Poslovni broj: Gž Ob-76/16

Poslovni broj: Gž Ob-79/16

 

 

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Marka Pribisalića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B. pok. I., rođene S., iz T., …., zastupana po punomoćniku I. A., odvjetnici u T., protiv tuženika I. B., iz T., …., JMBG:…, zastupan po punomoćniku V. Č., odvjetnik u S., radi utvrđenja bračne tečevine, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj 55 P Ob-437/15 od 20. srpnja 2017., te dopunske presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj 55 P Ob-437/15 od 20. srpnja 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 25. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, od 20. srpnja 2017., kao i dopunska presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj 55 P Ob-437/15 od 20. srpnja 2017.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I Prihvaća se djelomično tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

I Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana na ime djela bračne stečevine tužiteljice u visini od ½ dijela, isplatiti iznos od 20.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate, dok se za više traženo od dosuđenog, u dijelu u kojem se utvrđuje da bi bračnu stečevinu predstavljao iznos od 5.600.000,00 kn, tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

II Odbija se zahtjev tužiteljice radi naknade parničnog troška koji glasi:

Nalaže se tuženiku u roku od osam dana isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od kuna sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja po stopi od 12%, a u slučaju promjene zakonske zatezne kamate uvećane za eskontnu stopu Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, pa do isplate."

 

Dopunskom presudom prvostupanjskog suda od 20. srpnja 2017. odlučeno je da se tužbeni zahtjev tužiteljice za više traženo od dosuđenog iznosa od 20.000,00 kuna i to do iznosa od 2.800.000,00 kuna, s osnova bračne stečevine, odbija kao neosnovan.

 

Tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu i dopunsku presudu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud žalbu uvaži, te preinači osporavane odluke i prihvati tužbeni zahtjev iste.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalbe tužiteljice nisu osnovane.

 

Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da iznos od 5.600.000,00 kuna predstavlja bračnu stečevinu stranaka pa da je tuženik u obvezi na ime dijela bračne stečevine isplatiti tužiteljici iznos od 2.800.000,00 kuna koji predstavlja 1/2 bračne stečevine.

 

U provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenice:

 

- da su tužiteljica i tuženik bivši bračni supružnici, čiji je brak zaključen 5. listopada 1998., a razveden presudom Općinskog suda u Trogiru broj P-558/06,

- da je tuženik tijekom postupka priznao tužbu i tužbeni zahtjev u iznosu od 20.000,00 kuna na ime dijela koji bi pripao tužiteljici,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da su brak zaključili 1998. godine, u koje vrijeme je tuženik radio u A. M., te je do 2000. bio isključivi vlasnik obrta P. C., a nakon sklapanja braka da su zajednički stvarali i podizali taj obrt, s tim da je ona radila na prijemu i evidentiranju gostiju, koji obrt je zatvoren 2003., a u lipnju 2003. tuženik da je zajedno sa I. K. N. otvorio obrt D. C., na njeno ime s tim da tuženik u prosincu 2006. istupa iz zajedničkog obrta, a u rujnu 2006. otvara D. C. d.o.o., čiji je jedini vlasnik,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi i to da je njihova bračna zajednica prestala u prosincu 2005. i da je tuženik tijekom 2005. i 2006. davao pozajmice u iznosu od oko 50.000,00 kuna ili 20.000,00 kuna, da bi na taj način smanjio ukupnu dobit i prihod obrta, dok je 2005. kupio brod Bavaria 33 na obrt D. C., a 2007. Bavaria 36, s tim da se promet 2000. kretao u milijunskim iznosima,

- da iz iskaza tuženika proizlazi da je sva imovina koju su on i tužiteljica stekli u braku njihova zajednička imovina, a u vrijeme bračne zajednice da su imali pet do šest brodova, te se radilo o novcu koji je od vlasnika brodova, a ne o prometu obrta, dok on nije vlasnik nikakve firme u Engleskoj, a D. C. posluje sa više agencija u svijetu,

- da iz dopisa Porezne uprave Split, Ispostava Trogir, proizlazi kako je tuženik u 1999. ostvario dohodak od nesamostalnog rada u ukupnom iznosu od 14.085,56 kuna, u 2000. u iznosu od 12.862,80 kuna, dok je 11. listopada 2000. prijavio početak obavljanja samostalne djelatnosti obrta P. C. pa je u periodu od 1. listopada 2000. do 31. prosinca 2000. ostvario dohodak od obrta u ukupnom iznosu od 15.784,19 kuna,

- da je tuženik u 2001. ostvario dohodak od samostalne djelatnosti-obrta P. C. u iznosu od 76.310,77 kuna, 2002. u iznosu od 70.167,50 kuna, te je u 2003. prijavio prestanak obrta P. C., da bi 13. lipnja 2003. prijavio zajednički obrt D. C., u kojem ima 80 % udjela i da je ostvario ukupan dohodak u iznosu od 62.821,43 kuna,

- da je 13. lipnja 2003. izvršen upis zajedničkog obrta D. C., obrtnika I. B. i I. K. N.,

- da iz dopisa FINA Split, od 6. srpnja 2011. proizlazi kako ista ne raspolaže podacima o kretanju novčanih sredstava po kunskim i deviznim računima obrta za turizam i ugostiteljstvo D. C., dok je dostavljen ispis s podacima o transakcijama računa građana (list 67 – 76 spisa),

- da iz dopisa Hrvatske narodne banke od 25. srpnja 2013. proizlazi kako nije evidentirano da je u utuženom periodu od 1999. do 2006. tuženik zatražio odnosno dobio od Hrvatske narodne banke odobrenje za otvaranje računa u inozemstvu.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio kako osnov potraživanja tužiteljice između stranaka nije prijeporan, obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka isticao da je sve ono što su on i tužiteljica stekli u braku njihova zajednička imovina, kao što nije prijeporna ni visina tužbenog zahtjeva u visini od 20.000,00 kuna, kako je to tuženik i priznao u svom odgovoru a tužbu. Međutim, tužiteljica u tijeku postupka nije predložila niti je dokazala na temelju čega smatra da bračnu stečevinu stranaka predstavlja iznos od 5.600.000,00 kuna i da joj na ime bračne stečevine pripada 1/2 tog iznosa. Iako je u tužbi i tijekom postupka predlagala izvesti dokaz financijskim vještačenjem na okolnosti utvrđenja visine, koji prijedlog je sud prihvatio jer je smatrao istog nužnim izvesti u dokazne svrhe, upravo imajući u vidu složenost predmeta i činjenicu da sud ne raspolaže stručnim znanjem koje je nužno za ocjenu cjelokupne dokumentacije pa je naložio tužiteljici da predujmi troškove vještačenja, što ona nije učinila, slijedom čega je temeljem odredbe članka 219. ZPP-a odustao od izvođenja dokaza financijskim vještačenjem. Kako je tuženik tijekom postupka priznao tužiteljici iznos od 20.000,00 kuna na ime bračne stečevine, to je sud taj iznos istoj dosudio, dok je za više traženo njen zahtjev odbijen, iz razloga što ista nije dokazala da bračnu stečevinu stranaka predstavlja iznos od 5.600.000,00 kuna. Obzirom da sud u presudi nije odlučio o zahtjevu tužiteljice radi isplate novčanog iznosa od 20.000,00 kuna do 2.800.000,00 kuna s osnova bračne stečevine, to je o tom zahtjevu odlučio dopunskom presudom, smatrajući da tužiteljici, osim dosuđenog iznosa od 20.000,00 kuna ne pripada ništa drugo, jer tijekom postupka nije dokazala na temelju čega smatra da iznos od 5.600.000,00 kuna predstavlja bračnu stečevinu i da bi 1/2 bračne stečevine u iznosu od 2.800.000,00 pripadala istoj.

 

Člankom 364. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 116/03, 17/04, 136/04- dalje: ObZ) propisano je kako će se postupci o imovinskim odnosima bračnih i izvanbračnih drugova pokrenuti prije početka primjene toga Zakona dovršiti prema odredbama zakona po kojem su pokrenuti.

 

Prema odredbi članka 277. ranijeg važećeg zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, broj 11/78, 45/89 i 59/90) imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine njihova je zajednička imovina, a udio svakog bračnog druga u zajedničkom imovini određuje se prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine (članak 287. stavak 1. ZBPO-a).

 

Člankom 248. ObZ-a određeno je da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, a člankom 249. stavak 1. ObZ-a propisano je da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drugačije ugovorili

 

Stoga se na imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice do 1. srpnja 1999. kao dan početka primjene ObZ-a primjenjuju odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja te imovine, tj. odredbe ZBPO-a, a nakon toga odredbe ObZ-a.

 

Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je djelomično osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice i to upravo za isplatu iznosa od 20.000,00 kuna, koji iznos među strankama nije ni sporan, a što je zasnovano na valjanoj ocjeni izvedenih dokaza, kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a, koju žaliteljica žalbenim navodima nije dovela u sumnju.

 

Prema tome, kada je prvostupanjski sud na temelju pravilne ocjene dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka primjenom pravila o teretu dokazivanja, utvrdio da tužiteljica u ovom postupku nije dokazala da bračnu stečevinu stranaka predstavlja iznos od  5.600.000,00 kuna i da istoj s tog osnova pripada 1/2 od tog iznosa, to sud nije pogrešno ili nepravilno primijenio odredbu iz članka 221.a ZPP-a kada je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

U odnosu na dobit ostvarenu poslovanjem obrta tuženika za vrijeme trajanja braka treba reći da u slučaju utvrđenja postojanja takve imovine ista bi svakako predstavljala bračnu stečevinu stranaka stečenu radom jednog od bračnih drugova za vrijeme trajanja braka, odnosno ovdje tuženika kao vlasnika obrta. Sukladno Zakonu o obrtu postizanje dobiti je svrha radi koje se obavlja obrt, koji se definira kao samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom i pružanjem usluga na tržištu. Međutim, tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da bi takva imovina zaostala nakon razvod braka, dakle, nije dokazala da bi tuženik mogao ostvariti dodatnu ušteđevinu koja bi zaostala nakon podmirenja svih troškova obrta kao i troškova života stranaka.

 

Žaliteljici je za odgovoriti da se parnični postupak u Republici Hrvatskoj temelji na dominantnoj primjeni raspravnog načela (članak 7. stavak 1. i 219. stavak 1 ZPP-a). To znači da su stranke te koje moraju navesti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve odnosno prigovore, te predlagati dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Tužiteljica mora, dakle, navesti sve one činjenice koje su pravno relevantne za nastupanje onih pravnih posljedica koje se u tužbenom zahtjevu ističu te predložiti dokaze za utvrđenje istinitosti svojih tvrdnji o postojanju relevantnih činjenica. Sud, ne samo da nije dužan, nego ne smije po službenoj dužnosti utvrđivati postoje li još koje (neke) činjenice, koje bi možda bile pravno značajne za odlučivanje o istaknutom tužbenom zahtjevu, niti smije izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile (osim u slučaju da posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne smiju raspolagati članak 7. stavak 2. ZPP-a). Sud odlučuje samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2.ZPP-a).

 

Isto tako suprotno žalbenim navodima tužiteljice, pravilno je prvostupanjski sud dopunskom presudom s osnova bračne stečevine odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za više traženo od dosuđenog iznosa od 20.000,00 kuna i to do iznosa od 2.800.000,000 kuna, a imajući u vidu naprijed navedeno.

 

Dakle, ovako utvrđeno činjenično stanje žalbenim navodima tužiteljice nije dovedeno u sumnju te ga kao pravilnog prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, jer je sud prvog stupnja u postupku izvedene dokaze cijenio pravilnom primjenom članka 8. ZPP-a, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj međusobnoj povezanosti, dajući pri tome za svoju ocjenu jasne i uvjerljive razloge, koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu.

 

Žaliteljica ne dovodi u sumnju navedena utvrđenja svojom drugačijom osnovom provedenih dokaza te ustrajanjem u tvrdnji da joj pripada sporna isplata.

 

Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda kao pravilna i potpuna prihvaća i ovaj sud, a na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno i materijalno pravo.

 

Pravilna je i odluka o parničnom trošku koja je valjano utemeljena na odredbi članka 154. stavak. 3. ZPP-a. Naime, sud je prilikom odlučivanja o trošku postupka vodio računa o uspjehu stranaka u postupku kako u pogledu osnova tako i u pogledu visine, pa je pravilno i primijenio materijalno pravo.

 

Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, to je žalbu tužiteljice valjalo odbiti i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu kao i dopunsku presudu, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

U Splitu, 25. listopada 2017.

 

 

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

 

Tihana Pivac