Poslovni broj: 7 Gž-1347/2016-2.

 

                                                                                                               

 

 

 

            REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

                SLAVONSKI BROD             

                                                                                                  Poslovni broj: 7 Gž-1347/2016-2.

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A  

 

                             

                              Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Zlatka Pirca predsjednika vijeća, Irene Dikanović Terzić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Dubravke Šimić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. U. iz M. (OIB: …), zastupane po punomoćniku K. P. odvjetniku u S., protiv tuženika J. K., nepoznatog boravišta, A. K., nepoznatog boravišta, oba zastupana po privremenom zastupniku D. R. odvjetniku u S., te tuženika N. M. iz R., V. K. iz R., I. F. iz M., M. F. iz M. i L. M. iz K. K., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbu tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru od 6. svibnja 2016., poslovni broj P-5289/2015., u sjednici vijeća održanoj 26. listopada 2017.,             

 

 

p r e s u d i o     j e

 

 

                            I. Odbija se žalba tužiteljice K. U. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru od 6. svibnja 2016., poslovni broj P-5289/2015.

 

                            II. Odbija se zahtjev tužiteljice za nadoknadu troška žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

 

                            Presudom suda prvog stupnja tužiteljica je odbijena s tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se utvrdi da je vlasnica čest. zemlj. 1154/3 ZU 697 k.o. M. za cijelo, te da je ovlaštena temeljem presude zatražiti i ishoditi uknjižbu prava vlasništva na naprijed navedenoj čest. zemlj. na svoje ime za cijelo, uz istodobnu uknjižbu brisanja tog prava sa imena tuženika, što su tuženici dužni trpjeti. 

 

                            Protiv presude tužiteljica je pravovremeno podnijela žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 7., 8., 10. stavka 1., 151., 164., 219., 220. i 338. stavka 3. i članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13 – dalje: ZPP), te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presuda preinači i tužbeni zahtjev usvoji ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe.  

 

                            Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

                            Žalba nije osnovana.

 

                            Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud je prilikom donošenja pobijane presude savjesno i brižljivo ocijenio sve provedene dokaze, pa tako i iskaze svjedoka J. K., J. J. Š. i I. V.

 

                            Po ocjeni ovog suda, sud ne čini bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 8. ZPP-a ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra tužiteljica da bi trebalo.

 

                            Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije postupio protivno načelu otvorenog pravosuđenja, koje je uređeno člankom 219. stavkom 2. ZPP-a. Naime, sud doista može kad ocjeni da je to svrsishodno, upozoriti stranke na njihovu dužnost iznošenja činjenica i predlaganja dokaza na kojima temelje svoj zahtjev ili kojim pobijaju navode i dokaze protivnika.

 

                            Međutim, u ovom postupku tužiteljicu je zastupao kao punomoćnik odvjetnik, a prvostupanjski sud ne može pretpostaviti koji konkretni dokazi eventualno stranci stoje na raspolaganju, a još je Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP/2003 napuštena odredba po kojoj je sud imao inkvizitorna ovlaštenja potpuno i istinito utvrditi činjenično stanje, a suglasno članku 7. stavku 1. ZPP-a, stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju činjenice, a što je ponovljeno i u članku 219. stavak 1. ZPP-a. 

 

                            Tužiteljica čak ni u žalbi ne spominje da postoji neki drugi dokaz koji da je izveden bi doveo do drugačije odluke suda.  

 

                            Posebno treba naglasiti da nisu postojale pretpostavke ni za postupanje po članku 90. stavku 3. ZPP-a.

 

                            Suprotno navodima žalbe prvostupanjski sud je u obrazloženju presude postupio sukladno članku 338. stavak 3. ZPP-a.

 

                            Tužiteljica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio i bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 10. stavkom 1., člankom 151., 164. i 220. ZPP-a, ali u žalbi konkretno ne navodi na koji je to način prvostupanjski sud počinio ove povrede postupka.

 

                            Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud je u svojoj odluci dao jasne i obrazložene razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno ne proturječe, kao ni stanju spisa, tako da se presuda može ispitati, pa ne stoji ni žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, na koji se također ukazuje u žalbi, a nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. stavka 2. članka 354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, prema članku 365. stavku 2. ZPP-a. 

                                                       

                            Prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na kojem je utemeljio pobijanu presudu. Izvedeni su svi predloženi dokazi, koji su pravilno ocijenjeni. Navodima žalbe nije dovedeno u sumnju utvrđeno činjenično stanje.

 

                            To što je tužiteljica prilikom očevida na licu mjesta pokazala položaj i oblik predmetne nekretnine nije dokaz o vlasništvu.

 

                            Naime, prema fotografijama koje su priložene spisu, a i prema opisu sa očevida, ova nekretnina je zemljište zaraslo u travu i nisko raslinje, a iz iskaza saslušanih svjedoka J. Š., I. V. i J. K. proizlazi da tužiteljicu nisu viđali na ovoj nekretnini.

 

                            Iz iskaza svjedoka J. Š., I. V. i J. K. proizlazi da je otac tužiteljice prije 40 godina na ovoj nekretnini sadio bob, te da oni imaju saznanje da se radi o nekretnini u vlasništvu obitelji tužiteljice, a ne tuženika.

 

                            Imenovani svjedoci tvrde da je ovo nekretnina tužiteljičine obitelji, ali ne navode od kada i kako ju je obitelj tužiteljice stekla, pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se njihov iskaz u pogledu vlasništva nekretnine ne može cijeniti kao dokaz kojim se na dovoljno siguran način utvrđuje vlasništvo.

 

                            Stoga je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na koji se također ukazuje u žalbi.

 

                            Tužiteljica je u činjeničnom opisu tužbe navela da je njezin pravni prednik stekao spornu nekretninu agrarom nakon II. svjetskog rata, a zatim darovanjem od oca D.-D. B. pokojnog R., nasljeđivanjem iza smrti svojih roditelja D.-D. B. pokojnog R. i D. B. rođene P., te diobom u obitelji i konačno diobom suvlasničke zajednice.

 

                            Tužiteljica do zaključenja glavne rasprave nije dostavila u sudski spis niti jedan materijalni dokaz iz kojega bi se moglo utvrditi da je njen pravi prednik stekao spornu nekretninu agrarom nakon II. svjetskog rata, a to u svojim iskazima nisu tvrdili niti saslušani svjedoci.

 

                            Iz provedenih dokaza se ne može utvrditi da bi tužiteljica po nekom drugom pravnom osnovu stekla pravo vlasništva ove nekretnine.

 

                            Obzirom na navedeno, Ugovor o diobi suvlasničke zajednice i uređenju imovinskopravnih odnosa od 18. kolovoza 2009., sklopljen između tužiteljice i članova njezine obitelji, a po kojem čestica zemljišta 750, te polje "Njive" u M. (koja nekretnina nije geodetski identificirana, točka 3.b) pripada u vlasništvo tužiteljice, nije sama za sebe dokaz kojim se dokazuje da je tužiteljica vlasništvo predmetne nekretnine stekla u odnosu na tuženike kao zemljišno knjižne vlasnike, a ovo pogotovo stoga što se i u posjedovnom listu kao posjednik vodi A. K., dakle netko iz obitelji tuženika.

 

                            S obzirom da tužiteljica nije dokazala valjan pravni temelj za stjecanje prava vlasništava, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada ju je odbio s tužbenim zahtjevom.

 

                            Obzirom da tužiteljica nije uspjela u sporu, nisu joj ni dosuđeni troškovi parničnog postupka, a tuženici troškove parničnog postupka nisu tražili.

 

                            Stoga je žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena, sukladno članku 368. stavku 1. ZPP-a.                                               

 

                            Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer s njom nije uspjela, sukladno članku 166. stavku 1. u vezi članka 154. stavka 1. ZPP-a.

 

Slavonski Brod, 26. listopada 2017.

 

                                                                                                                      Predsjednik vijeća

 

                                                                                                                     mr. sc. Zlatko Pirc