- 1 -              Rev 2526/13-2

 

 

 

 

Broj: Rev 2526/13-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Jalšovečki predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. M. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik N. Đ., odvjetnik u Z., protiv prvotuženice V. S. P. iz V., drugotuženice M. N. iz S. L., i trećetuženice Z. B. iz K., P., koje zastupa punomoćnica K. B. I., odvjetnica u Z., radi stjecanja bez osnove, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3444/13-2 od 4. lipnja 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-565/12-37 od 7. prosinca 2012., u sjednici vijeća održanoj 25. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Nalaže se prvotuženici V. S. P. iz V., drugotuženici M. N. iz S. L., i trećetuženici Z. B. iz K., P., da solidarno plate tužitelju A. M. iz Z. iznos 13.020,83 EUR-a (trinaesttisućadvadeseteuraiosamdesettricenta) u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Eura koji je objavila Hrvatska narodna banka koji je vrijedio na dan 10. rujna 2003., s kamatama tekućim na taj iznos od dana 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od dana 1. siječnja 2008. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, te da mu naknade parnični trošak u iznosu 9.000,00 kn sve u roku od 15 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-565/12-37 od 7. prosinca 2012. i sudi:

 

1. Odbija se zahtjev tužitelja A. M. koji glasi:

 

Nalaže se prvotuženici V. S. P., drugotuženici M. N. i trećetuženici Z. B. da solidarno plate iznos 13.020,83 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Eura koji je objavila Hrvatska narodna banka koji je vrijedio na dan 10. rujna 2003., s kamatama tekućim na taj iznos od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od dana 1. siječnja 2008. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, te da mu nadoknadi parnični trošak u iznosu 9.000,00 kuna.

 

2. Tuženik A. M. dužan je prvotuženici V. S. P., drugotuženici M. N. i trećetuženici Z. B. platiti trošak parničnog postupka u iznosu 15.720,00 kuna, u roku od 15 dana.

 

II. Tuženik A. M. dužan je prvotuženici V. S. P., drugotuženici M. N. i trećetuženici Z. B. platiti trošak žalbe u iznosu 1.875,00 kuna, u roku od 15 dana.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj na temelju odredbe iz čl. 382. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se uvaži revizija tužitelja, te „da se prihvati prvostupanjska presuda, a odbaci drugostupanjska presuda“.

 

U odgovoru na reviziju tuženice su predložile da se revizija tužitelja odbaci kao nedopuštena, odnosno podredno da se odbije kao neosnovana.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa, ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b toga Zakona.

 

S obzirom da je u ovom predmetu pobijana presuda donesena na temelju odredbe čl. 373.a ZPP, dopuštena je revizija tužitelja iz čl. 382. st. 1. t. 3. ZPP.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, izreka presude nije u suprotnosti sa stanjem spisa baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano ističe da je  počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 13.020,83 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, za koji iznos tužitelj tvrdi da je to novčana dobit koju su tuženice ostvarile, kao razliku između površine stana naznačene u kupoprodajnom ugovoru od 10. rujna 2003. kojeg su sklopili tužitelj kao kupac i tuženice kao prodavatelji, te stvarne površine predmetnog stana.

 

              U provedenom postupku utvrđeno je da među strankama nije sporno da su tužitelj kao kupac i prvo do trećetuženice kao prodavatelji 10. rujna 2003. sklopili kupoprodajni ugovor na temelju kojeg je tužitelj kupio od prvo do trećetuženica ukupno 9/48 dijela nekretnine i to zkčbr. 733/5 upisane u zk.ul.br. 2784 k.o. G. Z., kuću i dvorište, što u naravi predstavlja stan u potkrovlju zgrade u Z., za kupoprodajnu cijenu 50.000,00 EUR-a, koju je tužitelj isplatio tuženicama odmah po potpisu ugovora.

 

Dakle, nije sporno da je kupoprodajna cijena predmetnog stana bila ugovorena u fiksnom iznosu 50.000,00 EUR-a, ali je tijekom postupka bilo sporno postoje li materijalni nedostaci u predmetnom slučaju zbog predaje manje površine stana (39,05 m2) od površine stana naznačene u kupoprodajnom ugovoru (52,80 m2), kako to tijekom postupka i u reviziji navodi tužitelj, odnosno bilo je sporno kakva je bila volja ugovornih stranaka prilikom formiranja kupoprodajne cijene stana, kao bitnog sastojka ugovora o kupoprodaji stana.

 

              S tim u vezi prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora dogovorili da kupoprodajna cijena predmetnog stana iznosi 50.000,00 EUR-a za površinu od 52,80 m2. Navedeno utvrđenje prvostupanjski sud temelji na iskazu tužitelja u kojem je isti naveo da je kupoprodaju predmetnog stana dogovarao s prvotuženicom koja mu je rekla koliko kvadrata ima stan i da isti košta 50.000,00 EUR-a, te da je on mogao izračunati cijenu kvadrata stana iako oni nisu o tome posebno govorili.

 

              Pri tome je, prvostupanjski sud ocjenjujući da je uobičajeno u pravnom prometu nekretnina da se kupoprodajna cijena ugovara po m2 nekretnine koja se prodaje, a ne po idealnom dijelu iste, kao i stoga što iz čl. 2. predmetnog kupoprodajnog ugovora proizlazi da je predmet prodaje 9/48 dijela nekretnine zkč.br. 733/5 k.o. G. Z., tj. u naravi stan ukupne površine 52,80 m2, zaključio da predmetni stan ima materijalni nedostatak s obzirom da je u predmetnom slučaju utvrđeno da je neto korisna površina stana 39,05 m2, dok su stranke ugovorile da je neto korisna površina tog stana 52,80 m2. Nadalje, ocjenjujući da  je tužitelj kao kupac, pravodobno i uredno obavijestio tuženice o nedostatku prodanog stana, te zatražio po svom izboru sniženje prodajne cijene, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbe čl. 478., čl. 479. st. 1. t. 3., čl. 482. st. 1. i čl. 488. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje ZOO).

 

              Međutim, polazeći od utvrđenja da je u čl. 2. predmetnog kupoprodajnog ugovora (koji je pravni temelj stjecanja nekretnine) navedeno da tužitelj od svake od tuženica kupuje 3/48 dijela navedene nekretnine, ukupno 9/48 dijela, što predstavlja stan u potkrovlju zgrade u Z., te da je tužitelj u svom iskazu naveo da je vidio rješenje o nasljeđivanju iza pok. prednice tuženica, kao i zemljišnoknjižni izvadak (iz kojih isprava proizlazi da su tuženice suvlasnice nekretnine koja je u naravi kuća u Z., u kojoj se nalazi predmetni stan), da za nekretninu koju kupuje nije išao provjeravati zemljišnoknjižno stanje, te da tužitelj kao kupac i tuženice kao prodavatelji prilikom utvrđivanja kupoprodajne cijene nisu ugovorile koliko košta kvadrat stana, drugostupanjski sud je zaključio da su tuženice kao prodavatelji prodale tužitelju kao kupcu točno ono čega su bile vlasnice, tj. 9/48 dijela predmetne nekretnine, što predstavlja stan u potkrovlju zgrade u Z.

 

              Pri tom je drugostupanjski sud ocijenio da je pogrešno prvostupanjski sud zaključio da su tuženice prodale tužitelju manju kvadraturu stana, pa da bi se radilo o materijalnom nedostatku prodane stvari u smislu odredbe čl. 479. st. 1. t. 3. ZOO.

 

              Zbog navedenog, ocjenjujući da je sud prvog stupnja prihvaćajući tužbeni zahtjev suprotno priloženim dokazima u spisu i iskazu tužitelja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, drugostupanjski sud je na temelju odredbe čl. 373.a ZPP preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.

 

U revizijskom stupnju postupka sporno je kakva je bila volja ugovornih stranaka glede formiranja kupoprodajne cijene prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora za predmetni stan, kao bitnog sastojka predmetnog kupoprodajnog ugovora.

 

              Naime, odredbom čl. 26. ZOO propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

 

              Prema odredbi čl. 454. st. 1. ZOO ugovorom o prodaji obvezuje se prodavalac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja odnosno pravo vlasništva, a kupac se obvezuje da prodavaocu plati cijenu.

 

              Stoga, u situaciji kada su tuženice pokazale tužitelju zemljišnoknjižni izvadak i rješenje o nasljeđivanju iza njihove pok. prednice, iz kojih isprava proizlazi da nigdje nije naznačen predmetni stan niti njegova kvadratura (već jedino to da su tuženice suvlasnice u idealnom dijelu nekretnine, koja je u naravi kuća u Z., i dvorište, a u kojoj se nalazi predmetni stan), te u situaciji kada stranke prilikom formiranja cijene nisu ugovarale cijenu po metru kvadratnom, već u fiksnom iznosu 50.000,00 EUR-a (što sve proizlazi iz iskaza tužitelja), te kada se ima na umu lokacija na kojoj se predmetni stan nalazi, to proizlazi da volja ugovornih stranaka prilikom formiranja cijene predmetnog stana, nije bila takva da se cijena stana određuje po metru kvadratnom, već da upravo taj dogovoreni fiksni iznos 50.000,00 EUR-a predstavlja ukupnu kupoprodajnu cijenu za viđeni i od strane tužitelja pregledani stan.

 

              S obzirom na izloženo, a suprotno navodima revizije, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev, pravilno zaključujući da su u konkretnom slučaju tuženice prodale tužitelju točno ono što su dogovorile s tužiteljem prilikom formiranja cijene te sklapanja predmetnog kupoprodajnog ugovora i čega su bile vlasnice, a ne manju kvadraturu stana, kako je to prvostupanjski sud pogrešno zaključio.

 

              Zbog svega navedenog, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP, te odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 25. listopada 2017.

 

Predsjednica vijeća:

Gordana Jalšovečki, v. r.