- 1 -              Rev 103/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 103/13-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š. Š. pok. Lj. iz P., kojeg zastupa punomoćnik P. B., odvjetnik u V., protiv tuženika 1. D. A., tuženika 2. M. A., oba iz P., koje zastupa punomoćnik B. Ž., odvjetnik u M. i tuženice 3. A. Š. B. iz S., koju zastupa punomoćnik I. G., odvjetnik u S., radi poništenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžo-269/09 od 30. travnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj P-379/07 od 27. studenoga 2008., u sjednici održanoj 25. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja Š. Š., kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj P-379/07 od 27. studenoga 2008., odbijen je tužbeni zahtjev (točka I. izreke) koji glasi:

 

              „Utvrđuje se da je ništavan kupoprodajni ugovor broj OV-3461/04 i 2. OV-3462/04 od 4. kolovoza 2004. godine zaključen između tuženika A. Š. B. iz S. kao prodavatelja s jedne strane i tuženika D. A. kao kupca s druge strane, temeljem kojeg ugovora je tuženik D. A. kupio stanu prizemlju zgrade označene kao čest. zgr. 431 K.O. P., koji stan se sastoji od kuhinje, kupaonice, sobe i predprostora, ukupne površine cca 43,64 m2, pa se sukladno ovome nalaže prodavatelju A. Š. B. da predmetnu nekretninu ponudi na prodaju tužitelju sukladno odredbama ugovora o pravu prvokupa zaključenog između tužitelja i stranaka ugovora o darovanju broj 529/99 od 10. ožujka 1999. godine.“

 

              U odluci o troškovima parnice (točka II. izreke) naloženo je tužitelju naknaditi tuženicima troškove parničnog postupka i to: tuženiku 1. D. A. iznos od 15.250,00 kn, a tuženici 3. A. Š. B. iznos od 15.220,00 kn.

 

              Istovremeno je prvostupanjskim rješenjem istog poslovnog broja utvrđeno je povlačenje tužbe u odnosu na tuženika 2. M. A..

 

              Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžo-269/09 od 30. travnja 2010., odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv ove drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbe čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku s prijedlogom ovome revizijskom sudu da prihvati reviziju kao osnovanu i preinači pobijanu presudu na način što će prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, ili pak da pobijanu presudu ukine i predmet vrati nadležnom sudu na ponovni postupak i odluku.

 

              Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koja se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi sa odredbom čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 84/08) primjenjuje na ovaj spor, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              U reviziji tužitelj ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka navodeći kako je „(...) drugostupanjski sud (…) u konkretnom slučaju onemogućio tužitelja u ostvarenju pravne zaštite naspram tuženima, tvrdeći da prvi sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka“. O kojim to bitnim povredama postupka učinjenim pred prvostupanjskim sudom se drugostupanjski sud propustio izjasniti tužitelj u reviziji ne navodi ništa, pa ovaj nepotpuni (neodređeni) razlog bitnih povreda u povodu predmetne revizije nije bilo moguće ispitati (čl. 392.a ZPP).

 

Neosnovano tužitelj prigovara postojanju apsolutno bitne povrede postupka (iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP) koja je ostvarena time što „(…) drugostupanjski sud uopće ne navodi razloge koji su doveli do odbijanja žalbe (…) jer je nejasno da li je razlog odbijanja tužbenom zahtjevu, točnije žalbe, nedopušteno isticanje ništetnosti ili pak nedostatak forme ugovorenom pravu prvokupa“.

 

Kada je riječ o drugostupanjskim odlukama kojima se odlučuje u povodu pravnog lijeka, sud (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP) treba (i mora) ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. Po ocjeni ovoga suda u pobijanoj drugostupanjskoj presudi nije ostvarena povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Suprotno tvrdnjama tužitelja, pobijana drugostupanjska presuda sadrži dostatno obrazloženje (čl. 375. st. 1. ZPP) iz kojeg je moguće provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o (ne)osnovanosti žalbe tužitelja protiv prvostupanjske presude.

 

Konkretno, iz obrazloženja pobijane drugostupanjske presude jasno proizlazi kako je žalba tužitelja odbijena zbog toga što je sud zaključio da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o kupoprodaji zbog povrede prava prvokupa s obzirom na to da se povrijeđeno pravo prvokupa može štititi samo tužbom na poništenje ugovora. Prihvatljivo je stoga, po ocjeni ovoga suda, to što se sud nije bavio (nije očitovao o) žalbenim prigovorima kojima su napadnuti razlozi prvostupanjske presude koji (zbog pravnog shvaćanja o pogrešnom putu pravne zaštite) nisu odlučni za odluku o zahtjevu.

 

              U ostalom dijelu revizijski navodi predstavljaju prigovore pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

 

              Pravo prvokupa, u najširem smislu, je pravo ovlaštenika toga prava da određenu stvar ili pravo kupi prije svih ostalih, po cijeni i pod uvjetima pod kojima ju je spreman kupiti treći. Vlasnik je, ukoliko se odluči na prodaju, dužan ovlaštenika obavijestiti o namjeri prodaje i ponuditi mu da stvar kupi u zakonom određenom roku. Pravo prvokupa može biti ugovoreno te zakonsko (pravo prvokupa čiji je izvor neposredno zakonska norma).

 

              U konkretnom slučaju tužitelj štiti usmeno ugovoreno pravo prvokupa u odnosu na nekretnine koje su on i njegovi brat i sestra stekli ugovorom o darovanju sklopljenim s njihovim (sada pok.) ocem.

 

              Prvostupanjskom presudom tužbeni zahtjev je odbijen jer je u postupku utvrđeno da do povrede prava prvokupa nije došlo s obzirom na to da je tužitelju kao ovlašteniku prava prvokupa upućena usmena obavijest o namjeri prodaje.

 

              Neosnovanost žalbe protiv prvostupanjske presude, odnosno pravilnost prvostupanjske presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavosti pravnog posla kojim je tužitelju, prema njegovim tvrdnjama, povrijeđeno utvrđeno pravo prvokupa, drugostupanjski sud je obrazložio pozivom na odredbu čl. 533. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08). Pritom je naveo kako zakonska odredba propisuje poništenje pravnog posla kao posljedicu povrede prava prvokupa, pa „(…) kada se tužbom traži utvrđenje ništavosti pravnog posla (članak 103. - 109. ZOO-a), a kao razlog se navodi povrijeđeno pravo prvokupa nema osnove za udovoljenje tužbenog zahtjevu jer istaknuli razlog ima za posljedicu poništenje pravnog posla (članak 111. - 117. ZOO-a), a ne ništavost tog pravnog posla kako to zahtijeva tužitelj.“

 

              Osim što se pogrešno pozvao na odredbu čl. 533. st. 3. ZOO (koja se odnosi na zakonsko pravo prvokupa), umjesto na odredbu čl. 532. st. 1. ZOO (koja se odnosi na ugovorno pravo prvokupa), pravilno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o sankcioniranju povrede prava prvokupa poništenjem pravnog posla (a ne njegovom ništavošću).

 

              Odredbom čl. 532. st. 1. propisano je: „ Ako je kupac prodao stvar i prenio vlasništvo na trećeg ne obavještavajući prodavaoca, i ako je trećem bilo poznato ili mu nije moglo ostati nepoznato da prodavalac ima pravo prvokupa, prodavalac može u roku od šest mjeseci računajući od dana kad je saznao za ovaj prijenos zahtijevati da se prijenos poništi i da se stvar njemu ustupi pod istim uvjetima.“

 

              U smislu iznesenog, osoba čije je pravo prvokupa povrijeđeno ovlaštena je prema odredbi čl. 532. st. 1. ZOO zahtijevati da se prijenos poništi i da se stvar njoj ustupi pod istim uvjetima. U smislu ove odredbe pravo zahtijevati poništenje prijenosa i da se predmet proda toj osobi pod istim uvjetima nisu dva samostalna prava koja bi se mogla ostvariti neovisno jedno o drugom. Ta osoba ima pravo prije drugih kupiti predmet, a ako to ne želi onda se predmet može prodati svakom. Prema tome, zahtjev osobe čije je povrijeđeno pravo prvokupa mora biti upravljen na sklapanje ugovora, a poništenje prijenosa je pretpostavka da bi ona na temelju sklopljenog ugovora mogla steći predmet i prava koja treba steći. S druge strane, ta osoba ima pravo zahtijevati poništenje prijenosa samo ako želi ostvariti svoje pravo prvokupa, pa kako ga samim poništenjem prijenosa ne bi ostvarila, već bi to moglo značiti zlouporabu prava, uz poništenje prijenosa mora zahtijevati i sklapanje ugovora pod istim uvjetima pod kojima je sklopljen ugovor čije se poništenje zahtjeva (tako ovaj sud u odluci Rev-x 939/10-2

od 27. rujna 2014.).

 

              To što je tužitelj u konkretnom slučaju zahtijevao utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora (umjesto poništenja) dovoljno je za ocjenu o neosnovanosti zahtjeva. Dodatno neosnovanim njegov zahtjev čini i propust da istovremeno traži sklapanje ugovora pod istim uvjetima pod kojima je sklopljen ugovor (čije je poništenje tužbom trebao tražiti).

 

              Neosnovano tužitelj u reviziji prigovara da je sud trebao prihvatiti tužbeni zahtjev za poništaj ugovora (kojeg nije ni istakao) jer „(…) ništetnost sama po sebi konzumira poništenje pravnog posla, o čemu sud nije vodio računa kod odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva.“

 

              Prije svega, sud je ovlašten suditi samo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP). Nadalje, za utvrđenje apsolutne ništavosti pravnog posla potrebno je postojanje činjenica koje su drukčije od činjenica čije je postojanje potrebno za pobijanje relativno ništavog pravnog posla. Relativno ništavi ugovori obvezuju stranke sve dok ih sud po zahtjevu stranke (tužbi) konstitutivnom presudom ne poništi, dok su apsolutno ništavi ugovori uopće ne proizvode pravne posljedice. Zbog toga u zahtjevu kojim se traži utvrđenje ništavosti pravnog posla ne može biti sadržan zahtjev za poništenje spornog ugovora prema odredbi čl. 112. st. 1. ZOO (tako u odlukama ovoga suda poslovni broj Rev 1519/93 od 21. prosinca 1994., te Rev 3103/08 od 14. veljače 2001.).

 

              Stoga je drugostupanjskom presudom valjanom primjenom odredbi čl. 109. i 112. st. 1. u vezi s odredbom čl. 532. st. 1. ZOO, a sve u vezi s odredbom čl. 2. st. 1. ZPP, valjano odbijena žalba tužitelja protiv prvostupanjske presude kojom je kao neosnovan odbijen njegov zahtjev za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora zbog povrede prava prvokupa.

 

Ostali navodi revizije (koji se odnose na razloge koji bi bili relevantni da se u predmetnoj parnici raspravljalo o zahtjevu za pobijanje ugovora) ne mogu utjecati na ocjenu o pravilnosti drugostupanjske presude.

 

              S obzirom na to da tužitelj u predmetnoj reviziji navodi kako se „(…) žalba tužitelja iscrpno izjasnila o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u pogledu sklopljenog Ugovora o pravu prvokupa, posljedicama koje je ovaj ugovor trebao proizvesti za stranke (…) pa se sadržaj Žalbe na Presudu P-379/07 ima smatrati sastavnim dijelom ove Revizije, a sve radi bespotrebnog ponavljanja (…)“, ovdje je potrebno je ponovno naglasiti kako revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a) st. 1. ZPP). Ovo zakonsko uređenje predstavlja, s druge strane, obvezu stranke da određeno obrazloži istaknuti revizijski razlog. Navedenoj obvezi nije udovoljeno općenitim pozivanjem stranke na razloge istaknute u žalbi protiv prvostupanjske presude ili na tamo navedeno obrazloženje žalbenih razloga, pa ne postoji mogućnost da revizijski sud ispita tako istaknute revizijski razlog.

 

              Slijedom svega izloženog, neosnovana je revizija tužitelja jer nisu ostvareni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni oni na koje se on pozivao u reviziji, pa je (na temelju odredbe čl. 393. ZPP) presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 25. listopada 2017.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.