- 1 -              Revt 66/15-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 66/15-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P.- d.o.o., Z., OIB: ..., koga zastupa punomoćnica M. T., odvjetnica u Z., protiv tuženika E. d.o.o., Z., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik u O. društvu V. & D. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3493/14-3 od 23. srpnja 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-3173/08 od 12. svibnja 2009., u sjednici održanoj 25. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke, održan je na snazi platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi kojega je donio javni bilježnik R.-A. Č. iz S. B. broj Ovr-260/08 od 14. ožujka 2008. u dijelu kojim je naloženo tuženiku namiriti tužitelju tražbinu u iznosu od 566.288,07 kn s pripadajućom zateznom kamatom kako je pobliže opisano u toč. I. izreke. Toč. III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 38.269,40 kn, dok je u toč. IV. odbijen dio zahtjeva tužitelja za zatezne kamate na troškove postupka tekuće od donošenja presude pa do namirenja. Prvostupanjskim je rješenjem u toč. I. izreke, utvrđeno da je tužba povučena za iznos od 152.842,92 kn, a u toč. II. izreke ukinut je dio platnog naloga iz gore opisanog rješenja o ovrsi za iznos glavnice od 152.842,92 kn.

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3173/08 od 12. svibnja 2009. u točki I. i II. izreke u dijelu kojim je tužitelju dosuđen trošak od 7.174,50 kn.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3173/08 od 12. svibnja 2009. u točki II. njene izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu troškova postupka preko iznosa od 7.174,50 kn i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 31.094,90 kn (tridesetjednatisućadevedesetčetiri kune i devedeset lipa)."

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik, navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže da se nižestupanjske odluke ukinu i predmet vrati nadležnom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku. Pritom nisu od utjecaja navodi iz revizije da se iz pobijane presude ne može utvrditi je li toč. III. prvostupanjske presude potvrđena ili odbijena, iz razloga što tuženik navedenu točku izreke nije pobijao žalbom pa da bi se, eventualno, moglo govoriti o tome da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što se nije očitovao na sve žalbene navode tuženika. A osim toga, ne može se govoriti o bilo kakvoj počinjenoj bitnoj povredi postupka u situaciji kada tuženik nije imao niti pravnog interesa pobijati spomenutu toč. III. izreke prvostupanjske presude. Isto tako, pogrešno navođenje nadnevka ugovora po osnovi kojega tužitelj traži isplatu, nije bitno utjecalo na odluku u konkretnom sporu, jer nije bilo sporno među strankama tijekom postupka da se radi o ugovoru koji je sklopljen 14. veljače 2007. i da je samo taj jedan ugovor osnov na kojem tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev.

 

Predmet konkretnog parničnog postupka je zahtjev tužitelja da se održi na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi koje je tužitelj ishodio protiv tuženika, iz razloga što mu tuženik nije isporučio robu odgovarajuće kvalitete i po ugovorenoj cijeni i to po osnovi ugovora o prodaji od 14. veljače 2007. kojim je, u čl. 6. kao način plaćanja bilo ugovoreno: "Kompenzacija 100%".

 

Na temelju utvrđenja da je tuženik u kompenzaciju dao neispravnu robu kao i da je zaračunao cijene više od ugovorenih (veleprodajne netto cijene) nižestupanjski su sudovi ocijenili da tražbine stranaka nisu bile kompenzabilne i da je tužitelj imao valjane razloge da ne primi ispunjenje tražbine na taj način , uslijed čega da nisu bile ostvarene pretpostavke za prebijanje tražbina u smislu čl. 195. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO). Kako je tuženik tijekom postupka dio duga podmirio, tužba je povučena za dio glavnice od 152.842,92 kn. Visinu preostalog dijela duga tuženik tijekom postupka nije osporio. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja, kako je konačno uređen, ocijenjen osnovanim.

 

U revizijskoj fazi postupka sporno je postoje li zakonske pretpostavke za dosuđenje tužitelju novčanog iznosa, kako glasi tužbeni zahtjev, a s obzirom na predmet ispunjenja (sadržaj obveze) za koji tuženik tvrdi da se radi o nenovčanoj obvezi – predaji robe pa da shodno tome nije mogao biti prihvaćen tužbeni zahtjev na novčanu isplatu.

 

Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova pravilnim prihvaća i ovaj revizijski sud, pri čemu se napominje da sam način plaćanja (kompenzacija) nije od utjecaja na sadržaj obveze (novčana). U konkretnom slučaju, u čl. 6. Ugovora, među ostalim stoji i slijedeće: C. –. z. p. p. p. 5. n. n. i. f., što ukazuje da se radi o novčanoj obvezi pa je stoga pravilno prihvaćen tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu gore navedenog iznosa.

 

Stoga, a kako nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primijenjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju tužitelja i odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 25. listopada 2017.