1              Poslovni broj: Gž R-1244/2016-2

Poslovni broj: Gž R-1244/2016-2

 

 

U   I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to mr. sc. Dražana Penjaka kao predsjednika vijeća, Verice Franić kao sutkinje izvjestiteljice i Arijane Bolanča kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. K., iz Z., OIB:…, zastupane po punomoćnicima Zajedničkom odvjetničkom uredu J. Ć. i G. Ć., V., protiv tuženika Centar za socijalnu skrb Ž., OIB:…, zastupanog po punomoćniku K. G., odvjetniku u Ž., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkaza, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Pr-344/2016-5 od 3. listopada 2016., u sjednici vijeća održanoj dana 26. listopada 2017.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Pr-344/2016-5 od 3. listopada 2016.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 16. travnja 2015. klasa 112-02/15-01/1, kao i Odluka tuženika od 7. svibnja 2015. kojom je odbijen tužiteljičin zahtjev za zaštitu prava nezakonite i nedopuštene, i da radni odnos tužiteljici nije prestao pa da se naloži tuženiku vratiti tužiteljicu na rad na obavljanje poslova socijalnog pedagoga ili joj ponudi i omogući obavljanje poslova nekog drugog radnog mjesta koje odgovara njenoj stručnoj spremi, bruto plaći i mjestu rada.

 

Istom odlukom, naloženo je tužiteljici da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna, dok je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 4.000,00 kuna.

 

Žalila se je tužiteljica pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11, 25/23 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači podredno ukine.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. istog Zakona.

 

Također nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju ukazuje tužiteljica u žalbi, tvrdnjom da su u obrazloženju pobijane presude izostali razlozi o odlučnim činjenicama i da je pobijana presuda proturječna i nerazumljiva, jer su suprotno tome razlozi pobijane presude potpuni jasni i neproturječni te se pobijana presuda može ispitati.

 

Predmet spora jest zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu te tim osnovom zahtjev tužiteljice za povratak na posao.

 

Prema odredbi članka 116. stavak 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14 - dalje: ZR) radnik i poslodavac imaju opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa više nije moguć, time da se ugovor o radu izvanredno može otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

 

Prvostupanjski je sud u bitnome utvrdio slijedeće:

 

- da je 16. travnja 2015. tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici sklopljenog 01. prosinca 2006. na neodređeno vrijeme sa Aneksom istog ugovora od 20. kolovoza 2010. za obavljanje poslova na radnom mjestu pedagoga u stručnoj cjelini za djecu, mladež i obitelj u Odjelu za djecu, mladež, obitelj i odrasle osobe, a iz obrazloženja proizlazi da je ista odluka donesena jer je tuženik 15. travnja 2015. zaprimio uvjerenje Ministarstva pravosuđa od 13. travnja 2015. u kojem je navedeno da je tužiteljica pravomoćno osuđena za počinjenje kaznenog djela – krađe iz članka 216. stavak 1. KZ-a i da je s obzirom na odredbu članka 213. Zakona o socijalnoj skrbi (NN 157/2013 i 152/2014) to zapreka za daljnji ostanak u radnom odnosu kod tuženika, da je riječ o osobito važnoj činjenici zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć,

 

- da je Upravno vijeće tuženika 07. svibnja 2015. donijelo odluku kojom odbija zahtjev za zaštitu prava tužiteljice u svezi s prethodno navedenom odlukom o otkazu,

 

- da je taj zahtjev za zaštitu prava tužiteljica pravovremeno dostavila tuženiku 28. travnja 2015., a potom je pravovremeno podnijela tužbu nakon zaprimanja odluke tuženika o odbijanju zahtjeva tužiteljice,

 

- da je tuženik 30. ožujka 2015. zatražio od Ministarstva pravosuđa Uprave za kazneno pravo dostavu podataka o kaznenoj osuđivanosti tužiteljice,

 

- da je Ministarstvo pravosuđa tuženiku dostavilo uvjerenje o kaznenoj osuđivanosti tužiteljice po presudi Općinskog suda u Vinkovcima oznake K-408/12 od 03.svibnja 2013. pravomoćna 16. svibnja 2013. za kazneno djelo iz članka 216. stavak 1. KZ-a – krađa za što je osuđena na uvjetnu kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca uz rok kušnje u trajanju od jedne godine, koje uvjerenje je tuženik zaprimio 15. travnja 2015.,

 

- da se je vezano za namjeru otkazivanja ugovora o radu tužiteljici pisano očitovao sindikalni povjerenik M. M., i to nakon uvida u predmet tuženika i upoznavanja sa uvjerenjem Ministarstva pravosuđa od 13. travnja 2015. u kojem je navedeno da tužiteljica ima evidentiranu pravomoćnu presudu i nakon upoznavanja od strane poslodavca da je protiv tužiteljice pokrenut postupak izvanrednog otkaza ugovora o radu tako da sindikalni povjerenik nema primjedbi i prijedloga, navedenim da je tuženik proveo savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom u skladu s odredbom članka 150. stavak 1., 2., 3., i 4.

 

Iznesena utvrđenja prvostupanjskog suda u skladu su sa sadržajem dokaza provedenih u postupku, koje dokaze je prvostupanjski sud ispravno cijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a i o čemu pobijana presuda sadrži valjane i jasne razloge koje prihvaća i na koje upućuje i ovaj drugostupanjski sud.

 

U tako utvrđenom činjeničnom stanju, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Naime, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud cijeni predmetnu odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici dopuštenom, u bitnome smatrajući da je tuženik kao poslodavac zaprimio uvjerenje o osuđivanosti tužiteljice 15. travnja 2015. pa da je tada ispravno prosudio kako je kaznena osuđivanost tužiteljice za kazneno djelo krađe druga osobito važna činjenica iz članka 116. ZR-a, te u zakonom propisanom roku donio pobijanu odluku.

 

Ujedno, prvostupanjski sud imajući u vidu okolnosti ovog slučaja, pravilno smatra da kod  stupanja na snagu Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine" broj 157/13 i 152/14), 1. siječnja 2014. dopuštenost ove odluke međutim, treba sagledati kroz relevantne odredbe Zakona o radu, pa suprotna izlaganja u žalbi nisu od značaja.

 

Glede žalbenih navoda, tužiteljici je odgovoriti, da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako prvostupanjski sud smatra saznanje tuženika o činjenici tužiteljičinog pravomoćnog osuđivanja za kazneno djelo krađe u situaciji kada tužiteljica kod tuženika obavlja javnu službu i koja je po svojoj prirodi i značaju potpuno nespojiva s krađom, predstavlja, osobito važnu činjenicu uslijed koje nastavak radnog odnosa nije više moguć te takva osoba više ne može imati povjerenje poslodavca i građana o čijim imovinskim i statusnim pravima skrbi, već, štoviše, narušava ugled i šteti poslovanju te javne službe, pa njezino pravomoćno osuđivanje za kazneno djelo krađe predstavlja takvu osobito važnu činjenicu prema kojoj više ne može obavljati javnu službu kod tuženika i imati povjerenje svog poslodavca.

 

U svezi žalbenih navoda kojima tužiteljica pobijajući prvostupanjsku presudu ustraje u prigovoru kojeg je isticala i tijekom postupka tvrdnjom da odluka o otkazu ugovora o radu od 16. travnja 2015. nije obrazložena, istoj je odgovoriti kako je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude valjano otklonio taj prigovor, a što žaliteljica ne dovodi u sumnju, jer ispravno prvostupanjski sud navodi da je ta odluka u potpunosti obrazložena jer je u istoj naveden razlog (kaznena osuđivanost tužiteljice za imovinsko kazneno djelo krađe), način i vrijeme kada je tuženik kao poslodavac upoznat s navedenim razlogom (članak 120. ZR-a).

 

Na tužiteljičine žalbene navode kojima kao razloge nedopuštenosti odluke o otkaza spominje i to da je ista donesena po proteku zakonom propisanog roka iz odredbe članka 116. stavak 2. ZR-a, kao i neprovođenje savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom, potrebno je kazati da je te navode prvostupanjski sud valjano raspravio i otklonio kao neosnovane.

 

U svezi preostalih žalbenih navoda za kazati je da pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano je za prvostupanjski sud (prema odredbi članka 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi odlučivanja odlučnih činjenica ( članak 220. stavak 2. ZPP-a) pa postupanjem prema tim ovlastima prvostupanjski sud nije povrijedio neku od postupovnih odredbi.

 

Prvostupanjski sud dakle, ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 8. ZPP-a ukoliko ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra tužiteljica da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego što to ista čini.

 

U izloženim, žaliteljica ničim ne dovodi u sumnju činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu, na kojem je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik kao poslodavac ispravno prosudio o postojanju razloga zbog kojih uz uvažavanje svih okolnosti i interesa ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć o čemu su u obrazloženju pobijane presude navedeni jasni i  valjani razlozi koje prihvaća i ovaj sud i na njih se upućuje.

 

Utoliko, je pobijana odluka o otkazu donesena u okolnostima iz odredbe članka 116., 150., i 120. ZR- a, slijedom toga pravilno je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

 

Odluka o parničnom trošku temelji se na valjanoj primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

Kako dakle, prvostupanjskom presudom kao ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu 26. listopada 2017.