- 1 -              Rev 886/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 886/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika (dalje: tužitelj) A. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica N. K., odvjetnica u Z., protiv tuženika – protutužitelja (dalje: tuženik) L. I. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Ž. J., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž - 6752/15-4 od 3. svibnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P - 1227/09-38 od 30. siječnja 2015., u sjednici održanoj 25. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

i

r i j e š i o   j e:

 

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana u dijelu kojim pobija presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž - 6752/15-4 od 3. svibnja 2016. u odnosu na dio iste presude kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P - 1227/09-38 od 30. siječnja 2015. u t. II. izreke.

 

Odbacuje se revizija tuženika kao nedopuštena u dijelu kojim pobija presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž - 6752/15-4 od 3. svibnja 2016. u odnosu na dio iste presude kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P - 1227/09-38 od 30. siječnja 2015. u t. I. izreke kojim je tužitelju dosuđen iznos od 75.749,48 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 17. veljače 2009. do isplate, te u t. III. i IV. izreke kojim je odlučeno o troškovima postupka.

 

 

 

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 357.551,79 kuna s pripadajućom zateznom kamatom koja na iznos od 281.802,31 kuna teče od 14. siječnja 2009. do isplate, a na iznos od 75.749,48 kuna od 17. veljače 2009. do isplate (izreka pod t. I. prvostupanjske presude). Odbijen je protutužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 671.859,98 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 17. veljače 2009. do isplate (izreka pod t. II. prvostupanjske presude). Odlukom o troškovima postupka obvezan je tuženik naknaditi tužitelju 76.602,00 kuna (izreka pod t. III. prvostupanjske presude), dok je odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka (izreka pod t. IV. prvostupanjske presude).

 

Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u t. I. izreke u dijelu kojim je tužitelju dosuđen iznos od 75.749,48 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 17. veljače 2009. do isplate te pod t. II., III. i IV. izreke.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tuženika u dijelu kojim pobija drugostupanjsku presudu u odnosu na dio iste presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u t. I. izreke kojim je tužitelju dosuđen iznos od 75.749,48 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 17. veljače 2009. do isplate, te u t. III. i IV. izreke kojim je odlučeno o troškovima postupka nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude: - ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, - ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, te - ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ovog Zakona. Prema st. 2. i 3. citirane odredbe ZPP-a, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u kojem slučaju stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Dakle, revizija u ovom slučaju treba sadržavati tri elementa, i to određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U okolnostima kada u reviziji izostane bilo koji od navedenih elemenata nisu ispunjene pretpostavke za razmatranje osnovanosti revizije i revizija se odbacuje kao nedopuštena shodno odredbi čl. 392.b st. 2. ZPP-a.

 

Kada je riječ o tužbenom zahtjevu, pobijanom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužitelju dosuđen iznos od 75.749,48 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 17. veljače 2009. do isplate, čime vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi granični iznos od 200.000,00 kuna, pa nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a. Naime, kad uz tužbu postoji i protutužbeni zahtjev, dopuštenost revizije ocjenjuje se prema vrijednosti svakog od tih zahtjeva, a ne prema njihovom zbroju. Isto tako, nije riječ o sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a), dok nisu ispunjene pretpostavke ni odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a (da je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ovog Zakona).

 

U navedenom nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje revizije u smislu citirane odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, dok s druge strane, tuženik u reviziji ne iznosi pitanja i razloge, niti se poziva na pretpostavke revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a. U dijelu kojim je revizija izjavljena protiv odluke o troškovima parničnog postupka, treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. prihvaćeno pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Slijedom izloženog valjalo je na temelju odredbi čl. 392. st. 1. ZPP-a reviziju tuženika u dijelu kojim pobija drugostupanjsku presudu u odnosu na dio iste presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u t. I. izreke kojim je tužitelju dosuđen iznos od 75.749,48 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 17. veljače 2009. do isplate, te u t. III. i IV. izreke kojim je odlučeno o troškovima postupka, odbaciti i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Revizija tuženika u dijelu kojim pobija drugostupanjsku presudu u odnosu na dio iste presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u t. II. izreke nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tuženik. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji. U odnosu na daljnje revizijske navode po ovom osnovu valja reći da drugostupanjska presuda, obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude, može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja – i sa njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene prigovore koje je tuženik isticao tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor, nije donio nejasnu ili kontradiktornu odluku i počinio bitnu povredu postupka time što je konstatirao da prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja i što se pozvao na razloge iz prvostupanjske presude. Obzirom na revizijske navode tuženika da je drugostupanjski sud propustio odlučiti glede svih dijelova presude koji su se pobijali žalbom, valja reći da je o prijedlogu tuženika za dopunu drugostupanjske presude po drugostupanjskom sudu odlučeno posebnom odlukom (rješenje istog suda br. Gž – 6752/15 – 8 od 13. prosinca 2016.) u skladu s odredbom čl. 377.a ZPP-a u svezi s odredbama čl. 339. do 341. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 7. ZPP-a stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju činjenice, a prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Kako su upravo postupajući u smislu citiranih odredbi nižestupanjski sudovi ocijenili nepotrebnim izvođenje dokaza građevinskim vještačenjem (prema okolnostima na koje je vještačenje predloženo), pri čemu su svoju odluku o činjenicama koje su ocijenili dokazanim utemeljili na ocjeni izvedenih dokaza, kako svakog pojedinačno tako i svih zajedno te na temelju rezultata provedenog postupka, sve u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, to takvim postupanjem nije tuženiku onemogućeno raspravljanje, a time niti počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a, a niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 7., 8., 220. i 250. ZPP-a.

 

Predmet spora u ovoj fazi postupka je protutužbeni zahtjev za isplatu 671.859,98 kuna po osnovu izmakle korist, otklanjanja nedostataka temeljem sklopljenog ugovora o građenju, te ugovorne kazne.

 

U provedenom postupku nižestupanjski sudovi utvrdili su: - da su tuženik kao investitor i tužitelj kao izvođač radova 12. srpnja 2006. sklopili ugovor o izvođenju radova kojim se tužitelj obvezao za određenu cijenu izvesti po narudžbi tuženika dio građevinskih radova na izgradnji poslovnog objekta tuženika, te 22. kolovoza 2006., 5. rujna 2006. i 8. prosinca 2006. i daljnje ugovore, odnosno dodatke sklopljenom ugovoru, kojima se tužitelj obvezao za određenu cijenu nastavno izvesti daljnji dio građevinskih radova na izgradnji poslovnog objekta tuženika, s tim da je rok za dovršetak radova bio 31. ožujka 2007., - da je tužitelj dovršio sve građevinske radove u ugovorenom roku do 31. ožujka 2007., a što su stranke suglasno utvrdile čl. 2. st. 1. sklopljenog sporazuma 30. svibnja 2008., dok je tuženik objekt preuzeo najkasnije do dana tehničkog pregleda, tj. 30. ožujka 2007., - da tuženik koji je primio ispunjenje obveze od tužitelja nije dokazao da bi bez odgađanja priopćio tužitelju da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu do izdavanja uporabne dozvole (16. travnja 2007.), - da je tuženik restoran na podzemnoj (- 1. etaži) dao u zakup trgovačkom društvu „S.“ d.o.o. još 20. ožujka 2007., a koji restoran je i otvoren 31. ožujka 2007., - da je tuženik potom po punomoćniku M. M., z.z. i direktoru tužitelja 16. travnja 2007. ishodio uporabnu dozvolu za poslovni objekt tuženika, - da tuženik nije postupio u skladu s odredbom čl. 610. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO) glede manjih nedostataka navedenih u čl. 5. citiranog sporazuma, posebno da tijekom postupka nije dokazao da bi otklonio navedene nedostatke na račun izvođač radova, te – da tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi trpio štetu i vidu izmakle koristi, posebno po radnjama koje se odnose na otklanjanje manjih nedostataka od strane tužitelja.

 

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidenta kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

 

Prema prethodno navedenom utvrđenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili protutužbeni zahtjev. Naime, prema postavljenom zahtjevu za isplatu po osnovu ugovorne kazne koju tuženik temelji na kašnjenju u izvršenju radova (čl. 350. st. 1. ZOO-a), nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tužitelj kao izvođač radova izvršio radove u ugovorenom roku. Isto tako, tuženik je kao naručitelj radova primio ispunjenje obveze, a nije bez odgađanja priopćio izvođaču da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu, dok prema odredbi čl. 353. st. 5. ZOO-a, vjerovnik ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja, odnosno neurednog ispunjenja ako je primio ispunjenje obveze, a nije bez odgađanja priopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu. Prema postavljenom zahtjevu za isplatu po osnovu prava naručitelja u slučaju manjih nedostataka valja reći da shodno odredbi čl. 610. ZOO-a u svezi s odredbom čl. 631. ZOO-a, kad obavljeni posao ima nedostatak zbog kojega djelo nije neupotrebljivo, odnosno kad posao nije obavljen u suprotnosti s izričitim uvjetima ugovora, naručitelj je dužan dopustiti izvođaču da u primjerenom roku nedostatak otkloni (čl. 610. st. 1. i 2. ZOO-a). Ako izvođač ne otkloni nedostatak do isteka toga roka, naručitelj može po svom izboru, otkloniti nedostatak na račun izvođača ili sniziti naknadu, ili raskinuti ugovor (čl. 610. st. 3. ZOO-a). Dakle, naručitelj ne može ostvariti svoja prava predviđena odredbom čl. 610. st. 3. ZOO-a ako nije odredio izvođaču primjereni rok za uklanjanje nedostataka u smislu odredbi čl. 610. st. 1. i 2. ZOO-a. U konkretnom slučaju tuženik nije postupio u skladu s odredbom čl. 610. st. 1. i 2. ZOO-a, niti je tijekom postupka dokazao da bi otklonio navedene nedostatke na račun izvođača radova. Prema postavljenom zahtjevu za isplatu po osnovu naknade štete tuženik tijekom postupka nije dokazao da trpi štetu u vidu izmakle koristi, posebno po radnjama koje se odnose na otklanjanje manjih nedostataka od strane tužitelja. Dakle, tuženik nije dokazao nastalu štetu kao jednu od općih pretpostavki odgovornosti za štetu u smislu odredbi čl. 342. st 2. i 3. ZOO-a u svezi s odredbom čl. 1045. st. 1. ZOO-a.

 

Slijedom izloženog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a u ovom dijelu odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci presude.

 

Zagreb, 25. listopada 2017.