Poslovni broj Gž-2506/2016-

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E     H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, u pravnoj stvari tužitelja V.i o. d.o.o. Z., OIB: 83416546499, protiv tuženika B. G. iz Z.,OIB:…., zastupan po punomoćniku N.R., odvjetniku iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-12636/2015 od 27. rujna 2016. godine, dana 26. listopada 2017. godine

 

 

p r e s u d i o    j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-12636/2015 od 27. rujna 2016. godine u točkama II, III i IV izreke.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke u cijelosti je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M.J. iz Zagreba, poslovni broj                  Ovrv-1734/2014 od 20. veljače 2014.g.

 

Točkom II izreke naloženo je tuženiku u roku od osam dana isplatiti tužitelju iznos od 856,20 kn te troškove ovršnog postupka u iznosu od 75,00 kn, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom s tijekom i po kamatnoj stopi preciziranoj u toj točki izreke.

 

U točki III izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 100,00 kn u roku osam dana, dok je točkom IV izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka.

 

              Protiv točki II, III i IV izreke presude žalbu podnosi tuženik pozivajući se na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; u nastavku teksta ZPP).

 

              U žalbi ponavlja tvrdnje iznesene tijekom postupka da se u konkretnom slučaju radi o fiducijarnom pravu vlasništva, da je tuženik temeljem Sporazuma o osiguranju prijenosom vlasništva nekretnine zaključenim 12. veljače 1998.g. sa Š. K. upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik stana uz zabilježbu da je prijenos vlasništva izvršen radi osiguranja novčane tražbine, da tuženik kao fiducijar ne koristi nekretninu niti istu ima u neposrednom posjedu jer prebiva na sasvim drugoj adresi, da je fiducijant Š. K.neposredni posjednik i korisnik stana na kojeg se odnosi utužena tražbina te da stan nikada nije prešao u punopravno vlasništvo tuženika.

 

Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove postupka uključujući i žalbeni trošak, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

              Žalba nije osnovana.

             

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za pruženu uslugu isporuke vode za stambeni prostor na adresi u Z.sistemski broj objekta…., u ukupnom iznosu od 856,20 kn a odnosi se na račune za mjesece od siječnja do zaključno rujna 2013.g.

 

Tijekom prvostupanjskog postupka kao i sada u žalbenoj fazi, sporna je pasivna legitimacija. Tuženik smatra a to ponavlja i sada u žalbi, da nije obveznik plaćanja predmetne naknade za pruženu uslugu isporuke vode za predmetni stan jer da se radi o fiducijarnom (uvjetnom) pravu vlasništva.

 

Sud prvog stupnja je kao neosnovanog otklonio po tuženiku postavljeni prigovor promašene pasivne legitimacije nalazeći da je upravo tuženik obveznik plaćanja predmetne naknade. Sud polazi od odredbe čl. 205. Zakona o vodama („NN“ 153/09, 63/11, 130/11 i 56/13) kojom je propisano da se cijena komunalne usluge plaća isporučitelju usluge, a obveznik plaćanja je vlasnik ili drugi zakoniti posjednik nekretnine u kojoj se usluga koristi (korisnik).

 

Pozivajući se na načelo povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga propisano odredbom čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama („NN“ 91/96, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13), sud uvidom u zemljšnoknjižni izvadak utvrđuje da je tuženik uknjižen kao vlasnik predmetne nekretnine uz zabilježbu da je prijenos prava vlasništva izvršen radi osiguranja.

 

Zaključak je suda da pored tako utvrđene činjenice da je tuženik upisan vlasnikom nekretnine, razlog prijenosa prava vlasništva nije odlučan za odluku u ovom sporu.

 

Dalje sud utvrđuje da je u poslovnim knjigama tužitelja u relevantnom razdoblju tuženik evidentiran kao korisnik i obveznik plaćanja usluge opskrbe vodom za navedeni stambeni prostor te da su svi računi obuhvaćeni tužbom ispostavljeni na ime tuženika, da su dospjeli na naplatu a nisu plaćeni. 

 

Uvažavajući da je prema odredbi čl. 275. Ovršnog zakona („NN“ 57/96) kod ugovora o osiguranju prijenosom prava vlasništva, u pravilu protivnik osiguranja i dalje ovlašten koristiti stvar čije je vlasništvo preneseno na predlagatelja osiguranja, sud prvog stupnja utvrđuje da tuženik nije dostavio dokaz da predmetnu nekretninu koristi druga osoba odnosno vjerodostojnu dokumentaciju kojom bi obavijestio isporučitelja usluge, ovdje tužitelja, o promjeni korisnika sukladno čl. 11. st. 2. i 3.  Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga (Službeni glasnik Grada Zagreba br. 7/13) te da nije dokazao da mu tužitelj ne dopušta promjenu korisnika bez izričite suglasnosti Š. K., a koju da ista prema tvrdnjama tuženika odbija dati.

 

Stoga, zaključno prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik kao vlasnik nekretnine evidentiran u zemljišnim knjigama te korisnik i obveznik plaćanja vodne usluge evidentiran u poslovnim knjigama tužitelja i kao takav da je dužan platiti tužitelju naknadu za pruženu uslugu u relevantno vrijeme pozivom na odredbe čl. 9. i čl. 65. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 35/05, 41/08, 125/11 - dalje u tekstu ZOO) u vezi s čl. 205. Zakona o vodama.

 

Odluku o troškovima postupka sud temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

Radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. ZPP-a pa se presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti sukladno čl. 467. st. 1. ZPP-a može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Ovaj sud je, ispitujući pobijanu presudu u okviru prednje citiranih zakonskih odredbi, utvrdio da donošenjem iste nije ostvarena niti jedna od bitnih postupovnih povreda pa tako niti povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju neosnovano žalbom upire tuženik.

 

Na utvrđeno činjenično stanje, koje ovaj sud nije ovlašten ispitivati, pravilno je primijenjeno materijalno pravo. 

 

Žalbeni navodi tuženika nisu osnovani, jer je i prema stavu ovog suda tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku.

 

Prema odredbi čl. 205. st. 2. Zakona o vodama, vodnu uslugu dužan je platiti vlasnik ili drugi zakoniti posjednik nekretnine u kojoj se usluga koristi (korisnik). Prema utvrđenju suda prvog stupnja, tuženik je uknjižen kao vlasnik stana za koji u utuženom razdoblju nije plaćena pružena usluga isporuke vode. Kako odredbe Zakona o vodama o obvezi plaćanja vodne usluge ne rade razliku u odnosu na vlasnike koji su vlasništvo nekretnine stekli prijenosom toga prava radi osiguranja svoje tražbine, stav je ovog suda da tuženik ima jednaka prava i obveze, kao i ostali vlasnici nekretnina, te da je stoga dužan ispunjavati svoju obvezu plaćanja nesporno pružene vodne usluge za predmetni stan.

 

Osim toga, prema utvrđenju suda prvog stupnja tužitelj je evidentiran i kao korisnik te obveznik plaćanja vodne usluge u tužiteljevim evidencijama a u smislu odredbe čl. 11. st. 3.  Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga nije dokazao da bi obavijestio tužitelja kao isporučitelja usluge o eventualnoj promjeni korisnika.

 

Tuženik se u žalbi poziva na stav iz odluke Ustavnog suda poslovni broj U-III-10/2003 od 13. ožujka 2008.g. prema kojem osiguranje tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini (fiducijarno osiguranje) ne dovodi na strani vjerovnika (fiducijara), ovdje tuženika, do stjecanja svih ovlaštenja koje ima drugi vlasnik nekretnine jer on nekretninu u pravilu ne koristi i nema je u neposrednom posjedu već je neposredni posjednik i korisnik iste fiducijant. Međutim, tuženik je izgubio iz vida da je predmet odlučivanja u tome postupku bio zahtjev za isplatu naknade štete a ne vodne usluge.

Ustavni sud RH je u navedenoj odluci izrazio stav da bi za naknadu štete trećoj osobi solidarno bili odgovorni i fiducijant i fiducijar, što dakle ne isključuje odgovornost fiducijara a na vjerovniku je da odluči od koga će se naplatiti.

 

Druga odluka Ustavnog suda poslovni broj U-III-5748/2014 od 11. prosinca 2014.g., na koju se tuženik u žalbi poziva, također se ne odnosi na plaćanje usluge isporuke vode. U toj odluci bila je riječi o plaćanju komunalne naknade kao posebnog parafiskalnog nameta predviđenog odredbom čl. 22. st. 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("NN“ 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11 i 90/11) koji se mjesečno uplaćuje kao prihod jedinica lokalne samouprave radi daljnje namjenske potrošnje za različite komunalne poslove. Osim toga, između fiducijara i fiducijanta u tom konkretnom slučaju je bilo ugovoreno da upravo fiducijant (protivnik osiguranja) snosi izdatke povezane s korištenjem i održavanjem predmetne nekretnine, što u ovom slučaju Sporazumom o prijenosu prava vlasništva zaključenim 12. veljače 1998.g. između tuženika i Š.K. nije ugovoreno.

 

Radi izloženog pravilno je sud prvog stupnja odlučio kada je utvrdio pasivnu legitimaciju tuženika te istom naložio plaćanje naknade za pruženu uslugu isporuke vode u visini koja tijekom postupka nije bila sporna.

 

              Odluka prvostupanjskog suda o naknadi troškova parničnog i ovršnog postupka, koja se žalbenim navodima ne dovodi u pitanje, donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i  čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) i Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku (“NN” 8/11 i 114/12).

 

              Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika kao neosnovanu odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrditi pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

              U točki I izreke prvostupanjska presuda kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

 

U Rijeci, 26. listopada 2017. godine

 

 

  S U T K I N J A                             

Branka Ježek Mjedenjak

 

 

 

 

 

OPĆINSKOM GRAĐANSKOG SUDU U ZAGREBU 

 

Vraćamo vam spis s pet (5) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.