- 1 -              Rev 1678/15-2

Broj: Rev 1678/15-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. Ž. iz S., koju zastupa punomoćnik P. M., odvjetnik u S., protiv tuženika Grada Splita, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-560/13 od 25. veljače 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-1166/11 od 11. srpnja 2013., u sjednici održanoj 25. listopada 2017.,

p r e s u d i o   j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu iznosa od 511.730,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od pravomoćnosti presude do isplate (toč. I.), te je odbijen zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi troškove parničnog postupka (toč. II.). Ujedno je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn (toč. III.).

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju ne navodeći zakonsku odredbu prema kojoj se revizija podnosi, pa je ovaj sud ispitao podnesenu reviziju kao reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže ukinuti nižestupanjske presude i preinačiti iste na način da se tužbeni zahtjev prihvati, podredno predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

U skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice na isplatu iznosa od 511.730,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na ime tržišne otkupne cijene za nekretninu koje je ona vlasnik, oznake čest.zem. 869/13 zk.ul. 1916 K.O. S.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je nekretnina označena kao čest. zem. 869/13 upisana u ZU 1916 KO S. te da je tužiteljica upisana kao vlasnik te nekretnine,

- da je tuženik Grad Split podnio zahtjev nadležnom tijelu Uredu državne uprave u Splitsko dalmatinskoj županiji radi izdavanja lokacijske dozvole za zahvat u prostoru izgradnje kolno pješačke prometnice, pored ostalih i na navedenoj nekretnini u vlasništvu tužiteljice,

- da je navedeno tijelo izdalo lokacijsku dozvolu 21. siječnja 2005. po zahtjevu tuženika kojom je dopuštena izgradnja spomenute kolno pješačke prometnice s tim što je lokacijska dozvola u upravnom postupku postala konačna i pravomoćna,

- da je iz obrazloženja lokacijske dozvole razvidno da su vlasnici nekretnina, a među kojima je i tužiteljica bili pozvani radi očitovanja o predmetnom zahvatu u prostoru te da se tužiteljica nije odazvala tom pozivu,

- da na temelju spomenute lokacijske dozvole nije ishođena građevna dozvola, a niti je u roku od 2 godine od njezine pravomoćnosti podnijet zahtjev za izdavanje građevne dozvole,

- da je Ured državne uprave u Splitsko dalmatinskoj županiji 11. rujna 2007. izdao građevinsku dozvolu na zahtjev tvrtke A. i. d.o.o S. kojom dozvolom je investitoru odobreno građenje stambene građevine na čest. zem. 869/10 KO S. te da tuženik Grad Split nije podnio zahtjev za izdavanje ove građevne dozvole.

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica, nižestupanjski sudovi su zaključili, da ne postoji odgovornost tuženika za isplatu utuženog iznosa tužiteljici obzirom da iz predmetne lokacijske dozvole ne proizlazi obveza tuženika da izvrši otkup predmetnog zemljišta u vlasništvu tužiteljice, te da ne postoji niti zakonska obveza bilo koje osobe koja bi izvlaštenjem stekla pravo vlasništva kao možebitni korisnik izvlaštenja da u odnosu na određenu nekretninu podnese prijedlog za izvlaštenje.

Takvo stajalište nižestupanjskih sudova prihvaća i ovaj sud, te je stoga pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da ne postoji obveza tuženika da izvrši otkup zemljišta u vlasništvu tužiteljice na temelju lokacijske dozvole na koju se tužiteljica poziva. Kod toga pravilno nižestupanjski sudovi ukazuju da je sukladno čl. 20. Zakona o izvlaštenju („Narodne novine“, broj 9/94, 35/94, 112/00, 114/01, 79/06, 45/11 - dalje: ZI) propisano da je lokacijska dozvola samo jedna od pretpostavki odnosno konkretno jedan od dokumenata koji se mora podnijeti uz prijedlog za izvlaštenje, a na temelju kojeg zatim upravno tijelo donosi odluku o izvlaštenju nekretnine.

Stoga je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da nije utvrđeno postojanje obveznog odnosa, a time niti obveze na ispunjenje sukladno čl. 9. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08) radi čega je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbijen.

Potrebno je napomenuti da je revizija tužiteljice u pretežnom dijelu izjavljena u biti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer tužiteljica iznose svoje zaključke i viđenje o odlučnim činjenicama. Međutim, revizija se ne može izjaviti zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja obzirom na odredbu čl. 385. st. 1. ZPP.

Slijedom navedenog je valjalo reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 25. listopada 2017.