- 1 -              Revr 1174/14-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1174/14-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. banke d.d. Z., OIB ... kojeg zastupa punomoćnik T. D., odvjetnik iz Odvjetničkog društva B., D. & P. iz Z., protiv tuženice O. O. A. iz Z., OIB ... koju zastupa punomoćnik R. Ž., odvjetnik iz Odvjetničkog društva Ž. i p. iz Z., radi naknade štete i isplate odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-149/14-3 od 11. veljače 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-6910/10-55 od 29. studenog 2013., u sjednici vijeća održanoj 25. listopada 2017.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju isplati kunsku protuvrijednost iznosa od 82.646,08 GBP sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I izreke), iznos od 6.086,00 kn sa pripadajućim kamatama (točka II izreke), te da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 94.150,00 kn sa pripadajućim kamatama (točka III izreke). Također je odbijen zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška (točka IV izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda, te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno da preinači pobijanu presudu, ukine prvostupanjsku presudu, te vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              U odgovoru na reviziju tužitelj osporava revizijske navode. Predlaže da revizijski sud odbije reviziju tuženice kao neosnovanu, te traži naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP), u povodu revizije iz st. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, suprotno tvrdnji tuženice, izreka odluke je potpuno razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u proturječju, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Premda tužiteljica revizijom pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka, u obrazloženju tih revizijskih razloga se u bitnome osporavaju činjenična utvrđenja sudova prvog i drugog stupnja. Iz tih navoda slijedi da tužiteljica pobija drugostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao poslodavca na isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 82.6464,08 GBP i iznosa od 6.086,00 kn na ime povrata troškova stručnog usavršavanja tuženice i troškova avionske karte, sve na temelju ugovora o usavršavanju sklopljenog između stranaka 20. srpnja 2001.

 

U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

-           da je tuženica kod tužitelja obavljala poslove izvršnog direktora Direkcije tržišnog kapitala odnosno poslove direktora Direkcije upravljačke i operativne podrške prodaje u Sektoru tržišta kapitala i velikih sustava, na temelju ugovora o radu od 1. siječnja 2000. i aneksa ugovora od 18. veljače 2003.

 

-           da je tuženica na temelju odluke tužitelja 20. srpnja 2001. upućena na stručno usavršavanje pohađanjem poslijediplomskog studija MBA programa u organizaciji i izvođenju L. B. S.,

 

-           da su tužitelj i tuženica 20. srpnja 2001. sklopili ugovor o usavršavanju na temelju kojeg se tuženica obvezala završiti poslijediplomski studij u skladu s programom studija, te nakon dovršetka istog raditi kod tužitelja pet godina i stečena znanja i iskustva prenositi neposrednim suradnicima, a tužitelj se obvezao snositi troškove stručnog usavršavanja tuženice,

 

-           da je tužitelj tuženici u srpnju 2003. ponudio sklapanje novog ugovora o radu broj ... radi obavljanja poslova i radnih zadataka Specijaliste za tržište kapitala razine Voditelja tima, koji ugovor je tuženica i prihvatila i potpisala 23. srpnja 2003.

 

-           da je nakon potpisivanja navedenog ugovora tuženica otišla u L., te završila poslijediplomski studij u skladu s programom u rujnu 2003.

 

-           da su u čl. 1. naprijed navedenog ugovora stranke ugovorile da potpisom istog prestaje primjena i važenje svakog ranijeg sklopljenog radno pravnog angažmana stranaka,

 

-           da je tuženica 16. rujna 2003. otkazala tužitelju ugovor o radu te joj je radni odnos prestao 21. listopada 2003.

 

-           da je tužitelj na ime stručnog usavršavanja tuženice imao troškove u iznosu 82.646,08 GBP i na ime troška avionske karte iznos 6.086,00 kuna.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju očito da Ugovor o usavršavanju od 20. srpnja 2001. nije stavljen izvan snage sklapanjem Ugovora o radu od 23. srpnja 2003. već su tim ugovorom stavljeni izvan snage prijašnji ugovor o radu te Aneks ugovora o radu od 1. siječnja 2000. Prava volja stranaka nije bila stavljanje izvan snage ugovora o stručnom usavršavanju. Navedeno prvostupanjski sud obrazlaže i time da je nelogično da bi stranke ugovorile da prestaje primjena i važenje Ugovora o usavršavanju od 20. srpnja 2001. dok se isti još izvršava, jer je i nakon sklapanja Ugovora o radu od 23. srpnja 2003. tužitelj nastavio izvršavati svoje obveze (plaćao troškove putovanja i školovanja), a tuženica je nastavila stručno usavršavanje i sa istog se vratila tek početkom rujna.

 

Odbijajući žalbu tuženice kao neosnovanu sud drugog stupnja u cijelosti prihvaća utvrđeno činjenično stanje i nalazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Dakle, sudovi prvog i drugog stupnja izražavaju pravno shvaćanje da ugovor o stručnom usavršavanju ima radno pravni karakter, međutim da volja stranaka pri sklapanju čl. 1. ugovora o radu nije bila raskid ugovora odnosno stavljanje van snage ugovora o stručnom usavršavanju već stavljanje van snage ranije sklopljenih ugovora o radu.

 

Takvu pravnu ocjenu prihvaća i ovaj sud.

 

Naime, pravilno se drugostupanjski sud pozvao na odredbu iz čl. 99. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) koja propisuje da se pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim zakonom.

 

Kod utvrđenih činjenica da su stranke 23. srpnja 2003. potpisale sporni ugovor o radu, a nakon njegovog potpisivanja tuženica se vratila u L., te u skladu s ugovorom o usavršavanju od 20. srpnja 2001. završila poslijediplomski studij u rujnu 2003., dok je tužitelj nastavio izvršavati svoje obveze i dalje plaćao troškove putovanja i školovanja, što je tuženica prihvatila, pravilan je zaključak sudova prvog i drugog stupnja da iz ovakvog postupanja stranaka proizlazi namjera ugovaratelja da ugovorom o radu od 23. srpnja 2003. nisu stavljene van snage odredbe ugovora o stručnom usavršavanju već samo odredbe ranijih ugovora o radu.

 

Stoga su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo sadržano u odredbama čl. 99. st. 2. i čl. 262. st. 1. ZOO.

 

Prema tome, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Stoga je, na temelju članka 393. ZPP, reviziju tuženice valjalo odbiti i presuditi kao u izreci.

 

Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 25. listopada 2017.

 

                            Predsjednik vijeća:

              Željko Glušić, v.r.