- 1 -              Gž 22/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Gž 22/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. M. iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici I. Š. i B. V., odvjetnici u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-1830/13-3 od 4. rujna 2013., u sjednici održanoj 25. listopada 2017.,

 

r i j e š i o  j e:

 

Žalba tužitelja N. M. odbija se kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-1830/13-3 od 4. rujna 2013.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-1830/13-3 od 4. rujna 2013., odbijen je kao neosnovan prijedlog tužitelja od 18. veljače 2011., za ponavljanje postupka pravomoćno okončanog rješenjem Županijskog suda u Zadru broj Gž-1728/10 od 20. prosinca 2010.

 

Protiv ovog rješenja (koje je Županijski sud u Zadru donio u prvom stupnju odlučujući o razlozima za ponavljanje nastalim u postupku pred tim sudom) tužitelj je podnio žalbu, podredno reviziju „(…) s obzirom da Zakon o parničnom postupku nije predvidio postupanje u slučaju negativnog rješenja od strane drugostupanjskog suda“, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U žalbi u bitnom ističe kako je pogrešna ocjena suda o utjecaju novih dokaza na odluku o njegovom zahtjevu jer da su oni ocijenjeni tijekom ranijeg postupka, odnosno da su bili dostupni Županijskom sudu u Zadru, za tužitelja bi bila daleko povoljnija odluka. Zbog navedenog predlaže da ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijano rješenje preinači na način da dopusti ponavljanje postupka ili, podredno, da ga ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

 

Tuženik nije odgovorio na žalbu tužitelja.

 

Žalba nije osnovana.

 

Prethodno je potrebno navesti kako je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-305/93 od 28. svibnja 1997., izraženo shvaćanje prema kojem je žalba (a ne revizija) pravni lijek kojim stranka osporava rješenje o ponavljanju postupka koje je u prvom stupnju donio županijski sud. Takvo shvaćanje Ustavni sud obrazlaže navodeći: „(…) prema stavku 2. članka 18. Ustava pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenim zakonom ako je osigurana druga pravna zaštita (…) U svezi s naznačenim ustavnim odredbama u povodu ove ustavne tužbe o povredi naznačenih ustavnih prava, treba ocijeniti da li je rješenje, kojim nije prihvaćen prijedlog za ponavljanje postupka pred tim sudom, pojedinačni pravni akt Županijskog (Okružnog) suda u O., donesen u prvostupanjskom postupku, protiv kojeg naznačena ustavna odredba jamči pravo na žalbu. Treba, dakle, odgovoriti na pitanje da li se i pred drugostupanjskim sudom može voditi prvostupanjski postupak, i donositi prvostupanjske rješidbe, tj. pravne akte, protiv kojih je ustavom zajamčeno pravo na žalbu (...) U ovom predmetu Županijski je sud prvi i jedini puta odlučio da li postoje ili ne postoje razlozi za ponavljanje postupka. Odluka suda o tom pitanju, po svojoj suštini je prvostupanjska odluka, jer je o navedenom pravnom pitanju odlučivano samo u jednom stupnju suđenja. Prema motrištu Vrhovnog suda protiv te odluke nije dopušten niti jedan redovni pravni lijek, nego samo izvanredni (revizija). Međutim, Ustavni sud smatra da žalba u konkretnom slučaju ima poseban značaj, jer se razlozi za ponavljanje postupka zasnivaju, između ostalog, na novim činjenicama i novim dokazima. S obzirom da se ti razlozi ne mogu iznositi u reviziji, slijedi da unatoč tome što je Županijski sud prvi i jedini puta odlučivao o novotama, stranka u reviziji ne može - a to znači uopće ne može - osporavati utvrđenja Županijskog suda (...) Nema dakle dvojbe da je pravni akt - rješenje Županijskog suda O. donesen u prvostupanjskom postupku, pa se protiv toga pravnog akta mora omogućiti pravo na žalbu, kako je to zajamčeno odredbom članka 18. Ustava Republike Hrvatske.“

 

Polazeći od navedenog shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud ispitao je zakonitost pobijanog rješenja primjenom odredbe čl. 365. st. 1. i 2. u vezi s odredbom čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga i pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP te na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Nakon što je pobijano rješenje ispitano na opisani način, ovaj sud zaključuje kako je njime pravilno odlučeno o osnovanosti prijedloga za ponavljanje pravomoćno dovršenog postupka.

 

U pobijanom rješenju, kao ni drugom postupanju Županijskog suda u Zadru, nema apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

 

Prijedlog za ponavljanje postupka temelji se na razlozima iz odredbe čl. 421. st. 1. toč. 10. ZPP, kojom je propisana mogućnost ponavljanja pravomoćno završenog postupka, ako stranka sazna za nove činjenice ili dokaze ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze, na temelju kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku.

 

Tužitelj je u predmetnoj stvari podnio prijedlog za ponavljanje postupka koji je vođen pred Općinskim sudom u Zadru pod poslovnim brojem P-3141/08, a pravomoćno je okončan presudom Županijskog suda u Zadru poslovnog broja Gž-1278/10 od 20. prosinca 2010. Prijedlog je podnio zbog toga što je, nakon donošenja pravomoćne presude, došao u posjed dokumentacije kojom se dokazuje da je zemljište u G., a u koje je uključena i predmetna nekretnina oznake čest. zem. 363/1, bilo predmetom seoske diobe i to između Porezne općine G. i domaćinstava u G..

 

Županijski sud u Zadru je, nakon što je prethodno zaključio o osnovanosti tvrdnje tužitelja da u konkretnom slučaju ne postoji njegova krivnja (čl. 422. st. 2. ZPP) za to što naknadno pribavljene dokaze nije dostavio tijekom prijašnjeg prvostupanjskog postupka (jer nije znao da postoje niti su mu bili dostupni), ispitao je od kojeg su značaja dokazi zbog kojih se traži ponavljanje postupka.

 

Sud je proveo ocjenu svakog pojedinog novo dostavljenog dokaza i jasnim razlozima obrazložio zbog čega svaki pojedini od njih ne može utjecati na ranije zaključke na kojima je utemeljena pravomoćna odluka.

 

Ocjenjujući utjecaj naknadno pribavljenih dokaza - i to onih koje je tužitelj pribavio od svog oca (na listovima spisa 67 do 72) te onih koje je pribavio od M. K. (na listovima spisa 64 do 66) – Županijski sud u Zadru je utvrdio:

 

- da iz priložene dokumentacije ne proizlazi da je na području Porezne općine G. bilo seoske diobe jer takvo što nije razvidno iz isprave nazvane „...“;

 

- da se u toj ispravi ne spominje djed tužitelja J. M. sin A., odnosno da se ne može se zaključiti da bi u ispravi pod rednim brojem 1. navedeni M. J. pok. B. bio identična osoba J. M. sinu A.;

 

- da iz priloženog rješenje o nasljeđivanju Kotarskog suda u Zadru poslovnog broja O-762/55 od 14. svibnja 1966., kojim je djed tužitelja J. M. pok. A. proglašen nasljednikom za 25/84 dijela na imovini ostavitelja A. M. pok. T., ne proizlazi da bi predmet ostavinske imovine ostavitelja bila predmetna nekretnina;

 

- da je Diobeni ugovor od 16. studenoga 1969. (na listu spisa 68 - 69) već upotrijebljen u prijašnjem postupku kao dokazno sredstvo;

 

- da iz rješenja Komisije za uzurpacije općine Z. od 18. travnja 1980., kojim je S. M. ž. S. priznato pravo vlasništva na samovlasno zauzetom zemljištu u društvenom vlasništvu i to na dijelu predmetne čestice u površini od 2700 m2, ne proizlazi da je na području Porezne općine G. provedena seoska dioba zemljišta, odnosno da su prednici tužitelja istu nekretninu stekli na način kako to tužitelj navodi u tužbi i tijekom postupka.

 

Ovaj sud smatra da su pravilna navedena činjenična utvrđenja i zaključci te da oni navodima žalbe nisu dovedeni u pitanje.

 

Konačno, tužitelj u žalbi samo iznosi svoje tumačenje, odnosno svoje viđenje činjenice da je u ispravi - „...“ - pod rednim brojem 1. navedeni M. J. pok. B. identična osoba J. M. sinu A..

 

Na temelju gornjih utvrđenja Županijski sud u Zadru pravilno je zaključio da se ne radi o (novim) dokazima na temelju kojih je za tužitelja mogla biti donesena povoljnija odluka, slijedom čega je i pravilno utvrdio da nisu ostvareni zakonski razlozi za ponavljanje postupka u smislu odredbe čl. 421. st. 1. toč. 10. ZPP.

 

Slijedom izloženog je valjalo žalbu tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Zadru odbiti kao neosnovanu i potvrditi to rješenje (čl. 380. toč. 2. ZPP).

Zagreb, 25. listopada 2017.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.