Poslovni broj: Gž R-858/2017-2

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-858/2017-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, te Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. K. iz S., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva M., B. i V., odvjetnici u S., protiv I-tuženika Učilište J. iz S., OIB: ... i II-tuženika J. d.o.o. iz S., OIB: ..., koje zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva B. i p., odvjetnici u S., radi utvrđenja da nisu dopušteni otkazi ugovora o radu i vraćanja na posao, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, broj Pr-1136/15 od 6. srpnja 2017., u sjednici održanoj 26. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, broj Pr-1136/15 od 6. srpnja 2017.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je Odluka Učilišta J. o izvanrednom otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 22. rujna 2015. nezakonita, te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, kao što je odbijen i tužiteljičin zahtjev da se naloži I-tuženiku Učilište J., pa da u roku 8 dana i pod prijetnjom ovrhe tužiteljicu vratiti na radno mjesto-učiteljice u nastavi engleskog jezika na kojem je radila do nezakonite Odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 22. rujna 2015. Istom presudom odbijen je i tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je Odluka tuženika 2. J. d.o.o. o izvanrednom otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 22. rujna 2015. nezakonita, te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, kao što je odbijen i tužiteljičin zahtjev da se naloži II-tuženiku t.d. J. d.o.o. da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe vrati tužiteljicu na radno mjesto u nastavi engleskog i hrvatskog jezika na kojem je radila do nezakonite Odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 22. rujna 2015. (točka I. I., II., III. i IV. izreke).

 

Odlukom o troškovima postupka obvezan je tužiteljica u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn (točka II. izreke).

 

Protiv te presude žali se tužiteljica, pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se predmetna presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev i tuženika obveže na plaćanje troškova parničnog postupka tužiteljici, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na žalbu I-tuženik i II-tuženik su se usprotivili svim žalbenim navodima tužiteljice kao neosnovanim, predlažući da se žalba kao takva odbije.

 

Žalba nije osnovana.

 

Prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

 

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju upućuje tužiteljica jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, a presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza, pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

 

Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da su odluke I-tuženika i II-tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 22. rujna 2015. kojima je otkazan tužiteljici ugovor o radu nezakonite te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije ni prestao, kao i zahtjev da se naloži I-tuženiku i II-tuženiku da tužiteljicu vrate na radno mjesto učiteljice u nastavi, odnosno u nastavi engleskog i hrvatskog jezika, a na kojima je radila do donošenja odluka o otkazu ugovora o radu.  

 

U ovom stadiju postupka nije sporno da je odlukama I-tuženika i II-tuženika o izvanrednom otkazu od 22. rujna 2015. tužiteljici otkazan ugovor o radu koji je imala sklopljen s tim tuženicima na neodređeno vrijeme, da je tužiteljica pravovremeno podnijela I-tuženiku i II-tuženiku zahtjev za zaštitu prava protiv tih odluka, da su I-tuženik i II-tuženik ogovorili na podnesene zahtjeve na način što su osporili sve navode tužiteljice i da je tužiteljica pravovremeno zatražila sudsku zaštitu svojih prava.

 

Prvostupanjski sud po valjano provedenom dokaznom postupku utvrdio je sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je tužiteljica s I-tuženikom Učilište J., S. sklopila 1. listopada 2010. ugovor o radu na neodređeno vrijeme, za obavljanje poslova učiteljice u nastavi engleskog jezika za nepuno radno vrijeme, i to četiri sata dnevno,

- da je tužiteljica s II-tuženikom J. d.o.o. sklopila 1. srpnja 2010. ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova učiteljice u nastavi engleskog i hrvatskog jezika za nepuno radno vrijeme od 20 sati tjedno,

- da sve navedeno proizlazi i iz spisu priloženih ugovora o radu na neodređeno vrijeme,

- da su odlukama I-tuženika i II-tuženik od 22. rujna 2015. tužiteljici izvanredno otkazani navedeni ugovori o radu,

- da se u obrazloženju odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu navodi da je 18. rujna 2015. (petak) svim zaposlenicima poslodavca (I-tuženika i II-tuženika), uključivo i radnicu (tužiteljicu) uručen godišnji raspored predavanja za predstojeću školsku godinu, te da je tužiteljica tim rasporedom zadužena na rad u periodu od ponedjeljka do četvrtka te subotom. Nadalje se navodi kako je tužiteljica isti dan odmah po uručenju rasporeda, usmenim putem ravnateljici I-tuženika, koja je ujedno i direktorica II-tuženika, izjavila kako odbija raditi subotom, jer da se to kosi s njezinim privatnim obvezama, nakon čega da je od ravnateljice obaviještena, da uz najbolju volju, a kako je to bilo prošlih godina, da nije moguće uskladiti raspored predavanja na način da se izbjegne njezin rad subotom, pa kako je tužiteljica i 19. rujna 2015. (subota) izričito ostala pri svojoj tvrdnji kako nema namjeru raditi subotom iz privatnih razloga, to su I-tuženik i II-tuženik zaključili da je opisanim ponašanjem, tj. izbjegavanjem preuzimanja i izvršavanja radnih obveza tužiteljica počinila tešku povredu obveza iz radnog odnosa, jer su I-tuženik i II-tuženik kao poslodavci stavljani u situaciju da dodatno opterećuju preostale nastavnike, kontaktiraju polaznike, objašnjavaju promjenu termina, i nastavnog osoblja te da traži novog radnika na početku školske godine, pa i zbog činjenice što su prijašnjih godina izlazili u susret tužiteljici i što nije radila vikendom, da je njezino odbijanje izvršavanja radnih obveza neprihvatljivo i čime da su izgubili povjerenje u tužiteljicu i da nastavak radnog odnosa više nije moguć,

- da je kod I-tuženika i II-tuženika redovito radno vrijeme dvokratno, i to od ponedjeljka do petka te subotom ujutro, a tužiteljica do godišnjeg rasporeda za 2015/16. da nije radila subotom, dok bi za tu godinu bila slobodna petkom.

 

S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud smatrao je utvrđenim da su I-tuženik i II-tuženik, a na kojima je u ovom predmetu bio teret dokaza, dokazali da su postojali opravdani razlozi za donošenje odluka o otkazu ugovora o radu, tj. da su iste zakonite, pritom navodeći da je došlo do osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa od strane tužiteljice, zbog čega su I-tuženik i II-tuženik izgubili povjerenje u tužiteljicu, pa da nastavak radnog odnosa tužiteljice kod istih više nije moguć.

 

Ovo stoga, jer je prvostupanjski sud iz svih izvedenih dokaza utvrdio da je redovno radno vrijeme I-tuženika i II-tuženika (škole) bilo dvokratno, od ponedjeljka do petka, te subotom ujutro, pa kako je prihvaćajući iskaze svih saslušanih svjedoka, a što je potvrdila i tužiteljica, utvrdio da se tijekom rujna vrše upisi starih i novih polaznika, da se formiraju grupe, te se potom, neposredno pred početak školske godine sačinjava konačan raspored rada, koji se uručuje svakom pojedinom profesoru, tako i tužiteljici (sve na temelju odredbi  Pravilnika o općim obavezama nastavnika).

 

Budući da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica kao i ostali profesori konačni raspored dobila 18. rujna 2015. i u tome trenutku da je imala saznanja o rasporedu za školsku godinu 2015/16. i na temelju kojega je saznala da će redovnu nastavu održavati subotom od 08,00-10,25 sati, pa kako je tužiteljica 18. rujna 2015. te 19. rujna 2015. od strane voditelja nastave A. D. i ravnateljice obaviještena o toj nužnoj potrebi škole, tj. o razlozima za njezin rad subotom, to je prema mišljenju toga suda tužiteljica rukovodstvo škole o razlozima svoje spriječenosti radom subotom morala obavijestiti prije nego je bio sačinjen konačni raspored, jer tužiteljica tvrdi da je dodatno obrazovanje (fakultet) upisala već u kolovozu 2015. i da subotom mora na predavanja. Dakle, prvostupanjski sud je mišljenja da je već tada tužiteljica morala ravnateljicu o navedenom obavijestiti, a sve kako bi se njeni osobni razlozi, od strane škole pokušali uzeti u obzir prilikom izrade konačnog rasporeda, te istu po mogućnosti izostaviti od rada subotom. Ovo posebno da je tužiteljica trebala učiniti prema mišljenju prvostupanjskog suda i iz razloga jer je (kako je iskazala) imala saznanja da je u školi u tome trenutku manjak profesora engleskog, tj. da su dvije kolegice na rodiljnom dopustu, a treća na radu u inozemstvu, kao i s obzirom na činjenicu da do tada nikada nije radila subote, iako su drugi profesori radili, a to je bilo redovno radno vrijeme škola.

 

Također je prvostupanjski sud smatrao kako tuženik niti nije trebao prihvatiti razloge i isprike tužiteljice čak i u slučaju da je želje i osobne potrebe izrazila prije nego je raspored bio sačinjen, a osobito u situaciji kada zbog opravdanih razloga tri profesorice nisu mogle raditi, i da bi se radilo isključivo o dobroj volji i kolegijalnosti poslodavca, pa je prema mišljenju toga suda bilo je za očekivati od tužiteljice koja je bila zadovoljna šestogodišnjim radno-pravnim statusom kod I-tuženika i II-tuženika, da je o svojim osobnim potrebama vezanim za godišnji raspored trebala ih obavijestiti unaprijed, i na taj način eventualno dobiti suglasnost za izradu konačnog rasporeda bez rada subotom. Pri tome je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica na način kako je to postupila, i to neposredno, pred početak školske godine (tri dana prije početka školske godine) kada je izričito kazala da ne može raditi subotom je I-tuženika i II-tuženika kao poslodavce dovela u situaciju da mijenjaju organizaciju rada, jer su morali "ad hoc" tražiti i zaposliti nove profesorice, tj. angažirati profesorice sa nižim stupnjem jezične kompetencije, a što da je za njih u trenutku početka školske godine bio izvjestan rizik, imajući na umu hoće li se nove profesorice snaći u kratkom vremenu, te hoće li ih polaznici nastave prihvatiti, jer da je za privatnu školu na tržištu, zadovoljstvo polaznika od iznimnog značaja.

 

Prvostupanjski sud u pobijanoj odluci naveo je, i to da za meritum ovoga spora nisu od značaja upiti i zahtjevi za dodatnim objašnjenjem tužiteljice upućene ravnateljici, odnosno direktorici, a vezano za promjene grupa kojima će predavati, jer je po mišljenju toga suda autonomno pravo I-tuženika i II-tuženika kao poslodavca da samostalno odlučuje o organizaciji rada, u konkretnom slučaju vodeći  prvenstveno računa o interesu polaznika, pri čemu nije prihvatio ni navode tužiteljice da joj nije dana mogućnost davanja obrane, jer je sama tužiteljica u iskazu navela, da je sa direktoricom (ravnateljicom) o nastalom problemu razgovarala u dva navrata, 18. i 19. rujna 2015., s time što je taj sud utvrdio kako su I-tuženik i II-tuženik, tužiteljici i drugim profesorima škole omogućavali daljnje stručno usavršavanje iz čega je zaključio da nisu bili protiv daljnjeg školovanja i usavršavanja svojih profesora,

 

Na temelju navedenog, prvostupanjski sud zaključio je da su I-tuženik i II-tuženik opravdano donijeli odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici, jer da opisano postupanje tužiteljice predstavlja tešku povredu radne obveze radi koje nastavak radnog odnosa između parničnih stanaka nije moguć uvažavajući sve okolnosti i interese obiju ugovornih stranaka u smislu članka 116. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/2014, dalje u tekstu: ZR), pa je slijedom toga odbio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da su nedopuštene predmetne odluka o otkazu, kao što je odbio i tužiteljev zahtjev tužiteljice da se vrati na posao.

 

Navedena činjenična utvrđenja kao i pravni zaključak prvostupanjskog suda glede opravdanosti izvanrednih otkaza ugovora o radu u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su utemeljena na rezultatima izvedenih dokaza, a ni žalbenim navodima tužiteljice nisu dovedena u sumnju.

 

Prema članku 116. stavku 1. ZR-a,  poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme, bez poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka, ako zbog osobito teške povrede radne obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavka radnog odnosa nije moguć, dok se prema stavku 2. tog članka, ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

 

Suprotno žalbenim navodima tužiteljice i po pravnom shvaćanju ovoga suda postoji opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu kada radnik odbije raditi dan u kojem poslodavac radi, a da pritom ne uzme u obzir potrebe organizacije rada kod poslodavca.

 

Naime, iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je redovito radno vrijeme I-tuženika i II-tuženika, dvokratno, od ponedjeljka do petka, te subotom ujutro, pa kako i iz ugovora o radu proizlazi da je tužiteljica s tim tuženicima sklopila rad za nepuno radno vrijeme, i to kod svakog tuženika po 20 sati tjedno, odnosno četiri sata dnevno, pa kako su I-tuženik i II-tuženik neposredno pred početak školske godine 2015/16, sačinili konačan raspored rada, koji su uručili svakom pojedinom profesoru, tako i tužiteljici 18. rujna 2015. i na temelju kojeg je tužiteljica trebala raditi za tu školsku godinu subotom od 08,00 do 10,25 sati ujutro, dok bi petkom bila slobodna, a kako je tužiteljica odbila raditi subotom koja je radni dan za sve radnike I-tuženika i II-tuženika, to je pravilno taj sud zaključio da je takvim postupanjem počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, jer i prema ocjeni ovoga suda takvo ponašanje predstavlja tešku povredu radne obveze radi koje nastavak radnog odnosa između parničnih stanaka nije moguć, uvažavajući sve okolnosti i interese obiju ugovornih stranaka, imajući u vidu da su odnosi među strankama narušeni i da su I-tuženik i II-tuženik izgubili povjerenje u tužiteljicu kao radnicu, zbog čega je pravilno prvostupanjski sud zaključio da su se u ovom slučaju ispunili uvjeti iz članka 116. stavka 1. ZR-a, za donošenje predmetnih odluka o otkazu ugovora o radu.

 

Stoga se u odnosu na žalbene navode tužiteljice ističe da je u navedenim okolnostima organizacije rada kod I-tuženika i II-tuženika, tužiteljica bila dužna ispuniti obveze iz ugovora o radu i raditi subotom, jer je prema utvrđenju prvostupanjskog sud znala prilikom sklapanja ugovora o radu, da se kod I-tuženika i I-tuženika, kao pravnim osobama koje se bave obrazovanjem, nastava odvija i subotom, i da je jedino tako bilo moguće organizirati rad po grupama polaznika i njihovim obvezama (imajući na umu mogućnosti i želje polaznika, koji se prije rasporeda kontaktiraju bilo da se radi o starim ili novim polaznicima), a koju obvezu tužiteljica nije ispunila, pa se njezino odbijanje rada subotom ima smatrati neopravdanim.

 

Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja, kada je tužiteljica nakon dobivanja godišnjeg rasporeda rada, izričito izjavila da odbija raditi subotom, I-tuženik i II-tuženik su imali opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu bez obveze da joj omoguće posebno davanje obrane u smislu članka 119. ZR, jer u tim okolnostima nije opravdano od istih kao poslodavaca očekivati da to učine, a posebno i iz razloga što je tužiteljica s ravnateljicom I-tuženika, a koja je i direktorica II-tuženika, o tužiteljičinom radu subotom razgovarala 18. i 19. rujna 2015.

 

U odnosu na daljnje žalbene navode tužiteljice kojim tvrdi da sama tužiteljica napravila svoj raspored rada u rujnu 2015., i to prema potrebama njezinih starih đaka i da je I-tuženik i II-tuženik nisu izvijestili o grupama koje su oni formirali niti ukazali da se nalaze u problemima zbog manjka profesora, te kako s tužiteljicom do te godine nije bilo nikakvih sličnih problema, ističe se, da sve navedeno nije bitno za predmet ovoga spora niti utječe na pravilan zaključak prvostupanjskog sud da je tužiteljica odbijajući raditi subotom (što su ostali profesori radili, kako i ranijih godina, tako što su prihvatili raditi i za školsku godinu 2015/16.), prekršila obveze iz radnog odnosa, pa je shodno tome prestalo potrebno povjerenje I-tuženika i II-tuženika kao poslodavca prema tužiteljici kao radniku, zbog čega nastavak radnog odnosa više nije moguć, pritom je pravilno prvostupanjski sud naveo da je autonomno pravo I-tuženika i II-tuženika kao poslodavca da samostalno odlučuje o organizaciji svoga rada, a u konkretnom slučaju vodeći  prvenstveno računa o interesu polaznika.

 

Neosnovani su i žalbeni navodi tužiteljice koji su sadržajno činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka, a suprotnih pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, koja ovaj sud prihvaća u cijelosti, što se ponovno ističe, jer je prvostupanjski sud dao jasne i razumljive razloge zašto je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopuštenim (nezakonitim) odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 22. rujna 2015. Stoga je, a imajući na umu izneseno, pravilno taj sud odbio i zahtjev tužiteljice da se vrati na posao kod I-tuženika i II-tuženika, jer se nisu ispunili uvjeti propisani člankom 124. stavka 1. ZR-a, za prihvaćanjem istog.

 

Potvrđena je i odluka o troškovima postupka jer je prvostupanjski sud odlučujući o troškovima postupka pravilno primijenio članak 154. stavak 1. ZPP-a.

 

S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu, i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 26. listopada 2017.