obradu šteta, u okviru Sektora imovine, na radnom mjestu Procjenitelja šteta na električnim uređajima u R., da je kod tuženika nakon njegova otkaz ostao raditi D. J., koji je radio iste poslove kao i on, tj. kao procjenitelj, jer su iste struke diplomirani inženjeri elektrotehnike, da je nakon njegova otkaza procjena šteta ostala u R., dok je likvidacija šteta sada u Z.,

- da iz iskaza saslušanih svjedoka D. J., Z. B., M. V. i M. B., proizlazi da se poslovi koje je tužitelj obavljao prije donošenja otkaza (procjenitelj elektrošteta) i danas obavljaju kod tuženika u okviru radnog mjesta procjenitelj šteta imovine i pomorstva, avijacije i transporta (P.-a), i da na tom radnom mjestu procjenitelj imovine i P.-a kod tuženika danas rade D. J., Z. B., M. V., A. K. K., D. K. i D. M.,

- da radno mjesto procjena štete imovine obuhvaća procjenu svih vrsta šteta, sve kao i prije (građevinske, strojarske, elektro), pa tako i procjenu elektroštete koju je radio tužitelj,

- da izvršenom reorganizacijom iz 2015. tuženika, radna mjesta nisu ukinuta, već da su promijenjeni nazivi radnih mjesta i opseg poslova,

- da su kriterije o kojima se vodilo računa kod odabira kolektivnog viška radnika, a koji su dostavljeni sindikalnom povjereniku prvenstveno bili uvjetovani ukidanjem određene grupe/vrste poslova, iz razloga što je prestala potreba za njihovim obavljanjem, jer i iz obrazloženja odluke o otkazu ugovora o radu tužitelja s ponudom izmijenjenog ugovora da proizlazi kako se kao razlog otkazivanja navodi prestanak potrebe za obavljanjem poslova na kojima je tužitelj radio.

 

S obzirom na utvrđeno, prvostupanjski sud smatrao je da se poslovi koje je tužitelj obavljao na svom radnom mjestu prije donošenja odluke o otkazu i danas obavljaju kod tuženika, i to poslovi procjene elektrošteta, a što da nesporno proizlazi iz iskaza svjedoka D. J., Z. B., M. V. i M. B., čije je iskaze taj sud prihvatio kao vjerodostojne i nepristrane, pritom navodeći da je kod tuženika uslijed organizacijskih promjena došlo do ukidanja radnog mjesta tužitelja (procjenitelj šteta na električnim uređajima), kao i drugih radnih mjesta (procjenitelj građevinskih šteta, procjenitelj strojarskih šteta), a koja radna mjesta da su novom reorganizacijom objedinjena u novo radno mjesto, pod jednim zajedničkim nazivom „Procjenitelj šteta imovine i P.-a“, a što da proizlazi i iz ugovora o radu za radnika D. J., koji je prije ove reorganizacije radio na radnom mjestu Voditelja za procjenu šteta imovine, kao i iz ugovora o radu za Z. B., koji je prije ove reorganizacije radio na radnom mjestu Šefa odjela za procjenu šteta.

 

Nadalje je prvostupanjski sud smatrao da u ovom slučaju kod tuženika nije došlo do „prestanka potrebe za radom tužitelja, a uslijed gospodarskih i organizacijskih razloga“ kako se to navodi u odluci o otkazu, odnosno „do prestanka potrebe za obavljanjem poslova na kojima je radnik radio“, s obzirom na to da se poslovi njegova radnog mjesta obavljaju i dalje kod tuženika u okviru poslova radnog mjesta procjenitelj šteta imovine i P.-a, zbog čega je zaključio da nije ispunjen razlog otkazivanja ugovora o radu tužitelja na koji se tuženik u spornoj odluci poziva, unatoč nespornoj činjenici ukidanja radnog mjesta procjenitelja šteta na električnim uređajima, a posebno imajući na umu i utvrđenu činjenicu da je radnik D. M. (koji je prije reorganizacije kod tuženika u F. D. radio procjenu elektrošteta), i dalje ostao u radnom odnosu kod tuženika, neovisno o činjenici ukidanja tog radnog mjesta, a na kojemu je radio i tužitelj.

 

Na temelju navedenog prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i utvrdio je nedopuštenom odluku o otkazu, pa je shodno tome prihvatio i tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da ga se vrati na posao, jer se tužiteljev radno-pravni status vraća u stanje u kojem je bio prije donošenja odluke o otkazu.

 

Navedena činjenična utvrđenja kao i pravni zaključak prvostupanjskog suda glede nedopuštenosti predmetnog otkaza ugovora o radu u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su utemeljena na rezultatima izvedenih dokaza, a ni žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju.

 

Naime, u ovom postupku je valjalo utvrditi je li tužitelju osnovano dan otkaz ugovor o radu, i to iz razloga što je radno mjesto na kojem je radio ukinuto primjenom odredbe članka 115. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14; dalje u tekstu: ZR), a kako je to navedeno u odluci o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 2. travnja 2015.

 

Iz navedene odluke tuženika od 2. travnja 2015. proizlazi da je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju zbog gospodarskih i organizacijskih razloga, s obrazloženjem da je na nivou cijelog Društva prestala potreba za obavljanjem poslova na kojima je radnik radio, pa da je u skladu s time izvršena promjena organizacijske strukture, te da je novom reorganizacijom ukinuto radno mjesto procjenitelj šteta na električnim uređajima na kojem je tužitelj radio kao radnik.

 

Članak 115. ZR-a, propisuje, da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog, između ostalog i u slučaju "ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz) (stavak 1. točka 1.), a pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika (stavak 2.)".

 

Prema mišljenju ovoga suda, opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu u smislu članka 115. ZR-a, postoji i u slučaju kada poslodavac radi ekonomski uspješnog poslovanja izvrši reorganizaciju rada tako da ukine određena radna mjesta, jer je autonomno pravo poslodavca da određuje radna mjesta te da organizira proces rada ili organizaciju svog poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima.

 

Međutim, posebno se ukazuje da svaki slučaj otkazivanja ugovora o radu valja individualizirati, jer odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja.

 

U ovom slučaju prema utvrđenom činjeničnom stanju prvostupanjskog suda tuženik je dao tužitelju otkaz ugovora o radu uslijed prestanka potrebe za obavljanjem poslova radnog mjesta procjenitelj šteta na električnim uređajima (na kojem je tužitelj radio), s time što je taj sud utvrdio da se sada poslovi toga radnog mjesta kod tuženika obavljaju u okviru poslova radnog mjesta procjenitelj šteta imovine i P.-a, a koje obuhvaća sve procjene šteta (elektro, građevinsku, strojarsku) i na kojem radnom mjestu sada radi šest radnika, među njima i radnik koje je radio iste poslove kao i tužitelj.

 

Stoga je pravilno prvostupanjski sud i prema mišljenju ovoga suda, zaključio da u konkretnom slučaju kod tuženika nije došlo do prestanka potrebe za radom tužitelja, a uslijed gospodarskih i organizacijskih razloga kako se to navodi u odluci o otkazu, odnosno do prestanka potrebe za obavljanjem poslova na kojima je radnik radio, jer se prema nespornom utvrđenju toga suda poslovi njegovoga radnog mjesta obavljaju u okviru poslova radnog mjesta procjenitelj šteta imovine i P.-a, koje obuhvaća sve procjene šteta (elektro, građevinsku, strojarsku i dr.), bez obzira što je ukinuto radno mjesto procjenitelja šteta na električnim uređajima, a posebno imajući na umu i utvrđenu činjenicu da je radnik D. M., koji je prije reorganizacije radio procjenu elektrošteta, kao i tužitelj, i dalje ostao raditi kod tuženika na novom radnom mjestu procjenitelja šteta imovine i P.-a, skupa s ostalih petero radnika (D. J., Z. B., M. V., A. K. K.).

 

Dakle, naznačeni radnik, i dalje je ostao u radnom odnosu kod tuženika, neovisno o činjenici ukidanja radnog mjesta procjenitelja elektrošteta, a na kojemu je radio i tužitelj, pa samo ukidanje toga radnog mjesta kraj svih utvrđenja prvostupanjskog suda ne može imati za tužitelja posljedicu otkaz ugovora o radu. Ovo posebno i stoga, jer bi iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazilo da izvršenom reorganizacijom iz 2015. radna mjesta nisu ukinuta, već su samo promijenjeni nazivi radnih mjesta i opseg poslova, zbog čega je mišljenje i ovoga suda da tuženik time u ovom slučaju nije dokazao opravdan razlog za redoviti poslovno uvjetovani otkaz tužitelju na temelju članka 115. stavka 1. ZR-a, jer se tuženik nije jasno pozvao niti obrazložio koji su gospodarski i organizacijski razlozi doveli do toga da je prestala potreba za tužiteljevim radom, a imajući na umu da je obrazloženje odluke o otkazu općenito i bez jasnih razloga.

 

Isto tako, tuženik je kao poslodavac tužitelja prilikom odlučivanja o poslovno uvjetovanom otkazu morao voditi računa i o kriterijima iz članka 115. stavka 2. ZR-a, o čemu prema stanju spisa i utvrđenju prvostupanjskog sud nije vodio računa. Naime, iz odluke o otkazu ugovora o radu proizlazi da se tuženik uopće ne poziva da je vodio računa o kriterijima iz toga članka, i to o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, iako je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci naveo da su kriterije o kojima se vodilo računa kod odabira kolektivnog viška radnika, razvidni iz obavijesti dostavljene sindikalnom povjereniku te da su sadržani u točki 4., pa da je uvidom u iste utvrđeno da je prestanak radnog odnosa određene kategorije radnika prvenstveno bili uvjetovani ukidanjem određene grupe/vrste poslova, iz razloga što je prestala potreba za njihovim obavljanjem, a iz čega proizlazi da tuženika ni o tim kriterijima nije vodio računa.

 

S obzirom na sve navedeno, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju prema odredbi članka 115. ZR-a, ne postoji opravdan razlog za poslovno uvjetovan otkaz, zbog čega je pravilno postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, jer tuženik nije zakonito postupio kada je donio odluku o otkazu ugovora o radu koji je tužitelj imao sklopljen s tuženikom, pa je shodno tome valjalo utvrditi da ta odluka nije dopuštena, te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao i da ga je potrebno vrati na posao na temelju odredbe članka 124. stavka 1. ZR-a, a kako je to pravilno naveo i prvostupanjski sud.

 

Inače, žalbeni navodi tuženika su sadržajno činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka izvedenih dokaza, a suprotnih pravilnim činjeničnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, pa isti ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, zbog čega se tuženik dalje upućuje na obrazloženje pobijane odluke kojom je prvostupanjski sud dao jasne i razumljive razloge zašto je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje u prihvaća ovaj sud, što se ponovno ističe.

 

Budući da nisu ostvareni žalbeni navodi tuženika, to je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti njegovu žalbu kao neosnovanu, te potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 26. listopada 2017.