- 1 -              II Kž 385/2017-4

Broj: II Kž 385/2017-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog M. P., zbog kaznenog djela iz članka 142. stavka 1. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju članka 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ („Narodne novine“, broj 53/91.) kao Zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Šibeniku od 28. rujna 2017. broj Kv I-13/2017, o određivanju istražnog zatvora nakon dopuštene obnove kaznenog postupka, u sjednici održanoj 25. listopada 2017.,

r i j e š i o   j e:

Odbija se žalba okrivljenog M. P. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Šibeniku, nakon dopuštene obnove kaznenog postupka, pod točkom I. izreke, na temelju članka 507. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) obustavljeno je izvršenje kazne zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina na koju je okrivljeni M. P. osuđen u odsutnosti pravomoćnom presudom Okružnog suda u Šibeniku od 8. srpnja 1992. broj K-6/92 zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavka 1. KZJ, a u povodu optužnice Okružnog javnog tužiteljstva Šibenik od 22. svibnja 1992. broj KT-23/91. Ujedno je pod točkom II. izreke, na temelju članka 131. stavka 1. ZKP/08. određen istražni zatvor protiv okrivljenog M. P. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08.

Protiv točke II. izreke tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni M. P. po braniteljici, odvjetnici S. Č., „iz svih žalbenih razloga, osobito zbog apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede Kaznenog zakona i povrede čl. 5., 6.1. i čl. 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda“, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i okrivljenika pusti na slobodu, podredno da se odredi neka mjera opreza, odnosno jamstvo.

Žalba nije osnovana.

Osporavajući pravilnost pobijanog rješenja, okrivljeni M. P., prije svega, tvrdi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijanog rješenja propustio navesti konkretne i odlučne činjenice iz kojih proizlazi postojanje osnovane sumnje, kao osnovnog preduvjeta za određivanje istražnog zatvora, zbog čega da se pobijano rješenje ne može ispitati, a čime žalitelj u biti upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Takvu tvrdnju žalitelj obrazlaže time što je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja pogrešno naveo da je okrivljenik počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavka 1. KZJ, za koje djelo je bio i pravomoćno osuđen presudom Okružnog suda u Šibeniku od 8. srpnja 1992. broj K-6/92 na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Naime, mišljenje je žalitelja da navedena presuda nije odlučna jer je prihvaćen njegov zahtjev za obnovu kaznenog postupak te je predmet vraćen u postupak optuživanja.

Iz stanja spisa predmeta vidljivo je, a na koju činjenicu u više navrata uostalom upire i prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja, da je rješenjem Županijskog suda u Šibeniku od 4. rujna 2017. broj Kv I-12/2017, na temelju članka 497. stavka 3. u vezi s člankom 507. stavkom 3. ZKP/08. prihvaćen kao osnovan zahtjev osuđenog M. P. za obnovu kaznenog postupka te je dopuštena obnova kaznenog postupka dovršenog tom pravomoćnom presudom i predmet vraćen u postupak optuživanja.

Prema tome, iako je u ovom stadiju postupka odgovarajući stupanj osnovane sumnje opravdan podignutom optužnicom, prilikom odlučivanja o postojanju osnovane sumnje da je okrivljenik počinio predmetno kazneno djelo nije bez značaja činjenica da je u odnosu na njega egzistirala pravomoćna osuđujuća presuda.

Stoga, navođenje pravomoćne osuđujuće presude kojom je okrivljeni M. P. bio osuđen na kaznu zatvora, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije od utjecaja na pravilnost i osnovanost pobijanog rješenja niti je time ostvarena citirana bitna postupovna povreda odredaba, a slijedom toga niti povreda prava zajamčenih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (prava na djelotvorni pravni lijek, prava na pravičan postupak, prava na obrazloženu sudsku odluku, prava na slobodu i osobnu sigurnost), kako to nastoji prikazati žalitelj.

Protivno daljnjim žalbenim prigovorima, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da su okolnosti koje opravdavaju primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenog M. P. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. takvog značaja i kvalitete da dovode do zaključka da će se i da u konkretnom slučaju isključivo primjenom mjere istražnog zatvora, kao krajnje mjere osiguranja prisutnosti okrivljenika, s uspjehom ostvariti svrha istražnog zatvora.

Naime, okrivljenik je u postupku u odnosu na koji je sada dopuštena obnova sudu bio nedostupan, zbog čega je protiv njega još u stadiju istrage 6. rujna 1991. bio određen pritvor te je naloženo raspisivanje tjeralice. Zatim je po podignutoj optužnici 22. svibnja 1992. protiv okrivljenika ponovno određen pritvor i naloženo izdavanje tjeralice, koja je ostala bez rezultata, slijedom čega je 10. lipnja 1992. određeno da će mu se suditi u odsutnosti. Potom je presudom Okružnog suda u Šibeniku od 8. srpnja 1992. broj K-6/92, zajedno s devet suoptuženika, u odsutnosti proglašen krivim zbog kaznenog djela iz članka 142. stavka 1. KZJ i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina, zbog čega je protiv njega ponovno određen pritvor i naloženo izdavanje tjeralice. Okrivljenik je po raspisanoj međunarodnoj tjeralici uhićen tek 21. ožujka 2017. u Crnoj Gori, nakon čega je 25. srpnja 2017. izručen Republici Hrvatskoj.

Upravo istaknute okolnosti, posebice činjenica da je optuženik nedugo nakon počinjenja kaznenog djela koje mu se stavlja na teret u ovom kaznenom postupku napustio Republiku Hrvatsku i u istu više nije dolazio, na koji način je u razdoblju od više od 25 godina bio nedostupan pravosudnim tijelima Republike Hrvatske, uz činjenicu da je okrivljenik državljanin Republike Srbije, koji u toj državi ima i prebivalište, dok mu je zadnje boravište u Crnoj Gori, i po ocjeni ovog suda, predstavljaju one osobite okolnosti koje, ne samo da upućuju na opasnost da će okrivljenik boravkom na slobodi pobjeći i tako ponovno onemogućiti vođenje ovog kaznenog postupka, posebice motiviran visinom kazne zaprijećene za terećeno mu kazneno djelo, već ukazuju i na neophodnost primjene istražnog zatvora kao nužne i jedine prikladne mjere za prevenciju opasnosti od bijega, neovisno o njegovoj dobi. Naime, sve navedene okolnosti koje upućuju na neposrednu i konkretnu opasnost od bijega na strani okrivljenika isključuju iznimnost primjenjivanja mjere istražnog zatvora propisanu člankom 122. stavkom 2. ZKP/08. u konkretnoj situaciji.

Budući da ni ispitivanjem pobijanog rješenja, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 25. listopada 2017.