- 1 -              Rev 706/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 706/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja R. F. - ..., Republika Austrija, OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda T. Z. i K. H., odvjetnici u V., protiv ovršenice 1. M. S. iz V., OIB: ..., i ovršenice 2. Š. Đ. iz V., OIB: ..., koje zastupa punomoćnik M. A., odvjetnik iz Odvjetničkog društva S. & A., odvjetnik u Z., radi ovrhe na nekretninama i mirovini ovršenica, odlučujući o reviziji ovršenica protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž Ovr-859/16-3 od 22. prosinca 2016., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Ovr-3174/11-49 od 1. kolovoza 2016., u sjednici održanoj 25. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o    j e  :

 

1. Odbija se revizija ovršenice 1. M. S. i ovršenice 2. Š. Đ., u odnosu na prvo pitanje (označeno brojem 1.), kao neosnovana.

 

2. Odbacuje se revizija ovršenice 1. M. S. i ovršenice 2. Š. Đ., u odnosu na drugo pitanje (označeno brojem 2.), kao nedopuštena.

 

3. Ovrhovoditelju R. F. - ..., ne dosuđuju se troškovi odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Rješenjem prvostupanjskog Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Ovr-3174/11-49 od 1. kolovoza 2016., odbijen je prijedlog ovršenica za odgodu ovrhe određene rješenjem toga suda pod poslovnim brojem Ovr-3174/11-7 od 10. rujna 2012.

 

Drugostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž Ovr-859/16-3 od 22. prosinca 2016., odbijena je kao neosnovana žalba ovršenica i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

 

Protiv ovog drugostupanjskog rješenja (izvanrednu) reviziju su podnijele ovršenice  na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka suda u ovom predmetu ovisi o rješenju materijalnopravnog ili postupovnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u primjeni. Ovršenice predlažu da Vrhovni sud prihvati reviziju te ukine drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i vrati predmet na ponovno odlučivanje ili podredno preinači pobijano rješenje te obveže ovrhovoditelja na naknadu troškova ovršnog postupka kao troškova revizije. 

 

Ovrhovoditelj je odgovorio na reviziju ovršenica.

 

U odgovoru na reviziju ovrhovoditelj osporava važnost postavljenih pitanja te iznosi svoje shvaćanje o razlozima revizije. Predlaže reviziju ovršenica odbaciti kao nedopuštenu, odnosno podredno odbiti kao neosnovanu uz obvezivanje ovršenica na solidarnu naknadu prouzročenih troškova, kao i troškova ovog revizijskog postupka, zajedno s pripadajućom zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke pa do isplate.

 

Revizija je dopuštena, ali nije osnovana.

 

S obzirom na vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu (12. lipnja 2012.) u ovom se predmetu, sukladno prijelaznim i završnim odredbama čl. 399. i 340. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 139/10 - u daljnjem tekstu: OZ/10), primjenjuju odredbe Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 - u daljnjem tekstu: OZ).

 

Na temelju odredbe iz čl. 12. st. 1. OZ, u ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst - u daljnjem tekstu: ZPP).

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, kao što je to u konkretnom slučaju, mogu ju podnijeti protiv drugostupanjske presude po čl. 382. st. 2. ZPP ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP). Ocjena važnosti postavljenog pitanja uvjetovana je i time je li riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu. Dakle, da bi ovaj sud mogao pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni potrebno je da revizija ispunjava tri pretpostavke dopustivosti: određeno pravno pitanje i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana te da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu.

 

Navedeni uvjeti iz čl. 382. st. 3. ZPP moraju biti ispunjeni kumulativno, pa nisu ostvarene postupovnopravne pretpostavke za razmatranje (izvanredne) revizije u slučaju kad izostane bilo koji od tih elemenata.

 

Po mišljenju ovoga suda predmetna revizija sadrži sve zakonom propisane elemente dopuštenosti, pa je odlučeno ispitati zakonitost pobijane drugostupanjske odluke samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena, odnosno u granicama postavljenih pitanja (čl. 392.a st. 2. ZPP).

 

Revizija ovršenica sadrži pitanja koja glase:

 

„(…) 1. jesu li prvostupanjski i drugostupanjski sud pogrešno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je prijedlog ovršenica za odgodom ovrhe neosnovan, na način da uopće nisu razmatrali odnosno primijenili praksu Europskog suda pravde koju su citirale ovršenice po kojoj se ovrhe na nekretninama moraju obustaviti do donošenja deklaratornih odluka o ništetnosti ugovora, i ugovornih odredbi, i to bez ikakvih posebnih uvjeta.

 

2. Da li se čl. 19.k st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: Zakon) primjenjuje retroaktivno, a obzirom da županijski sudovi imaju različitu praksu?“.

 

U obrazloženju važnosti pitanja pod bojem 1. ovršenice ukazuju na presudu „(…) ECJ-a broj C-415/II od 14. ožujka 2013. (predmet Mohamed Aziz v. Caixa d' Eslalvis de Caiahmya), koja je potakla španjolske javne bilježnike da u određenim slučajevima odustanu od provedbe ovršnog postupka na nekretninama. Spomenuta presuda je upozorila na nekonzistentnost propisa pojedinih država članica Europske unije koji reguliraju ovršni postupak, a u odnosu na Direktivu Vijeća 93/13/EEC o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima“ pa da u smislu ove presude „(…) Direktivu Vijeća 93/13/EEC od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba interpretirati na način da ona isključuje primjenu zakonodavstva države članice koje ne predviđa u hipotekarnom ovršnom postupku mogućnost prigovora iz razloga nepoštenosti odredaba ugovora te koje ne dopušta sudu pred kojim se vodi deklaratorni postupak (toč. 64. presude) a koji je nadležan odlučiti o nepoštenosti takvih odredaba) da odredi privremene mjere, uključujući osobito mirovanje ovršnog postupka, kako bi se osigurala potpuna zaštita i efekt konačne odluke deklaratornog postupka.“

 

U odgovoru na navedeno pitanje treba poći od toga da je drugostupanjski sud izrazio pravilno (načelno) shvaćanje o (vertikalnim) učincima Direktiva, kao jednog od temeljnih izvora prava EU. Direktive ne proizvode prava i obveze samim građanima EU, već isključivo njihovim državama članicama te su za njih obvezujuće u pogledu ciljeva koje treba ostvariti. Na koji način će pojedina država članica ugraditi cilj EU u svoje domaće zakonodavstvo, prepušteno je svakoj pojedinoj državi da odluči sama.

 

Međutim, o pitanju izravnog pravnog učinka direktiva Europski sud pravde raspravljao je o odlučivao u više predmeta (primjerice, u predmetu Criminal proceedings against Tulio Ratti 148/78, u predmetu Becker v. Finanzamt Münster-Innenstadt 8/81, u predmetu Yvonne van Duyn v. Home office 41/74 te u predmetu Criminal proceedings against Tulio Ratti 148/78). Kroz navedene odluke otvorena je mogućnost i za horizontalnu primjenu direktiva prema kojima u situaciji kada država nije u implementacijskom roku prenijela Direktivu u nacionalno zakonodavstvo. Tada Direktiva može imati izravni pravni učinak, no tek nakon proteka implementacijskog roka.

 

Dakle, navedenim odlukama Europskog suda pravde (naročito u predmetu Becker v. Finanzamt Münster-Innenstadt 8/81) uvedeno je u sudsku praksu i novo načelo prema kojem se nitko pa ni država ne može pozivati na vlastiti propust implementacije Direktive u nacionalno zakonodavstvo, čime se nanosi šteta pojedincima, pa ukoliko je odredba Direktive jasna, konkretna i bezuvjetna, nacionalni sud je dužan štititi individualna prava te se pojedinci do isteka roka propisanog za provedbu smjernice ili ukoliko država propusti provesti smjernicu na ispravan način mogu osloniti na pravo EU u ostvarivanju tih svojih prava, a država se ne može pozivati na vlastiti propust da ispuni obaveze koje Direktiva propisuje (načelo Estoppel).

 

U Republici Hrvatskoj je donesen Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/2009 - u daljnjem tekstu: ZPK) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., a donošenjem ovoga zakona u zakonodavni okvir Republike Hrvatske transponirana je Direktiva 2008/48/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008., o ugovorima o potrošačkom kreditu kojom se opoziva Direktiva Vijeća 87/102/EEZ (Službeni list 133 od 22. svibnja 2008.), što je izričito i navedeno u čl. 1a toga Zakona.

 

S obzirom na sve izloženo, te imajući u vidu da ovršenice ni u postupku, a niti u reviziji nisu tvrdile da je zakonodavac u Republici Hrvatske propustio provesti Direktivu na ispravan način, to u konkretnom slučaju nije bilo mjesta izravnoj primjeni Direktive 2008/48/EZ, pa u odnosu na prvo pitanje revizija ovršenica nije osnovana.

 

Stoga je reviziju ovršenica, u odnosu na prvo pitanje, valjalo odbiti kao neosnovanu i riješiti kao pod toč. 1. izreke ovoga rješenja, primjenom odredbe čl. 393. ZPP u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP te odredbom čl. 19. st. 1. OZ.

 

U opravdanju drugog postavljenog pitanja - koje se svodi na dopustivost retroaktivne primjene odredaba ZPK, s obzirom na odredbu čl. 19. k toga Zakona koji je dodan Glavom IVb („Ništetnost i sudski postupci“) Zakona o izmjenama s dopunama ZPK („Narodne novine“ broj 102/05 od 30. rujna 2016. stupio na snagu 30. rujna 2015.) – ovršenice se pozivaju na zaključak zajedničke sjednice predsjednika građanskih odjela županijskih sudova sa predsjednikom građanskog odjela Vrhovnog suda i sucima Vrhovnog suda, održanog u Š. 11. i 12. travnja 2016., na kojoj je donesen zaključak koji glasi: „U ovršnim postupcima koji su proizašli iz takvih ugovora o kreditu kao ovršnim ispravama, ovršenici mogu nakon 30. rujna 2015. tražiti odgodu ovrhe ako je ukupan iznos kredita manji od 1.000.000,00 kn, bez obzira kada su ti ugovori zaključeni, uz uvjet da su pokrenuli parnični postupak za utvrđenje ništetnosti takvih ugovora.“ 

 

Međutim, s obzirom na to da iz obrazloženja drugostupanjske odluke ne proizlazi da je taj sud potvrđujući prvostupanjsko rješenje (kojim je odbijen prijedlog za odgodu ovrhe) izražavao bilo kakvo pravno shvaćanje o (retroaktivnoj) primjeni odredaba ZPK, niti proizlazi da su ovršenice temeljem ovog zakona predlagale odgodu ovrhe, vijeće ovoga suda ne nalazi potrebnim izjašnjavati se o navedenom stajalištu.

 

Uzimajući u obzir navedeno, odgovor na postavljeno pitanje ne bi mogao utjecati na odluku u ovoj ovršnoj stvari, pa stoga nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije ovršenica u odnosu na drugo pitanje.

 

Slijedom izloženog, revizija ovršenica u odnosu na drugo pitanje nije dopuštena, pa je na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP te odredbom čl. 19. st. 1. OZ, njihovu reviziju valjalo odbaciti kako je to u točki 2. izreke ovog rješenja.

 

Odbijen je zahtjev ovrhovoditelja da se ovršenicama naloži platiti mu troškove odgovora na reviziju jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje ovog ovršnog postupka  (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, a sve u vezi s odredbom čl. 19. st. 1. OZ), pa je stoga odlučeno kao u točki 3. izreke ovog rješenja.

 

Zagreb, 25. listopada 2017.