- 1 -              Rev-x 935/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 935/13-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. S. iz Nj., zastupanog po punomoćnici J. P., odvjetnici u R., protiv tuženika I. V. iz O., zastupanog po punomoćniku B. K., odvjetniku u O., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o revizijama stranaka izjavljenih protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-x-8/2013-2 od 9. svibnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-2185/06-20 od 29. prosinca 2008., u sjednici održanoj 25. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaćaju se revizije tužitelja i tuženika i ukidaju presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-2185/06-20 od 29. prosinca 2008. i presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž-x-8/2013-2 od 9. svibnja 2013. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev te je odlučeno kako slijedi:

 

"Ugovor o darovanju sklopljen između A. V. iz O., kao darovatelja i tuženika I. V. iz O., kao daroprimca, dana 15. ožujka 2001. godine, ovjeren pod OV br.-2313/01, odnosno prijenos prava vlasništva izvršen na kč.br. 663/1 i iz zk.ul.br. 6791 k.o. O., gubi učinak prema tužitelju G. S. iz Nj. u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljeva potraživanja prema A. V. iz O., u iznosu od 489.912,10 kn, a sve prema ugovoru o zajmu sklopljenom između tužitelja kao zajmodavatelja i G. Š. iz U., V. V. i I. V., oboje iz O., i A. V. iz O., svi kao zajmoprimatelji, solemniziranog dana 10. srpnja 1995. godine pod brojem OV-3586/95 kod javnog bilježnika Ž. K. iz Ž.

 

Tuženik je dužan dopustiti da tužitelj svoje potraživanje prema A. V. u iznosu od 489.912,10 kn namiri prodajom 1/2 nekretnine upisane na kč.br. 663/1, zk.ul. 5791 k.o. O. u roku od 15 dana."

 

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

 

Protiv navedene presude suda drugog stupnja revizije podnose tužitelj i tuženik, pa se pozivaju na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlažu da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači. Tako tužitelj predlaže da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev kao u podnesku od 17. prosinca 2008., dok tuženik predlaže da se pobijana presuda preinači tako što bi se u cijelosti odbio tužbeni zahtjev, a tužitelju naložilo naknaditi parnični trošak tuženiku.

 

Odgovori na revizije nisu podneseni.

 

Revizije su osnovane.

 

Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje ZPP) samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, ne nalazi se da bi u njenom donošenju bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, niti da bi bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a učinjena pred drugostupanjskim sudom. Ovo stoga što presuda sadrži razloge, zbog čega se ona može ispitati.

 

Međutim, ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, utoliko što se pravilnost u primjeni materijalnog prava ne može ispitati.

 

Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja, da je između tužitelja kao zajmodavca te G. Š., V. V., I. V. i A. V., kao zajmoprimaca, sklopljen Ugovor o zajmu 10. srpnja 1995. prema kojem je tužitelj pozajmio zajmoprimcima ukupno 190.000,00 DEM, uz rok vraćanja od pet godina, sa šestomjesečnom obročnom otplatom i sa kamatom od 8,5% godišnje.

 

Utvrđeno je da su od pozajmljenog iznosa otplaćena tri obroka sa pripadajućim kamatama.

 

Nadalje je utvrđeno da je jedna od zajmoprimatelja, i to konkretno A. V., 15. ožujka 2001. darovala suprugu, a ovdje tuženiku, polovinu suvlasničkog dijela kuće u ulici u O., temeljem čega je tuženik postao samovlasnikom te nekretnine.

 

U pokrenutom ovršnom postupku radi namirenja tražbine tužitelja Ovr-241/1999 nije se tužitelj uspio namiriti po Ugovoru o zajmu u cijelosti, nego samo za iznos od 214.871,14 kn i to na način da se tužitelj namirio prodajom založene nekretnine zajmoprimateljice A. V., u O., u ulici.

 

Obračunom iznosa pozajmljenog zajmoprimateljima i onoga za koji se iznos tužitelj uspio namiriti prodajom založene nekretnine, prvostupanjski i drugostupanjski sud su zaključili da je suprug zajmoprimateljice, a ovdje tuženik, u obvezi trpjeti namirenje ukupnog preostalog duga u iznosu od 489.912,10 kn, na način da sklopljeni Ugovor o darovanju između A. V. i tuženika gubi učinak radi namirenja prije navedene tražbine tužitelja kao vjerovnika.

 

Iako se prema sklopljenom Ugovoru o zajmu na strani zajmoprimatelja radilo o više osoba, između kojih je i supruga, ovdje tuženika, sudovi smatraju da postoje razlozi za pobijanje pravne radnje ovog dužnika zbog sklopljenog Darovnog ugovora sa tuženikom radi namirenja preostalog duga tužitelju i to u cijelosti, jer smatraju da je tužitelj kao vjerovnik ovlašten izabrati od kojeg će dužnika, tj. zajmoprimatelja, zatražiti naplatu cijelog ostatka duga, kao i što smatraju da nije odlučno to što je po sklopljenom Ugovoru o zajmu uspostavljeno založno pravo na nekretninama ležećim u k.o. U. i k.o. O.

 

Za sada se ne može prihvatiti takav zaključak iz pobijane presude.

 

Naime, odredbom iz čl. st. 1. 280. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje ZOO) propisano je, da svaki vjerovnik čije je potraživanje dospjelo za isplatu i bez obzira kada je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. U stavku 2. propisano je da se smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika, ako uslijed njezina izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikova potraživanja.

 

Iz navedenog proizlazi da je u ovom postupku bilo potrebno prije svega utvrditi tražbinu vjerovnika koju ima prema svom dužniku, tj. A. V., a potom tek ostale pretpostavke za osnovano pobijanje pravnih radnji tog dužnika poduzetih na štetu tužitelja kao vjerovnika.

 

U konkretnom slučaju, nižestupanjski sudovi ne cijene o kakvoj se tražbini vjerovnika radilo s obzirom na to da je na dužničkoj strani temeljem sklopljenog Ugovora o zajmu bilo više zajmoprimatelja, između kojih je jedna od njih i A. V., supruga tuženika.

 

U tom kontekstu nije moguće ispitati pravilnost u primjeni materijalnog prava, kada se iz razloga pobijanih presuda smatra da je zajmoprimateljica A. V. u obvezi isplatiti cjelokupni preostali dug iz sklopljenog Ugovora o zajmu prema tužitelju, budući da sud nije cijenio o kakvoj se obvezi dužnika u konkretnom slučaju radi, odnosno radi li se o djeljivoj obvezi iz čl. 412. ZOO ili su pak ispunjene pretpostavke za solidarnost dužnika, a one iz čl. 413., 414. i dr. ZOO. Drugostupanjski sud doduše polazi od toga da je tužitelj imao pravo birati od kojeg će se dužnika u cijelosti naplatiti, ali ne daje razloge zbog čega tako smatra, obzirom na zaključeni Ugovor o zajmu priložen spisu (list 26).

 

Tek nakon što sud ocijeni ove odlučne okolnosti, bavit će se i ispitivanjem svih onih pretpostavki za pobijanje pravnih radnji jednog od dužnika na štetu vjerovnika, pri čemu je isto tako potrebno voditi računa i o tome je li se vjerovnik mogao naplatiti na drugi način, a ne samo kroz pobijanje pravnih radnji ovog dužnika. Ovo zbog toga što iz stanja spisa proizlazi da su dužnici osigurali tražbinu vjerovnika po Ugovoru o zajmu, zalaganjem nekretnina koje nisu one koje su bile predmetom Darovnog ugovora sklopljenog između jednog od dužnika sa tuženikom.

 

Prilikom ponovnog odlučivanja, osim gore navedenoga, potrebno je voditi računa, a sve i s obzirom na reviziju tužitelja, da je prema podnesku tužitelja od 17. prosinca 2008. (list 133 spisa), tužitelj tužbenim zahtjevom zatražio da predmetni Ugovor o darovanju sklopljen između A. V. i njezinog supruga tuženika gubi učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je potrebno namirenje tužiteljeve tražbine za iznos od 1.385.565, 87 kn, kao iznos preostalog duga, dok je presudom preostali iznos duga utvrđen sa iznosom od 489.912,10 kn, a budući da sa preostalim dijelom, tužbeni zahtjev nije odbijen.

 

Prilikom ponovnog suđenja, a ovisno o rezultatima raspravljanja, potrebno je da sud vodi računa kod obračuna preostalog duga pripada li tužitelju kamata prema stopi iz Ugovora o zajmu.

 

Iz navedenih je razloga zato valjalo prihvatiti revizije stranaka i nižestupanjske presude ukinuti, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pozivom na odredbu iz čl. 395. st. 2. ZPP.

 

Zagreb, 25. listopada 2017.