- 1 -              Rev-x 1109/16-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1109/16-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz S., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika K. P. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnica M. Đ., odvjetnica iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1144/16-2 od 13. srpnja 2016. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-4351/13-74 od 15. siječnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 24. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom djelomično su odbijene kao neosnovane i djelomično prihvaćene žalbe tužitelja i tuženika te je prvostupanjska presuda preinačena "u dijelu kojim je tuženik obvezan iznos glavnice duga i dosuđene zatezne kamate platiti u kunama prema prodajnom tečaju Z. b. d.d. Z. na dan isplate i u odluci o troškovima postupka" tako da preinačena u cijelosti glasi:

 

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 46.016,98 € sa zateznom kamatom na iznos od 90.000,00 DEM prema stopi koju Z. b. d.d. Z. obračunava na devizne štedne uloge po viđenju od 02. ožujka 1999.g. do 31. prosinca 2001.g., te na iznos od 46.016,98 € po istoj stopi od 01. siječnja 2002.g. do 31. prosinca 2005.g., a od 01. siječnja 2006.g.  do 31. prosinca 2007.g. po stopi od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 114.245,00 kn (slovima: stočetrnaest tisuća dvjestočetrdesetpet kuna) sa zateznom kamatom od 15. siječnja 2016.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

Zahtjev tužitelja da mu se iznos glavnice duga od 46.016,98 € plati u protuvrijednosti hrvatskih kuna prema prodajnom tečaju Z. b. d.d. Z. na dan isplate i po zahtijevanoj stopi za razdoblje od 01. siječnja 2006.g. do 31. prosinca 2007.g. te od 01. kolovoza 2015.g. do isplate, odbija se kao neosnovan.

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak žalbe u iznosu od 113,87 kn (slovima: stotrinaest kuna i osamdesetsedam lipa) sa zateznom kamatom od 13. srpnja 2016. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana".

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju navodeći da je podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbaci kao nedopuštena, podredno odbije kao neosnovana.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

Predmetom spora u revizijskom stupnju zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 46.016,98 Eura s zateznom kamatom na 90.000,00 DEM prema stopi koju Z. b. d.d. Z. obračunava na devizne štedne uloge po viđenju od 2. ožujka 1999. do 31. prosinca 2001., te na 46.016,98 Eura po istoj stopi od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2005., a od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revident pogrešno u reviziji navodi da je ovdje počinjena "bitna povreda ZPP-a" jer prvostupanjska presuda "nije niti objavljena na oglasnoj ploči a niti je dostavljena niti tuženiku niti njegovom punomoćniku" - tako da je žalbu pisao "pod pretpostavkom kako bi presuda trebala biti napisana" i "zbog bojazni od proteka roka za žalbu na presudu".

 

Punomoćnica revidenta je uredno i na vrijeme bila obaviještena o ročištu za objavu prvostupanjske presude - određeno (zakazano) za 15. siječnja 2016., a kako na to ročište nije pristupila, a na ovo nije pristupio niti tuženik osobno - prvostupanjski sud je samo postupio u smislu odredaba čl. 335. ZPP-a, i to:

 

- odredbe st. 6., prema kojoj: "Ročište na kojem se presuda objavljuje sud je dužan zakazati na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena. Ako jedna od stranaka nije prisustvovala ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena, sud će je pismeno obavijestiti o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Ročište na kojem se presuda objavljuje održat će se neovisno o tome jesu li stranke o njemu uredno obaviještene, odnosno jesu li pristupile na to ročište.",

 

- odredbe st. 7., prema kojoj: "Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena.",

 

- odredbe st. 9., prema kojoj: "Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.",

 

pa time što prvostupanjska presuda nije tuženiku dostavljena "prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena", na što se u biti revident poziva, nije počinjena neka postupovna povreda - niti je revidentu onemogućeno raspravljanje u postupku.

 

Revident, u svezi s time, na svojoj pasivnosti u postupku - očitovanoj u nesudjelovanju na ročištu za objavu prvostupanjske presude, ne može ostvariti povoljniju poziciju - niti sudu imputirati povredu u postupku dostave sudske odluke.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da su 5. siječnja 1999. parnične stranke sklopile Ugovor o zajmu iz kojeg proizlazi da je tužitelj kao zajmodavac predao tuženiku kao zajmoprimcu iznos kunske protuvrijednosti 90.000,00 DEM, a koji iznos je tuženik preuzeo - te se obvezao navedeni iznos vratiti tužitelju do 1. ožujka 1999. u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan dospijeća bez kamata,

 

- da je tuženik predao tužitelju 60.000,00 DEM, ali ne u ispunjenju obveze iz navedenog Ugovora o zajmu - već s osnova duga prema Ugovoru o zajmu kojeg je 30. prosinca 1996. sklopio s trećim (S. B.) za zajam od 78.000,00 DEM, a koji se iznos tuženik obvezao vratiti do 30. ožujka 1997., sve budući da je taj treći (S. B.) ovlastio tužitelja da u njegovo ime i za njegov račun primi iznos zajma od strane tuženika - a Izjavom od 5. siječnja 1999. tužitelju je i ustupio svoje potraživanje po tom Ugovoru o zajmu,

 

- da je tužitelj na temelju predmetnog Ugovora o zajmu tuženiku predao 90.000,00 DEM, s time da tuženik nije ispunio obvezu preuzetu tim ugovorom: tužitelju nije vratio primljeni zajam.

 

Na temelju takvog činjeničnog stanja - utvrđenog u postupku pred prvostupanjskim sudom, koje sada ne može biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio djelomično osnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) djelomično prihvatio i djelomično odbio - i time je pravilno primjenio materijalno pravo.

 

Odluku drugostupanjskog suda opravdavaju shvaćanja:

 

- da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o zajmu, dakle ugovor u smislu odredbe čl. 557. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 - dalje: ZOO-a), koji se Zakon u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), a kojom odredbom je propisano da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac zajmoprimcu predati određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu vrati poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvalitete,

 

- da su tužitelj i tuženik taj ugovor sklopili kada je pozajmljivanje strane valute između fizičkih osoba u Republici Hrvatskoj bilo zabranjeno Zakonom o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlatom ("Narodne novine", broj 91A/93, 36/98 - dalje: ZODS-a), i to:

 

a) odredbama čl. 10. prema kojima: (stavak I.) "Devizno tržište u smislu ovoga Zakona čine sve kupnje i prodaje deviza, koje se obavljaju u Republici Hrvatskoj: 1) između ovlaštenih banaka, 2) između ovlaštenih banaka i Hrvatske narodne banke, 3) između ovlaštenih banaka i drugih osoba", (stavak II.) "Devizno tržište u smislu stavka 1 ovoga članka, čine i sve kupnje i prodaje efektivnog stranog novca koje obavljaju ovlaštene banke, kao i druge domaće osobe koje, u skladu s ovim Zakonom, obavljaju ove poslove.", (stavak III.) "Kupnja, prodaja i pozajmljivanje deviza, kao i posredovanje u kupnji, prodaji i pozajmljivanju deviza između domaćih osoba i između domaće osobe i strane osobe u Republici Hrvatskoj dopušteno je u slučajevima i na način predviđen ovim Zakonom.", (stavak IV.) "Plaćanje i naplata u devizama ili u zlatu između domaćih osoba i između domaće osobe i strane osobe u Republici Hrvatskoj dopušteno je u slučajevima predviđenim zakonom.", a sve u svezi s odredbom čl. 3. stavak I., prema kojoj: "Domaće osobe stječu devize u zemlji i inozemstvu i s njima raspolažu sukladno ovom Zakonu.", te odredbom čl. 4. stavak I., prema kojoj: "Domaćom osobom u smislu ovoga Zakona smatra se pravna osoba sa sjedištem u Republici Hrvatskoj i fizička osoba s prebivalištem u Republici Hrvatskoj",

 

b) odredbom čl. 28. stavak I., prema kojoj: "Domaće osobe stječu devize: - kupnjom na deviznom tržištu radi plaćanja u inozemstvo, - pravnim poslovima sa stranim osobama koji se odnose na izvoz robe i usluga ili drugim pravnim poslovima, - pravnim poslovima u Republici Hrvatskoj, kada je to zakonom određeno, - nasljedivanjem",

 

c) odredbom čl. 34., prema kojoj: "Domaće fizičke osobe mogu koristiti devize sa svojih deviznih računa i deviznih štednih uloga za plaćanje uvoza robe i usluga i druga plaćanja u inozemstvo, a u Republici Hrvatskoj za kupnju obveznica koje glase na stranu valutu, davanje donacija u znanstvene, kulturne i humanitarne svrhe, te obavljati druga plaćanja kada je to predviđeno zakonom.",

 

d) odredbama čl. 96., prema kojima: (stavak I.) "Pravna ili fizička osoba, te fizička osoba koja samostalnim radom obavlja djelatnost ili trgovac - pojedinac, koji kupi, proda, dade ili uzme u zajam devize, posreduje u kupnji, prodaji ili pozajmljivanju deviza suprotno ovom Zakonu kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom od 175,00 do 1.750,00 kuna.", (stavak III .) "Prelazi li vrijednost deviza koje su predmet prekršaja iz stavka 1. ovoga članka vrijednost od 17.500,00 kuna, pravna ili fizička osoba, odnosno osobe iz stavka 1 ovog članka kaznit će se za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka novčanom kaznom od 1.050,00 do 17.500,00 kuna, a odgovorna osoba iz stavka 2. ovoga članka, novčanom kaznom od 1.050,00 do 10.500,00 kuna.",

 

- da navedenim odredbama nije bilo predviđeno (a činjenici "predviđenosti" je odredbom čl. 10. stavak III. ZODS-a dan značaj osnovne pretpostavke za dopuštenost pozajmljivanja deviza između fizičkih osoba: "...pozajmljivanje deviza, kao i posredovanje u kupnji, prodaji i pozajmljivanju deviza između domaćih osoba...u Republici Hrvatskoj dopušteno je u slučajevima i na način predviđen ovim Zakonom.") da se devize mogu koristiti za davanje zajma između fizičkih osoba - a propisano je da davanje ili uzimanje zajma u stranoj gotovini predstavlja prekršaj, dakle zakonom propisanu nedozvoljenu radnju za zajmodavca i zajmoprimca,

 

- da je slijedom toga ugovor o zajmu kojeg su tužitelj i tuženik sklopili ništav (u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO-a): jer je protivan prisilnim propisima,

 

- da u nastaloj situaciji, kada je predmet prijepornog ugovora (a to je ovdje jedino relevantno) bio zajam inozemne valute (u kojoj je zajam i isplaćen), odlučnim ostaje da je tuženik prijeporni devizni iznos na ime zajma primio na temelju ništavog pravnog posla, a kako se ispunjenje uvijek sastoji samo u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze - ovdje obveze iz ništavog ugovora (koju dužnik ne može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo, sve u smislu odredbe čl. 307. st. 1. ZOO-a), tužitelju ne pripada (umjesto strane) domaća valuta - jer mu takvu osnovom ništavog ugovora tuženik (sve i da je drugačije ugovorio) ne duguje,

 

- da, polazeći od toga, tužitelju iz prijepornog odnosa s tuženikom pripada samo ono što je ovome po ništavom ugovoru o zajmu dao.

 

Na suprotan zaključak ne upućuje u suštini jedini određeni revizijski navod tuženika da je tužitelju već dao određeni iznos deviza, a sve obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova da to što tvrdi nije i dokazao (u smislu odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te odredbe čl. 221.a ZPP-a, kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“).

 

Revident, uostalom, u odnosu na takvo pravno shvaćanje u reviziji ničime određenim niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već osporava ocjenu provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima i utvrđeno činjenično stanje, a iz tog se razloga revizija (u smislu odredaba čl. 385. ZPP-a) s uspjehom ne može izjaviti.

 

Stoga je reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a), odlukom kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 24. listopada 2017.