Baza je ažurirana 18.01.2026. zaključno sa NN 121/25 EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Rev-x 715/15-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 715/15-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. b. Z. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. T., odvjetnik u Z., protiv I-tuženice N. B. iz Z., OIB: ..., i II-tuženika M. B. iz Z., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2989/14-2 od 23. prosinca 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5622/13-6 od 13. ožujka 2014., u sjednici održanoj 25. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I) Ukida se u odnosu na I i II tuženike rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu posl.br.Ovrvmj-512/99 od 17.03.2000. u cijelosti.

 

II) Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Nalaže se I i II tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 22.406,32 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iz tečajne liste P. b. Z. d.d. na dan isplate, sa zateznim kamatama tekućim na ovaj iznos od 13.07.1999. do isplate i to za razdoblje od 13.07.1999. do 31.12.2001. po stopi koju banka u mjestu ispunjena plaća na devizne štedne uloge po viđenju u valuti DEM, za razdoblje od 01.01.2002. do 31.12.2005.po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju u valuti EUR, za razdoblje od 01.01.2006. do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, a za razdoblje od 01.01.2008. do isplate po stopi od 14% godišnje te još trošak protesta u iznosu od 2.185,00 kn, trošak sudske pristojbe u iznosu od 4.380,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, uz naknadu troškova parničnog postupka.".

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti te pobijanu drugostupanjsku presudu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati i tuženike obveže na naknadu svih parničnih troškova, kao i troškova ove revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP je propisano da u reviziji iz stavka 2. ovog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s time u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži slijedeća tri elementa: određeno navedeno pravno pitanje uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

 

U konkretnom slučaju tužitelj u naprijed navedenom pravcu navodi da je materijalnopravno pitanje zbog kojeg podnosi reviziju slijedeće:

 

"Da li je u mjenično pravnim sporovima kod kojih se tužba podnosi temeljem bianco indosamenta tužitelj dužan dokazivati da je trasant indosamentom ili cesijom prethodno svoja prava iz mjenice prenio na imatelja mjenice, u ovom slučaju, banku kao imatelja mjenice i tužitelja?"

 

Što se tiče razloga važnosti u smislu st. 3. čl. 382. ZPP tužitelj navodi da je riječ o pitanju u kojem je viši sud (a temeljem pravnog stajališta revizijskog suda) u istovrsnim predmetima već zauzeo shvaćanje u svojoj odluci broj Gžx-196/14, prema kojem pravnom shvaćanju – "...korisnik kredita ovlašćuje banku da primljene bianco mjenice može u svako doba popuniti za iznos dospjelog a nenaplaćenog potraživanja iz Ugovora, domicilirati i učiniti ih dospjelim te tražiti naplatu potraživanja ....".

 

Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev polazeći od utvrđenja da je u predmetnoj mjenici kao remitent (korisnik mjenice) naveden B. B., a ne tužitelj, te da B. B. nije indosamentom niti cesijom prenio svoja prava iz mjenice na tužitelja, pritom se pozivajući na čl. 1., čl. 12. st. 1. i čl. 15. st. 1. Zakona o mjenici ("Narodne novine", broj 74/94 – dalje: ZM).

 

Slijedom izloženog, a imajući na umu sadržaj pitanja koje je tužitelj naznačio u reviziji, za zaključiti je da nije riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u ovom sporu, pa stoga niti o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 2. ZPP). To iz razloga jer nižestupanjski sudovi u pobijanim odlukama nisu izrazili pravno shvaćanje da je u mjenično pravnim sporovima kod kojih se tužba podnosi temeljem bianco indosamenta tužitelj dužan dokazivati da je trasant indosamentom ili cesijom prethodno svoja prava iz mjenice prenio na imatelja mjenice, u ovom slučaju, banku kao imatelja mjenice i tužitelja, niti su se time bavili, već naprotiv u obrazloženju drugostupanjske odluke navodi se da je tužitelj prvi puta u žalbi istakao da se radi o bianco indosamentu te da je žalitelj zakoniti i pošteni imatelj mjenice, pa je ocjena drugostupanjskog suda da takvi navodi predstavljaju iznošenje novih činjenica u postupku, a što nije dopušteno sukladno čl. 352. st. 1. ZPP, te da to niti ne proizlazi iz dokumentacije koja prileži spisu (čl. 12. ZM).

 

Prema tome, revizija tužitelja podnesena na temelju čl. 382. st. 2. ZPP nije dopuštena.

 

K tomu, iako već zbog navedenog nije odlučno, valja napomenuti da iz odluke Gžx-196/14 na koju se poziva revident citirajući pravno shvaćanje drugostupanjskog suda, jasno proizlazi da nije riječ o istovrsnoj činjeničnoj situaciji kao u predmetnom sporu. Stoga u svakom slučaju, a jer su u reviziji izostali određeni razlozi važnosti naznačenog pitanja u smislu st. 3. čl. 382. ZPP, nema uvjeta za razmatranje predmetne revizije podnesene na temelju čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP, valjalo je reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu.

 

Zagreb, 25. listopada 2017.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu