1

Poslovni broj Gž R-468/2016-3

 

                                                                                                  Poslovni broj Gž R-468/2016-3

 

 

 

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz Ž., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. S., odvjetniku iz Z., protiv tuženika H. A. d.o.o. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku E. H., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-4402/12-34 od 29. travnja 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 25. listopada 2017. godine,

             

 

p r e s u d i o    j e

 

              Uvaženjem žalbe tuženika  p r e i n a č u j e  se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4402/12-34 od 29. travnja 2016. godine u točkama I., II., III. i dosuđujućem dijelu točke IV. izreke i sudi:

 

              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              " I Utvrđuje se da nije dopuštena  Odluka o redovitom otkazu Ugovora o radu  od 17. listopada 2012. godine Ur.broj: 45212-100-1289/12 kojom Odlukom je tuženik otkazao tužitelju Ugovor o radu broj 2724-6/12 zaključen dana 23. ožujka 2012. godine za radno mjesto Kontrolor I - u održavanju, u Samostalnom odjelu unutarnje kontrole, Kontrolori poslovanja.

II Utvrđuje se da radni odnos između tužitelja i tuženika nije prestao.

III Nalaže se tuženiku H. A. d.o.o., Z., OIB-... da tužitelja S. K., iz Ž., OIB-... u roku od 8 dana vrati na rad i to na radno mjesto Kontrolor I - u održavanju, u Samostalnom odjelu unutarnje kontrole, Kontrolori poslovanja ili na neko drugo radno mjesto kod tuženika istog koeficijenta složenosti.

IV Nalaže se tuženiku H. A. d.o.o., Z., OIB-... da tužitelju  S. K., iz Ž., OIB-... naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2016. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena".

              Nalaže se tužitelju S. K. da tuženiku H. A. d.o.o. naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn i trošak žalbenog postupka u iznosu od 725,00 kn, u roku od 8 dana.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da nije dopuštena odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 17. listopada 2012. godine, Ur.br.:45212-100-1289/12 kojom odlukom je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu broj 2724-6/12 zaključen dana 23. ožujka 2012. godine za radno mjesto Kontrolor I- u održavanju, u Samostalnom odjelu unutarnje kontrole, Kontrolori poslovanja (točka I. izreke), utvrđeno je da radni odnos između tužitelja i tuženika nije prestao (točka II. izreke), tuženik je obvezan u roku od 8 dana vratiti tužitelja na rad, i to na radno mjesto Kontrolor I- u održavanju, u Samostalnom odjelu unutarnje kontrole, Kontrolori poslovanja ili na neko drugo radno mjesto kod tuženika istog koeficijenta složenosti (točka III. izreke), te je tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2016. godine do isplate, dok je dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 500,00 kn odbijen (točka IV. izreke).

 

              Protiv te presude u točkama I., II., III. i dosuđujućem dijelu točke IV. izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije, uz obvezu naknade troška parničnog postupka.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj su nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za pružanje radnopravne zaštite sadržaja pobliže navedenog izrekom pobijane presude.

 

              U provedenom je postupku utvrđeno da je odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu od 17. listopada 2012. godine tužitelju otkazan ugovor o radu od 23. ožujka 2012. godine zbog skrivljenog ponašanja, da mu radni odnos prestaje istekom otkaznog roka u trajanju od jednog mjeseca, te će mu se isplatiti naknada umjesto korištenja godišnjeg odmora razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora za 2012. godinu.

 

U obrazloženju navedene odluke navodi se da je poslodavac na temelju izvješća Samostalnog odjela unutarnje kontrole od 2. kolovoza 2012. godine, o kontroli postupka zapošljavanja i rada radnika J. P., utvrdio da je tužitelj u svom radu kao pomoćnik direktora Sektora za održavanje i direktor Sektora za održavanje, kontinuirano u vremenu od mjeseca ožujka 2006. godine do ožujka 2010. godine, činio osobito teške povrede radnih obveza, zbog kojih uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa kod poslodavca više nije moguć.

 

Naime, tužitelj da je:

1. zlouporabio položaj i ovlasti pomoćnika direktora Sektora za održavanje i direktora Sektora za održavanje, tako što je kao pomoćnik direktora Sektora za održavanje  bez pisanog prijedloga i suglasnosti Uprave društva, protivno čl. 8. Pravilnika o radu usmeno od Odjela za ljudske resurse zatražio sklapanje ugovora o radu za J. P. na radnom mjestu vozača I, u Sektoru za održavanje, s mjestom rada u tehničkoj jedinici B. (dalje: TJ B.), koji ugovor je sklopljen 6. ožujka 2006. godine;

2. kao direktor Sektora za održavanje odgovoran za zakonito izvršenje poslova tog Sektora, u vremenu od 14. veljače 2008. godine do 5. ožujka 2010. godine, ovjeravao obračun sati rada J. P., kao da je radio na radnom mjestu vozača I, odobravao isplate troškova goriva i cestarina za službena vozila koja je on koristio, iako je znao i morao znati da imenovani u to vrijeme nije bio prisutan na radu, pa nije mogao ispunjavati obveze iz ugovora o radu i ostvarivati pravo na plaću i druga prava po osnovi rada. Također da je propustio poduzeti mjere da se imenovanom onemogući korištenje službenih vozila poslodavca, koja je on koristio bez putnog radnog lista i putnog naloga izvan ustrojstvene jedinice kojoj je formalno pripadao, kao i za vrijeme „korištenja“ godišnjeg odmora;

 

na opisani način omogućio J. P. stjecanje nepripadajuće imovinske koristi u iznosu od 540.499,75 kuna na štetu tuženika, time propustio poslove svog radnog mjesta obavljati sukladno preuzetim obvezama iz ugovora o radu, odnosno pridržavati se strukovnih i stegovnih pravila koja proizlaze iz organizacije posla i pravila struke, čime je poslodavcu nanio materijalnu štetu i narušio njegov ugled, što predstavlja teže povrede radnih obveza iz čl. 5. i čl. 50. st.1. alineja 2 i st. 2. Pravilnika o radu  i čl. 29. Etičkog kodeksa H. A. d.o.o..

 

Nadalje je utvrđeno:

 

- da je tužitelj u periodu od 01. studenoga 2005. godine do 13. veljače 2008. godine radio kod tuženika na poslovima pomoćnika direktora Sektora za održavanje, zadužen za poslove operative, te da mu je u tom periodu neposredno nadređeni bio direktor Sektora za održavanje I. M.,

- da je tužitelj u periodu od 14. veljače 2008. godine do 16. ožujka 2012. godine radio kod tuženika na poslovima direktora Sektora za održavanje, te da mu je tada neposredno nadređena bila Uprava,

- da je tužitelj dana 23. ožujka 2012. godine sklopio s tuženikom ugovor o radu za obavljanje poslova Kontrolor I - u održavanju u Samostalnom odjelu unutarnje kontrole,

- da je tuženik prije otkazivanja narečenog ugovora o radu tužitelja proveo postupak savjetovanja sa radničkim vijećem,

- da tužitelj tijekom rada kod tuženika nije bio upozoravan na kršenje obveza iz radnog odnosa,

- da tuženik prije otkazivanja ugovora o radu tužitelju nije omogućio iznošenje obrane,

- da je J. P. 21. veljače 2006. godine sklopio sa tuženikom ugovor o radu za radno mjesto vozača I u Sektoru za održavanje s mjestom rada u TJ B. i početkom rada od 15. ožujka 2006. godine,

- da je navedeni ugovor o radu sa J. P. zaključio tadašnji predsjednik Uprave tuženika M. C.,

- da je dopisom od 21. prosinca 2005. godine S. V. (od 2005. do 2012. godine radio kod tuženika na radnom mjestu savjetnika Uprave za sigurnost) zatražio od direktora Sektora za održavanje I. M. da mu dodijeli jednog radnika koji bi trebao imati iskustva u policijskom ili vojnom radu i koji mu je potreban za područje L., s time da je navedeni dopis supotpisao i M. M., tada član Uprave zadužen za održavanje i sigurnost, a isti dopis dobio na znanje i tužitelj,

- da je J. P. temeljem navedenog dopisa S. V. te suglasnosti člana Uprave M. M. i direktora Sektora za održavanje I. M. radio na poslovima sigurnosti (iako formalno zaposlen u Sektoru za održavanje jer Ured za sigurnost u to vrijeme još nije bio oformljen) i to od dana zapošljavanja do prestanka radnog odnosa kod tuženika s danom 5. ožujka 2010. godine,

- da je dopisom od 17. ožujka 2006. godine S. V. obavijestio direktora Sektora za održavanje I. M. da J. P. radi na poslovima sigurnosti i da mu je za obavljanje poslova nužno osigurati osobno vozilo, s time da su suglasnost na navedeni dopis stavili član Uprave M. M. i direktor Sektora za održavanje I. M., a isti je dostavljen na znanje tužitelju i I. K. (od 2006. godine do ožujka 2010. godine radio na radnom mjestu pomoćnika direktora Sektora za održavanje, zadužen za poslove mehanizacije),

- da je I. K., na temelju narečenog dopisa od 17. ožujka 2006. godine dodijelio službeno vozilo J. P.,

- da je dopisom od 24. ožujka 2006. godine S. V. obavijestio voditelja TJ B. D. H. da J. P. (kao radnik na poslovima iz djelokruga rada za koje je on – S. V. odgovoran) ostvaruje pravo naknade za redovan fond sati za tekući mjesec, s time da je navedeni dopis potpisan i od direktora Sektora za održavanje I. M. i dostavljen na znanje tužitelju,

- da je tužitelj kao direktor Sektora za održavanje na temelju dostavljenih evidencija o ostvarenim radnim satima za J. P., a koje je dostavljao voditelj TJ B. D. H., ovjeravao obračun sati rada za J. P. potreban za obračun njegove plaće,

- da iz opisa radnog mjesta direktora Sektora proizlazi da mu je nadređen predsjednik Uprave i nadležni član Uprave, te da isti, između ostalog, organizira pravovremenu provedbu naloga i odluka Uprave društva, te obavlja i druge poslove po nalogu Uprave,

- da je Samostalni odjel unutarnje kontrole sačinio dana 19. listopada 2009. godine Izvještaj o obavljenoj kontroli rada radnika Sektora za održavanje J. P. te dana 02. kolovoza 2012. godine sačinio Izvještaj o ponovljenoj kontroli postupka zapošljavanja, nadzora korištenja službenih vozila, nadzora obavljanja poslova i radnih zadataka za J. P. i utvrdio određene nepravilnosti,

- da je J. P. odlukom Predsjednika Uprave I. P. od 10. studenoga 2009. godine upozoren na kršenje obveza iz radnog odnosa te mu je određena mjera naknade štete odnosno naloženo vratiti neosnovano stečeni iznos naknade za prijevoz.

 

Slijedom izloženoga sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj kao pomoćnik direktora Sektora za održavanje dobio na znanje citirane dopise S. V., a u kojima je sadržana suglasnost člana Uprave M. M. i direktora Sektora za održavanje I. M., temeljem kojih je J. P. radio za S. V. na poslovima sigurnosti i temeljem kojih je dobio na korištenje službeno vozilo; da je sa J. P. ugovor o radu sklopio predsjednik Uprave M. C., te je isti uz suglasnost člana Uprave zaduženog za održavanje i sigurnost M. M. prešao raditi za savjetnika Uprave za sigurnost S. V., iako formalno zaposlen u Sektoru za održavanje, budući u to vrijeme još nije bio formiran Ured za sigurnost.

 

Stoga, a suprotno žalbenim navodima tuženika, ovom sudu je u svemu prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da je zapošljavanje J. P., doneseno uz suglasnost Uprave tuženika. Naime, suglasnim iskazima svjedoka I. M., koji je u vrijeme zapošljavanja J. P. bio direktor Sektora za održavanje, I. K., koji je obavljao poslove pomoćnika direktora Sektora za održavanje, zadužen za poslove mehanizacije, S. V., koji je obavljao poslove savjetnika Uprave za sigurnost i Ž. S., voditelja grupe za radne odnose, utvrđeno je da tužitelj nije imao utjecaja na zapošljavanje J. P..

 

Utoliko je sud prvog stupnja pravilno otklonio prihvatiti istinitima iskaze svjedoka Z. T. i Z. P. u dijelu u kojem navode da je tužitelj usmeno zatražio od Ž. S. da promijeni ugovor o radu J. P., i to umjesto radnog mjesta vozača II u TJ P. u radno mjesto vozača I u TJ B., te je svjedok Z. P. iskazao kako postoji pisani dokument u prilogu kojeg da mu je direktor pravnih poslova M. S. dostavio dopis Ž. S. u kojem isti navodi da ga je tužitelj usmeno zatražio izmijeniti narečeni ugovor o radu, s obzirom da ovi svjedoci te svoje navode nisu argumentirali, da bi prema utvrđenju suda tuženik, da takav dokument postoji, zasigurno dostavio kao dokaz u ovom postupku, niti je svjedok Ž. S. u svom iskazu takve navode potvrdio.

 

              Iz navedenih razloga pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da se tužitelju ne može staviti na teret da je zlouporabio položaj i ovlasti pomoćnika direktora Sektora za održavanje i direktora Sektora za održavanje, tako što je kao pomoćnik direktora Sektora za održavanje bez pisanog prijedloga i suglasnosti Uprave društva, protivno čl. 8. Pravilnika o radu usmeno od Odjela za ljudske resurse zatražio sklapanje ugovora o radu za J. P. na radnom mjestu vozača I., u Sektoru za održavanje, s mjestom rada u TJ B., a što bi predstavljalo opravdani razlog za otkaz ugovor o radu tužitelju.

 

              Međutim, osnovano tuženik žalbenim navodima ustraje da je tužitelj kao pomoćnik direktora Sektora za održavanje i kao direktor Sektora za održavanje znao da J. P. ne radi na radnom mjestu za koje je sklopio ugovor o radu, pa tako ni u uredu direktora Sektora za održavanje gdje mu je tužitelj ovjeravao satnicu, niti se pojavljivao u uredu direktora Sektora za održavanje (tužitelja), da vozi nepripadajući osobni automobil umjesto teretno vozilo, pa da je stoga, tužitelj znao da ovjerava neistinitu dokumentaciju prisutnosti na radu J. P., kao što je znao da nije niti zatražio izdavanje kartice putem koje bi se evidentirala stvarna prisutnost na radu i odobravala plaća J. P., što je slučaj sa svim drugim radnicima, na temelju čega je J. P. dobivao plaću na teret sredstava Sektora kojim je rukovodio tužitelj, a da tamo nije radio.

 

Osim toga, tuženik tvrdi da je tužitelj znao kao osoba odgovorna za poštivanje i primjenu općih akata društva da niti jedna od radnji koja je poduzeta počev od prvotnog navodnog dopisa S. V. od 21. prosinca 2005. godine, nije potvrđena ili poduzeta na temelju odluke Uprave društva, da nije sukladna općim aktima tuženika, već da su te radnje protivne navedenim aktima, kao što je znao da su (navodno) naknadno pronađeni neurudžbirani dopisi koji sadrže samo nekakve parafirane "suglasnosti" neovlaštenih osoba. Naglašava da je tužitelj za navedeno protupravno stanje saznao, kako sam tvrdi, prvotnim dopisom iz prosinca 2005. godine koji mu je poslao "na znanje" S. V., da je takvo stanje realizirao i održavao iz mjeseca u mjesec, sve do dopisa MUP-a od 24. rujna i 1. studenoga 2009. godine, iako je to direktno u suprotnosti s tužiteljevim ovlaštenjima, obavezama i odgovornostima kao pomoćnika direktora Sektora za održavanje i direktora Sektora održavanja, što predstavlja eklatantno kršenje obveza iz radnog odnosa.

 

              Tuženik naglašava da je zajedno sa drugim radnicima u slučaju P. (koji su isto tako dobili otkaze – I. M. i S. V. – presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl.br. Pr-4503/12-30 od 17. travnja 2014. godine preinačena presudom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž R-1099/14-2 od 3. veljače 2015. godine) tužitelj bitno doprinio grubom kršenju općih akata tuženika i održavanju takvog stanja, koje je inače bio dužan izbjeći ili spriječiti, čime je počinio osobito tešku povredu radne obveze navedene u otkazu ugovora o radu, i što predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu skrivljenim ponašanjem radnika, u kojega je tuženik izgubio povjerenje.

 

Prema ocjeni ovoga suda, pravilno se tuženik poziva na odredbu čl.  5. Pravilnika o radu koja propisuje da je radnik dužan ugovorom o radu preuzete poslove obavljati savjesno, stručno i na vrijeme pridržavajući se pri tome uputa dobivenih od svojih rukovoditelja i s tim u svezi izvršavati njihove naloge, izvršavati u cijelosti i sve druge obveze koje ima prema poslodavcu i uopće, u odnosima prema poslodavcu postupati savjesno, podatke koje sazna prilikom obavljanja tih poslova čuvati kao poslovnu tajnu, pažljivo i racionalno se koristiti sredstvima rada, brinuti se o imovini poslodavca te s tim u  svezi poduzimati sve što je potrebno da se spriječi nastanak štete na imovini poslodavca, odnosno da se učinjena šteta naknadi, u radnim prostorijama poslodavca ponašati se tako da ne krši pravila unutarnjeg reda i u svemu postupati u skladu sa zakonom, drugim propisima i aktima poslodavca te suzdržavati se svakog ponašanja koje bi moglo štetiti ugledu poslodavca, da postupanje radnika suprotno navedenom predstavlja kršenje obveze iz radnog odnosa zbog kojeg poslodavac ima opravdani razlog radniku otkazati ugovor o radu; isto tako, sukladno Etičkom kodeksu tuženika svojim ponašanjem promicati ugled H. A. (dalje: H.A.); da mora upravljati imovinom H.A. načinom dobrog gospodarstvenika i sukladno etičkim načelima, i u svakodnevnom radu i poslovanju, odnos prema imovini H.A. mora biti racionalan kako bi se njenim korištenjem ostvarivali optimalni poslovni rezultati; da su radnici na rukovodnim poslovima dužni upravljati imovinom sukladno najvišim etičkim načelima i standardima, a posebno uz stručnost, nepristranost, neovisnost, povjerljivost i poštenje, izbjegavati postupke i radnje koji bi mogli ugroziti cjelovitost, integritet i sigurnost imovine, poslove s imovinom mora obavljati na profesionalan način, pošteno i uz visoki stupanj transparentnosti, odnosno moraju djelovati vidljivo, predvidivo i razumljivo (čl. 13.); da radnik mora raditi sukladno propisima i aktima H.A. u području poslovnih financija i utvrđene poslovne politike, planova i programa, smjernica i mogućnosti (čl. 14.); da rukovoditelji moraju imati visoke profesionalne, stručne i etičke vrline i biti najbolji primjer kojeg će slijediti ostali radnici, što je osobito važno prigodom njihova uključivanja u postupak zapošljavanja ili odabira radnika, kao i unaprjeđivanja radnika (čl. 24.); da utvrđena koruptivna radnja ili neetičko postupanje, odnosno kršenje etičkog kodeksa predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa ili drugog ugovornog odnosa radi kojeg je za poslodavca ili druge ugovorne stranke opravdano otkazati ugovor o radu (čl. 29.); dužnost podnošenja prijave na nepravilnosti, prijevaru ili sumnju u korupciju (čl. 32.).

 

U okolnostima konkretnog slučaja, a jer iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj kao čelnik Sektora za održavanje znao da J. P., iako je sklopio ugovor o radu za radno mjesto vozač I u okviru Sektora održavanja, u istom uopće nije radio, niti se za imenovanog vodila evidencija o stvarnoj prisutnosti na radu, budući da nije dužio karticu za evidenciju radnog vremena, ali je i pored toga, tužitelj za imenovanog radnika ovjeravao satnicu prisutnosti na poslu, iako je znao da se plaće isplaćuju sukladno zaključenom ugovoru o radu za poslove određenog radnog mjesta, sukladno koeficijentima predviđenim za svako radno mjesto i po stvarno obavljenom radu, znao da se radi o nepostojećem radnom mjestu i poslovima; nadalje, znao da se J. P. koristi službenim vozilom protivno Pravilniku o korištenju i održavanju službenih vozila tuženika iz 2004. godine i 2007. godine (dalje: Pravilnik), da postupak zaduživanja službenih vozila provodi Sektor za održavanje, ali da ne postoji odluka Uprave tuženika o zaduživanju vozila za J. P. (nalaz unutarnje kontrole tuženika od 2. kolovoza 2012. godine); štoviše, tužitelj iskazao da nikakvu odluku o zapošljavanju J. P. nije vidio, niti o odobrenju službenog vozila, već samo zna za dopise od 21. prosinca 2005. godine te 17. i 24. ožujka 2006. godine, da službeni put uz korištenje službenog automobila potpisuje direktor Sektora odnosno šef samostalnog odjela (čl. 25. Pravilnika/04 i čl. 18. Pravilnika/07), da tužitelj nije potpisivao putne naloge za J. P., s time da se službeno vozilo smije koristiti samo uz "putni radni list" koji izdaje nadležni referent za vozni park, da tužitelj nije potpisivao putne naloge za J. P., budući isti nikada nisu izdavani za njega (nalaz unutarnje kontrole tuženika od 2. kolovoza 2012. godine), da je direktor Sektora za održavanje odobravao isplate troškova goriva i cestarina za J. P., budući se isti vodio kao radnik tog Sektora, pa je tako i prema iskazu svjedoka I. M., ovaj svjedok dok je radio poslove direktora Sektora  za održavanje odobravao isplatu predmetnih troškova za J. P., tužitelj iskazao kako je sa svim navedenim bio upoznat, da je nalazom Samostalnog odjela unutarnje kontrole kod tuženika od 19. listopada 2009. godine i 2. kolovoza 2012. godine utvrđeno, između ostaloga da je J. P. koristio službeni automobil do 1. prosinca 2008. godine, tako i u vrijeme godišnjeg odmora od 25. do 30. travnja 2008. godine kada mu je i pored toga isplaćena naknada za prijevoz za mjesec travanj i rujan 2008. godine, a u obračunu naknade za prijevoz za mjesec rujan 2008. godine koji je sačinjen u TJ B. upisan podatak da je J. P. koristio službeno vozilo, dok je na temelju tih istih podataka u obračunu koji je rađen u TJ I. R., upisano da nije koristio službeno vozilo i obračunata mu je naknada za prijevoz; da se evidencija o prisutnosti na poslu imenovanog vodila u dvije organizacijske jedinice Sektora za održavanje što je dovelo do pogrešnog obračuna troškova naknade za prijevoz za J. P.; pregledom kontrolnih putnih radnih listova i podataka iz obrade goriva za 2006., 2007. i 2008. godinu utvrđeno da J. P. za službena vozila nije upisivao podatke u putne radne listove, tako da nije postupao u skladu s odredbom čl. 6. Pravilnika, koje sve navedene okolnosti su tužitelju bile dobro poznate, te na taj način J. P. omogućeno stjecanje protupravne imovinske koristi na štetu društva u visini od 540.199,75 kn, to je tužitelj opisanim ponašanjem propustio poslove svog radnog mjesta obavljati sukladno preuzetim obvezama iz ugovora o radu, pridržavati se strukovnih i stegovnih pravila koja proizlaze iz organizacije posla i pravila struke, što predstavlja težu povredu radne obveze iz čl. 5. i čl. 50. st. 1. alineja 2. i st. 2. Pravilnika o radu i čl. 29. Etičkog kodeksa tuženika, radi kojih je po ocijeni ovoga suda tuženik tužitelju opravdano otkazao ugovor o radu.

 

              Naime, tužitelja ne opravdava da nije mogao znati da J. P. koristi službeno vozilo bez putnog radnog lista jer da je samo formalno radio u Sektoru održavanja, da je J. P. zadnje vozilo zadužio u periodu od 17. listopada 2007. godine do 1. prosinca 2008. godine, odnosno prema pogrešnom utvrđenju suda prvog stupnja, prije nego što je tužitelj počeo raditi na poslovima direktora Sektora za održavanje, jer je na navedenim poslovima u svojstvu direktora tužitelj počeo raditi počev od 14. veljače 2008. godine dok je prethodno bio pomoćnik direktora Sektora za održavanje, te su mu, kako je prethodno obrazloženo, sve okolnosti zaposlenja J. P. bile poznate, odnosno da isti ne obavlja poslove radnog mjesta za koji je sklopio ugovor o radu.

 

S obzirom na izloženo, ovom sudu nije prihvatljivo niti utvrđenje suda prvog stupnja kada kao životan i logičan prihvaća iskaz tužitelja u dijelu u kojem je naveo da nije mogao znati je li netko od 1500 radnika, a koji su dislocirani, bio na poslu ili ne i da su za navedeno zaduženi voditelji tehničkih jedinica koji su im dostavljali podatke, kada je tužitelj kao direktor Sektora održavanja sa sjedištem u I. R. ovjeravao prisutnost na radu za ukupno četrnaest zaposlenika, među kojima je bio i J. P., te tužitelj iskazao da je znao da J. P. stvarno ne radi u Sektoru održavanja i da ne radi na poslovima vozača. Tužitelj je znao i da se J. P. vodi u evidenciji kao njegov-tužiteljev vozač, a da tužitelj nikada nije imao vozača.

 

              Prema tome, a suprotno utvrđenju suda prvog stupnja da bi se sve navedeno odvijalo uz suglasnost Uprave tuženika, evidentno je da je tužitelj opisanim postupanjem kontinuirano činio osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa, koje je poslodavac utvrdio na temelju izviješća Samostalnog odjela unutarnje kontrole od 2. kolovoza 2012. godine, čime je zasigurno izgubio povjerenje u tužitelja koji je manifestirao nepouzdan odnos prema poslodavcu, te opravdano doveo u sumnju da će tužitelj, koji je svoje ovlasti i odgovornosti zloupotrijebio na štetu poslodavca, savjesno obavljati u okviru poslova svog radnog mjesta.

 

              S obzirom na opisano postupanje tužitelja, da je tuženik protiv tužitelja podnio i kaznenu prijavu, iako je ista naknadno odbačena, upućuje da je u vrijeme otkazivanja ugovora o radu navedeno predstavljalo okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da radnika – tužitelja pisano upozori na obveze iz radnog odnosa i omogući mu iznošenje obrane, pa se utoliko ne radi o situaciji da bi tuženik postupio protivno odredbama čl. 111. st. 1. i 2. ZR-a.

 

              Naprotiv, ocjena je ovoga suda da su se u navedenom dijelu ostvarile pretpostavke iz odredbe čl. 107. st. 1. t. 3. ZR-a za donošenje redovitog otkaza ugovora o radu tužitelju uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika.

 

              Iz ovih je razloga na temelju odredbe iz čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

S obzirom na ishod ovog žalbenog postupka valjalo je sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka. Tuženik je u cijelosti uspio u sporu, pa mu je na temelju odredbi iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u jednokratnom iznosu od 2.500,00 kn prema Tbr. 7. t. 2. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14 i 118/14) te trošak žalbenog postupka – sastava žalbe prema Tbr. 10. t. 2. Tarife u iznosu od 600,00 kn i pripadajući PDV u iznosu od 125,00 kn, ukupno 725,00 kn.

              U preostalom dijelu (odbijajući dio točke IV. izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 25. listopada 2017. godine

 

                                                                                                                              PREDSJEDNIK VIJEĆA

 

                                                                                                                                  Duško Abramović

 

 

OPĆINSKOM RADNOM SUDU U ZAGREBU

Vraćamo vam spis sa pet istovjetnih primjeraka odluku suda drugog stupnja.