- 1 -

 

Broj: Gž-2321/2017

 

 

                           

                           

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca, Marija Soljačića, predsjednika vijeća, te Branke Prebeg i Tomislava Tomašića, članova vijeća, uz sudjelovanje Ksenije Šupe Vukadinović u svojstvu više sudske savjetnice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenice K.P., zbog prekršaja iz članka 10. stavka 1. i 2. Zakona o minimalnoj plaći (Narodne novine, broj: 39/13), odlučujući o žalbi okrivljenice K.P. koju brani mr.sc. J.D., odvjetnik iz D., podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Dubrovniku od 7. lipnja 2017., broj: 7. Pp G-3274/15, u sjednici vijeća održanoj 25. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

 

I.              U povodu žalbe okrivljenice K.P., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci, tako da se djelo okrivljenice činjenično opisano u izreci pobijane presude pravno označava kao prekršaj iz članka 10. stavka 1. i 2. Zakona o minimalnoj plaći, te se na temelju citiranog propisa i uz primjenu članka 37. stavka 3. točke 1. Prekršajnog zakona, okrivljenici K.P. izriče novčana kazna u iznosu od 3.500,00 (tritisućepetsto) kuna, koju je dužna platiti u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka ove presude, a okrivljenici će se novčana kazna smatrati u cjelini plaćenom ukoliko ista, u naprijed navedenom roku, plati dvije trećine izrečene novčane kazne.

 

II.              Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenice K.P., te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

III.              Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona, okrivljenica K.P. obvezna je naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 500,00 (petsto) kuna, koji je dužna platiti u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka ove presude.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Presudom Prekršajnog suda u Dubrovniku od 7. lipnja 2017., broj: 7. Pp G-3274/15, proglašena je krivom okrivljenica K.P. zbog prekršaja iz članka 10. Zakona o minimalnoj plaći i na temelju citiranog propisa, uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona (Narodne novine, broj: 107/07,39/13,157/13,110/15), kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 3.500,00 kuna.

             

Okrivljenica je obvezana na naknadu troška prekršajnog postupka u iznosu od 200,00 kuna.

 

Protiv navedene presude okrivljenica je podnijela žalbu iz svih žalbenih razloga navodeći da je trebalo primijeniti članak 24.a Prekršajnog zakona te je zbog toga došlo do pogrešne primjene procesnog prava (ispravno materijalnog prekršajnog prava). Žaliteljica ističe da je objektivno vrednujući stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti, prekršaj u toj mjeri neznatan da otpada potreba za njenim kažnjavanjem. Prekršajno djelo je isključeno čak i ako postoje sva njegova obilježja ukoliko je djelo očito beznačajno s obzirom na način postupanja počinitelja, njegovu krivnju i nastupjelu posljedicu za zaštićeno dobro i pravni sustav. Nadalje, žaliteljica ističe kako minimalne plaće radnicima nije isplatila u rokovima koji su naznačeni u ugovorima o radu zbog nepostojanja raspoloživih novčanih sredstava, a 2014. i 2015. Republiku Hrvatsku tresla je gospodarska kriza što je opet uzrokovalo lavinu nelikvidnosti, te ni njen obrt nije bio izuzetak. Sve plaće naknadno su radnicima isplaćene, tako da nije bilo posljedica niti potrebe da se osudi, a ne postoji ni opći interes za prekršajnu represiju. Žaliteljica ističe i kako je mlada poduzetnica stara 20-ak godina, zbog čega smatra kako ju je trebalo prethodno upozoriti, a ne kazniti. Zbog navedenog, žaliteljica predlaže preinačiti pobijanu presudu i osloboditi ju od optužbe, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu utvrđeno je da je prvostupanjski sud u pisanju pravne oznake prekršaja činjenično opisanog u izreci pobijane presude pogriješio kada je samo naznačio da je okrivljenica počinila prekršaj iz članka 10. Zakona o minimalnoj plaći (Narodne novine, broj: 39/13), bez navođenja stavka 1. i 2. Stoga je ovaj Sud ispravio uočenu pogrešku i pravilno pravno označio prekršaj kojeg je žaliteljica počinila kao povredu odredbe članka 10. stavka 1. i 2. Zakona o minimalnoj plaći.

 

Ispitujući nadalje prvostupanjsku presudu, po službenoj dužnosti, u smislu članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (Narodne novine, broj: 107/07,39/13,157/13,110/15,70/17), ovaj Sud je utvrdio da na štetu okrivljenice nisu povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i da nije nastupila zastara kao procesna smetnja za daljnje vođenje prekršajnog postupka.

 

Razmatrajući žalbu i ispitujući presudu, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje, te pravilno zaključio da su ostvarena sva bitna obilježja prekršaja iz članka 10. stavka 1. i 2. Zakona o minimalnoj plaći, činjenično opisanog u izreci pobijane presude.

 

Naime, u provedenom postupku nedvojbeno je utvrđeno da okrivljenica kao poslodavac nije radnicima A.J., P.Z. i L.P. isplatila u roku minimalne plaće, a koji je ugovoren ugovorima o radu koji određuju da se plaća isplaćuje za prethodni mjesec najkasnije do kraja mjeseca te je tako minimalnu plaću za rujan 2014. trebala isplatiti do 31. listopada 2014, plaću za listopad do 30. studenog 2014. i plaću za studeni do 31. prosinca 2014. Ovakvim ponašanjem okrivljenica je ostvarila sva zakonska obilježja prekršaja iz članka 10. stavka 1. i stavka 2. Zakona o minimalnoj plaći.

 

Sukladno odredbi članka 3. Zakona o minimalnoj plaći, kojom je propisano da pravo na minimalnu plaću, prema odredbama ovoga Zakona, imaju svi radnici koji rade u Republici Hrvatskoj, okrivljenica fizička osoba kao poslodavac bila je dužna radnicima isplatiti barem minimalne iznose bruto plaće za izvršeni rad do dana dospijeća, a što je propustila učiniti, te financijske poteškoće u poslovanju okrivljenice kao i okolnost da se radi o mladoj poduzetnici, ne mogu biti opravdani razlozi neispunjenja navedene propisane obveze poslodavca prema radnicima i žaliteljicu ne oslobađaju odgovornosti za počinjeni prekršaj, a također ju ne oslobađa odgovornosti činjenica da je plaća isplaćena sa zakašnjenjem.

 

Odluku o prekršajnoj odgovornosti žaliteljice prvostupanjski sud je valjano i argumentirano obrazložio, pa takvo obrazloženje prihvaća i ovaj Sud. Navodi žalbe ne dovode u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja tako da nije došlo do povrede materijalnog prava, a kao što to neutemeljeno ističe žaliteljica. Također je utvrđeno da nije došlo do bitne povrede prekršajnog postupka, a kao što to neosnovano i paušalno ističe žaliteljica.

 

Imajući u vidu pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i pravne oznake djela, ovaj Sud je našao da je izrečena kazna pravilna i zakonita i nije prestroga. Naime, za počinjeni prekršaj propisana je novčana kazna od 7.000,00 do 10.000,00 kuna, a prvostupanjski sud je, uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona, žaliteljici izrekao ublaženu novčanu kaznu cijeneći pri tom priznanje prekršaja, kao i činjenicu da je mlada poduzetnica. Izrečena novčana kazna primjerena je težini počinjenog prekršaja, stupnju krivnje okrivljenice, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja (članak 36. Prekršajnog zakona) i nema opravdanog razloga za njeno daljnje ublažavanje.

 

Prema uvjerenju ovog Suda izrečenom novčanom kaznom ostvariti će se svrha prekršajnog postupka pa tako i svrha specijalne i generalne prevencije.

 

Posebno se napominje da se ne radi o beznačajnom prekršaju, a kao što to ističe žaliteljica, jer u konkretnom slučaju nisu ostvareni uvjeti iz članka 24.a Prekršajnog zakona s obzirom da stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti nije neznatan i postoji potreba za kažnjavanjem okrivljenice, budući je pravo radnika na isplatu plaće za obavljeni rad jedno od osnovnih prava radnika, a koje je u konkretnom slučaju povrijeđeno od strane okrivljenice.

 

Isto tako je utvrđeno da je prvostupanjski sud povrijedio materijalno pravo u korist okrivljenice kada je okrivljenici izrekao novčanu kaznu, a da istu nije uvećao tri puta s obzirom da nije isplatila minimalnu plaću za tri radnika, s obzirom da je člankom 10. stavkom 3. propisano da se iznos novčane kazne kojom će se kazniti poslodavac za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka uvećava prema broju radnika kojima poslodavac nije obračunao i isplatio minimalnu plaću.

 

Međutim, kako je žalbu podnijela samo okrivljenica, u smislu odredbe članka 202. stavka 4. Prekršajnog zakona, ovaj Sud kao žalbeni sud nije mogao preinačenjem pobijane presude otkloniti tu povredu zakona u korist okrivljenice zbog zabrane preinačenja presude na štetu okrivljenice.

 

Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezna okrivljenica na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

 

              Zbog navedenog, riješeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu, 25. listopada 2017.

 

              Zapisničarka:                                                                                    Predsjednik vijeća:

 

Ksenija Šupe Vukadinović v.r.                                                                                    Mario Soljačić v.r.

 

                                                                  

 

               Presuda se dostavlja Prekršajnom sudu u Dubrovniku u 5 (pet) otpravaka: za spis, okrivljenicu, branitelja i tužitelja.