- 1 -

Broj: Jž-2363/2017

 

                                         

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Branke Žigante Živković predsjednice vijeća, te Siniše Senjanovića i Anđe Ćorluka članica vijeća, uz sudjelovanje Kristine Gašparac Orlić u svojstvu više sudske savjetnice kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv 1. okrivljenog D.K., kojeg brani F.Š., odvjetnik u V. i 2. okrivljene D.K., koju brani D.K., odvjetnik u V. zbog prekršaja iz članka 20. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 137/09, 14/10 i 60/10), odlučujući o žalbama 1. okrivljenog D.K. i 2. okrivljene D.K., podnesenima protiv presude Prekršajnog suda u Varaždinu, Stalna služba u Novom Marofu, broj: 9. Pp J-454/17-27 od 12. srpnja 2017. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 26. listopada 2017. godine,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe 1. okrivljenog D.K. i 2. okrivljene D.K. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

II. Temeljem odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13 i 110/15), 1. okrivljeni D.K. i 2. okrivljena D.K., obvezuju se naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka u iznosu od po 400,00 (četiristo) kuna, u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

 

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanom presudom 1. okrivljeni D.K. i 2. okrivljena D.K., proglašeni su krivima zbog prekršaja iz članka 20. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci presude, te je 1. okrivljeniku i 2. okrivljenici temeljem istog propisa, izrečena kazna zatvora u trajanju od 30 dana, te je, temeljem odredbe članka 44. Prekršajnog zakona, prema okrivljenicima primijenjena uvjetna osuda tako da se odgađa izvršenje izrečene kazne zatvora na vrijeme od godine dana i ista se neće izvršiti ukoliko okrivljenici u tom vremenu ne počini jedan ili više prekršaja za koje mu je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom, s time da je  1. okrivljenome D.K. u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme za koje je isti bio lišen slobode i to kao dva dana zatvora.

 

 

Temeljem odredbe članka 11. stavka 2. podstavka 2. i članka 13. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, u svezi sa člankom 50. stavka 2. Prekršajnog zakona, 1. okrivljenome D.K. je izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji, 2. okrivljenoj D.K., supruzi na udaljenosti ispod sedam metara gdje god se ista nalazila, u trajanju od 2 mjeseca, a u koju zaštitnu mjeru će se uračunati istovrsna mjera opreza u trajanju od 17. svibnja 2017. godine.

 

 

Istom presudom, temeljem članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, 1. okrivljeni D.K. i 2. okrivljena D.K. obvezani su naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od po 200,00 kuna.

 

 

Protiv te presude 1. okrivljeni D.K. pravodobno je putem branitelja podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o prekršajnopravnoj sankciji, navodeći da nije dokazano da bi 1. okrivljenik počinio prekršaj za koji se tereti, već je on zapravo žrtva nasilja svoje supruge, što proizlazi iz audio zapisa u koji dokaz je sud trebao izvršiti uvid, zatim da je izrečena uvjetna kazna zatvora prestroga i neadekvatna jer je time on izjednačen sa 2. okrivljenicom koja ga je napala, te je sud, ukoliko smatra nužnim, trebao ublažiti novčanu kaznu 1. okrivljeniku ispod posebno propisanog minimuma novčane kazne za predmetni prekršaj. Zbog iznesenog predlaže usvojiti žalbu i ukinuti pobijanu presudu u odnosu na 1. okrivljenika, te predmet vratiti na ponovno suđenje i odluku, a podredno, preinačiti presudu te 1. okrivljeniku izreći blažu kaznu od izrečene.

 

 

Protiv iste presude 2. okrivljena D.K. pravodobno je putem branitelja podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, te odluke o prekršajnopravnoj sankciji, navodeći da je sud temeljio presudu isključivo na personalnim dokazima, odnosno, iskazima okrivljenika koji su međusobno kontradiktorni, te da je sud neosnovano odbio prijedlog 2. okrivljenice da se izvrši uvid u kazneni predmet u kojem je okrivljenik već kažnjen zbog nasilničkog ponašanja a čime se ukazuje da je on nasilnik, da je istina da je 2.okrivljenica u dijelu priznala svoj prekršaj, ali da ogrebotine utvrđene u medicinskoj dokumentaciji nisu vezane uz konkretni događaj, da su oboje okrivljenika tvrdili da djeca nisu bila prisutna, zatim da je 1.okrivljeniku tijekom postupka primijenjena i mjera opreza zabrane približavanja 2. okrivljenici što dovoljno ukazuje na to da je izrečena kazna 2. okrivljenici, izjednačena sa kaznom 1. okrivljenika nepravedna, te je sud istu trebao znatno ublažiti ukoliko utvrdi da postoji krivnja 2. okrivljenice. Zbog iznesenog predlaže usvojiti žalbu i ukinuti presudu, te predmet vratiti sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

 

Žalbe su neosnovane.

 

 

 

 

Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbi, a u smislu odredbe članka 202. Prekršajnog zakona, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje Sud) je utvrdio da prvostupanjski sud nije na štetu 1. okrivljenika i 2. okrivljenice povrijedio materijalno pravo, niti je nastupila zastara prekršajnog progona, na koje povrede ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, a niti su počinjene povrede na koje ukazuju žalitelji.

 

 

U odnosu na žalbene navode 2. okrivljene D.K. koji se odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, odnosno na nedostatak razloga o odlučnim činjenicama, ukazuje se žalitelju da se ne radi i o kakvim povredama koje bi imale karakter apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, već naprotiv, pobijana presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, s obzirom da je prvostupanjski sud dao jasne razloge za neprihvaćanje dokaznog prijedloga uvidom u kazneni predmet, pa nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka na koju se poziva 2. okrivljenica.

 

 

Nadalje, suprotno žalbenim navodima 1. okrivljenog D.K. i 2. okrivljene D.K., ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo sve potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio.

 

 

Naime, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud, nakon pojedinačne analize obrana oboje okrivljenika u kojima je 2. okrivljenica djelomično priznala odlučne činjenice koje čine biće terećenog prekršaja, istovremeno tereteći 1. okrivljenika za njegov dio, provedenog suočenja, te uvida u liječničku dokumentaciju na ime 2. okrivljenika, imao dovoljno osnova za zaključak da su 1. okrivljeni D.K. i 2. okrivljena D.K., svaki u svom dijelu predmetne zgode počinili nasilje u obitelji u nazočnosti djece, čime su ostvarili zakonsko obilježje prekršaja iz članka 20. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, na način opisan u izreci pobijane presude. Sve provedene dokaze, sukladno odredbi članka 88. stavka 2. Prekršajnog zakona, prvostupanjski sud je slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji 1.okrivljenika i 2.okrivljenice. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, kao i razloge neprihvaćanja dokaznog prijedloga uvidom u audio snimku razgovora, na koje se upućuju žalitelji, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

 

 

Stoga su neosnovani navodi žalbe 1. okrivljenog D.K. i 2. okrivljene D.K. u kojima ističu isključivo svoj položaj kao žrtve nasilja, a ne i agresora predmetne zgode, kao i navod da liječnička dokumentacije o ozljedama 1. okrivljenika nije siguran dokaz u protupravno ponašanje 2. okrivljenice. Navedeno iz razloga što je nedvojbeno utvrđeno da su se oboje okrivljenika te zgode izabrali ponašati na način kojim se prelazi granica normalnog i uobičajeno prihvatljivog ponašanja jednog člana obitelji prema drugome, time da fizičko nasilje predstavlja oblik nasilja u obitelji, bez obzira na to je li pritom nastupila tjelesna ozljeda ili nije, te je odlučna činjenica upravo okolnost da je ponašanje i 1. okrivljenika i 2. okrivljenice predmetne zgode imalo obilježje nasilja prema članu obitelji, a što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i proglasio oboje okrivljenike krivim za terećeni prekršaj.

 

 

Nadalje, razmatrajući odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri 1. okrivljenome D.K. zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji, 2. okrivljenoj D.K., ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud prema 1. okrivljeniku, sukladno članku 13. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, primijenio navedenu zaštitnu mjeru zabrane približavanja radi postojanja opasnosti od ponavljanja djela, s obzirom na težinu i način počinjenja prekršaja, te izražene međusobno narušene odnose među okrivljenicima. Ovakvo obrazloženje prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj Sud, držeći da su izneseni razlozi, zbog kojih je primijenjena predmetna zaštitna mjera u navedenom trajanju, konkretni i zakonski osnovani te da će se primjenom istih, otkloniti uvjeti koji bi mogli poticajno djelovati na 1. okrivljenika da čini nove prekršaje. Pravilno je prvostupanjski sud odredio da će se vrijeme trajanja za koje je 1. okrivljeniku tijekom postupka bila izrečena mjera opreza istog sadržaja, uračunati u vrijeme trajanja predmetne zaštitne mjere.

 

Stoga, po ocjeni ovog Suda, navodi žalbe, u kojima žalitelji ne navode nove činjenice i ne predlažu nove dokaze, u smislu odredbe članka 193. stavka 5. Prekršajnog zakona, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

 

 

Razmotrivši odluku o prekršajnopravnim sankcijama u odnosu na 1.okrivljenika i 2. okrivljenicu, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je istima za počinjeni prekršaj izrekao zatvorsku kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti 1. okrivljenika i 2. okrivljenice, te svrsi kažnjavanja iz članka 6. i članka 32. Prekršajnog zakona, ujedno primijenivši mjeru upozorenja – uvjetnu osudu tako da se izrečena zatvorska kazna neće izvršiti ukoliko 1. okrivljenik i 2. okrivljenica u roku od jedne godine ne počine jedan ili više prekršaja za koje im je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom. Po ocjeni ovog Suda izrečena kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.

 

 

S obzirom na prijelazne i završne odredbe članka 58. stavka 7. Zakona o izmjenama i dopunama Prekršajnog zakona, valjalo je u konkretnom slučaju primijeniti odredbu članka 138. stavak 2. točku 3. c) Prekršajnog zakona koja predviđa da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, te temeljem članka 139. stavak 3 i 5. Prekršajnog zakona, obvezati 1. okrivljenika i 2. okrivljenicu na naknadu paušalnog iznosa troška žalbenog prekršajnog postupka kao u točci II. ove  izreke, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

 

 

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

 

U Zagrebu, 26. listopada 2017. godine

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Prekršajnom sudu u Varaždinu, u 7 (sedam) otpravaka: za spis, 1.okrivljenika, 2. okrivljenicu, branitelje i ovlaštenog tužitelja.