- 1 -              Rev 1467/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1467/13-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E.&S. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ž. i P. Z., protiv tuženika P. G. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik K. V. odvjetnik u  Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj  Gž-8031/10-2 od 30. listopada 2012. kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6555/05-35 od 5. svibnja 2010., u sjednici dana 24. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o  j e :

 

Revizija tuženika protiv točke I. presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj  Gž-8031/10-2 od 30. listopada 2012. kojom je potvrđena točka I. i III. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6555/05-35 od 5. svibnja 2010. se odbacuje kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-6555/05-35 od 5. svibnja 2010. sudio je:

 

"I/              Održava se na snazi rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-438/05 od 27. siječnja 2005. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 157.168,94 kn, u dijelu kojim mu je naloženo isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos od 146.610,54 kn koje teku od 5. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do isplate, kao i u dijelu kojim mu je naloženo naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 4.980,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. siječnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.

 

II/              Ukida se rješenje o ovsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-438/05 od 27. siječnja 2005. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos od 10.558,40 kn počevši od 5. studenog 2004. do isplate.

 

III/              Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 287,52 kn te mu naknaditi parnične troškove u iznosu od 32.005,00 kn, sve u roku 15 dana.

 

IV/              odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 181,62 kn, kao i zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate na iznos od 469,14 kn počevši od 5. studenog 2004. do isplate."

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž-8031/10-2 od 30. listopada 2012. sudio je:

 

1.                 "Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6555/05-35 od 5. svibnja 2010. u pobijanoj točki I. i III. izreke.

 

2.              Prihvaća se žalba tužitelja te se preinačava navedena presuda u točki II izreke i održava na snazi rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-438/05 od 27. siječnja 2005. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos od 10.558,40 kuna od 5. studenog 2004. do isplate.

 

3.           Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove žalbe u iznosu od 307,50 kuna u roku od osam dana."

 

Tako je suđeno u sporu iz ugovora o kreditu sklopljenog između E.&S. d.d. Z. i P. G. iz Z., a predmet spora je vraćanje iznosa kredita uvećanog za ugovorene i zatezne kamate.

 

Protiv toč. I. drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, o kojima je revizijski zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, a takav je i ovaj spor jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude iznosi 114.671,00 kuna, pa dakle ne prelazi 200.000,00 kuna, a ne radi se o pobijanoj presudi iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, pa je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ispitalo je dopuštenost revizije te je utvrdilo da predmetna revizija ne ispunjava propisane kriterije dopuštenosti, jer naznačena pitanja nisu važna pitanja za ujednačavanje sudske prakse u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

U postupku koji je prethodio revizijskom je utvrđeno:

 

- da je između R. d.d. i P. G. iz Z. dana 8. kolovoza 2002. Sklopljen Ugovor o kreditu (dalje u tekstu:Ugovor) kojim banka korisniku odobrava namjenski kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 17.445,00 EUR, radi kupnje motornog vozila F. god. proizvodnje 1996., posredovanjem trgovačkog društva P. R. d.o.o.,

 

- da je kredit odobren na rok otplate od sedam godina, uz mjesečne anuitete kunske protuvrijednosti od 285,03 EUR koja se obračunavana dan dospijeća, uz promjenjivu kamatnu stopu od 9,49 %, s time da prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od prijenosa kredita u otplatu, koji se u otplatu prenosi zadnjeg dana u mjesecu,

 

- da kredit dospijeva u cijelosti na naplatu ako korisnik kredita ne plati dva dospjela anuiteta, nakon čega banka može provesti postupak naplate (čl. 7.),

 

- da su stranke prihvatile kao sastavni dio ugovora unaprijed tiskane i priložene ugovoru opće uvjete, a prema kojima je korisnik upoznat da se mjesečni anuitet sastoji od obračunate rate glavnice i obračunate mjesečne kamate,

 

- da je banka ispunila obvezu i plasirala kredit tako što je sukladno nalogu uplatila dana 12. kolovoza 2002. Trgovačkom društvu Posredovanje Robert d.o.o. iznos od 126.093,13 kuna, a korisnik je samo djelomično ispunio obvezu, nakon čega je prestao otplaćivati anuitete,

 

- da je kod banke nakon sklapanja ugovora o kreditu nastupila statusna promjena kojom je R. d.d. R. pripojena E.&S. d.d., a kasnijom izmjenom statuta Odlukom skupštine od 15. svibnja 2003. je izmijenjena tvrtka  R. d.d. R. tako da tvrtka glasi E.&S. d.d.,

 

- da je korisnik otplatio samo tri anuiteta, te ukupni nepodmireni dug korisnika po osnovi glavnice i ugovorenih kamata iznosi protuvrijednost od 20.772,62 EUR preračunatu u kune na dan dospijeća preostalog duga 5. studenog 2004.

 

Među strankama je bila sporna aktivna legitimacija tužitelja, ništavost ugovora o kreditu zbog prikrate preko polovice te ništavost zbog neistinitih podataka o zaposlenju korisnika kod C. d.d. Z., visina duga i valuta obveze, te s tim u vezi način obračuna duga i stopa zateznih kamata.

 

Prvostupanjski sud je na temelju navedenih utvrđenja prihvatio tužbeni zahtjev, odnosno odbio prigovor tuženika protiv platnog naloga, a takvu presudu je potvrdio i drugostupanjski sud.

 

Obrazloženje prvostupanjske i drugostupanjske presude se u odnosu na sporna pitanja temelji na slijedećem pravnom shvaćanju:

 

- da postoji pravno sljedništvo između pravne osobe s kojom je korisnik sklopio ugovor o kreditu i banke, odnosno da se radi o istoj pravnoj osobi, jer je kod R. d.d. nakon sklapanja ugovora o kreditu nastupila statusna promjena kojom je R. d.d. R. pripojena E.&S. d.d., a kasnijom izmjenom statuta Odlukom skupštine od 15. svibnja 2003. je izmijenjena tvrtka  R. d.d. R. tako da tvrtka glasi E.&S. d.d.,

 

- da za rješenje ovoga spora nije odlučna vrijednost automobila koji je kupljen sredstvima iz kredita, niti je ugovor o kreditu pobojan zbog prikrate preko polovice u odnosu na cijenu i vrijednost kupljenog automobila, jer se ovdje ne radi o sporu iz ugovora o kupoprodaji, pa da samim time nije odlučna vrijednost automobila kupljenog kreditom. Zbog toga da ne dolazi u obzir primjena odredbe čl. 139. st. 1. . Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05). Sve kada bi ta odredba i bila u primjeni, istekom jedne godine prestalo je po čl. 139. St. 2. ZOO, pravo korisnika pozivati se na prikratu preko polovice, dok s druge strane ta okolnost ne čini ugovor ništavim po čl. 103. ZOO,

 

- da ugovor o kreditu nije ništav samo zbog toga što je u njemu unesen i ovjeren eventualno neistinit podatak o zaposlenju korisnika kod C. d.d., jer ta okolnost ne utječe na sadržaj obveze ugovornih stranaka,

 

- da je za konačni obračun duga korisnika odlučan sadržaj ugovora, a prema ugovoru je između stranaka ugovorena valutna klauzula, valuta obveze je EUR, a valuta ispunjenja obveze je kuna, s time što se obveza preračunava u kune na dan dospijeća svakog anuiteta, ugovorena je promjenjiva kamata uz početnih 9%, a nakon dospijeća je tekla zatezna kamata, pa je vještačenjem utvrđena ukupna obveza u skladu sa sadržajem ugovora.

 

Tuženik je revizijom osporio pravno shvaćanje drugostupanjskog suda glede primjene odredbe čl. 139. st. 1. i 2. ZOO u odnosu na (navodnu) ništavost ugovora o kreditu zbog prikrate preko polovice, te odredbe čl. 307. st. 1. i 395. ZOO u odnosu na valutu obveze i valutu ispunjenja te u odnosu na stopu ugovorenih i zateznih kamata na obračunatu glavnicu.

 

U odnosu na te zakonske odredbe tužitelj je naznačio pitanja:

 

1.      Je li tuženik u obvezi podmiriti utuženo potraživanje tužitelja s obzirom na istaknuti prigovor prikrate preko polovice vrijednosti te ništavost ugovora?

 

2.      Je li tuženik u obvezi podmiriti potraživanje tužitelja u domicilnoj valuti te obračunavaju li se kamate na valutu EUR-o ili kuna i po kojoj kamatnoj stopi?

 

U reviziji je navedeno da je riječ o pitanjima o kojima je revizijski sud zauzeo shvaćanje odlučujući u presudama poslovni broj Rev-3960/94 od 9. travnja 1998. (u odnosu na prvo pitanje) te poslovni broj Revt.75/2007 od 27. svibnja 2009. i Revt-241/09 od 25. svibnja 2010. (u odnosu na drugo pitanje), ali da je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

Vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da je tuženik određeno naznačio pitanja i razloge važnosti, te je određeno naveo na koje se zakonske odredbe odnose pitanja, ali naznačena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Prvo naznačeno pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer odluka u sporu ne ovisi o odgovoru na to pitanje.

 

Pobijana odluka je donesena u sporu iz ugovora o namjenskom kreditu, za kupnju automobila. Tužitelj i ne tvrdi da je glede kredita postojala prikrata preko polovice, a tvrdnje o tome da je u vrijeme sklapanja ugovora postojao očiti nerazmjer između vrijednosti kupljenog automobila i njegove cijene nije odlučna za rješenje spora. Sve kada bi to pitanje i bilo odlučno za sadržaj ugovora o kreditu, oštećena strana (ovdje tuženik) je mogao zahtijevati poništenje pobojnog ugovora ako za pravu vrijednost automobila tada nije znao niti je morao znati. Pravo da se zahtijeva poništenje ugovora prestaje istekom godine dana od njegova (čl. 139. st. 1. i 2. ZOO).

 

Tuženik nije ni tvrdio da je u zakonom određenom roku tražio poništaj ugovora zbog navedenog razloga, dok s druge strane eventualni očiti nerazmjer obveza ugovornih strana u dvostranom ugovoru nije razlog za ništavost ugovora po čl. 103. ZOO, niti su u ovoj parnici istaknuti drugi relevantni razlozi ništavosti.

 

U odnosu na drugo naznačeno pitanje mjerodavna odredba materijalnog prava glasi:

 

- čl. 307. (1) ZOO: Ispunjenje se sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo.

 

- čl. 395. (1) ZOO: Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

 

(2) U slučaju iz stavka 1, ovoga članka obveza se ispunjava plaćanjem u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze, koji vrijedi tog dana, ako stranke nisu ugovorile drugi tečaj.

 

(3) Ako novčana obveza protivno zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno se ispunjenje može zahtijevati samo u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze, koji vrijedi tog dana.

 

-čl. 400. (1) Ništava je odredba ugovora kojom se predviđa da će na kamatu, kada dospije za isplatu, početi teći kamata ako ne bude isplaćena.

 

(2) Ali se može unaprijed ugovoriti da će se stopa kamate povećati ako dužnik ne isplati dospjele kamate na vrijeme.

 

(3) Odredbe prethodnih stavova ne odnose se na kreditno poslovanje banaka i drugih bankarskih organizacija.

 

Presude Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-75/2007 i Revt-241/09 donesene su u sporu između dva trgovačka društva koja nisu banke, a obrazloženje se temelji na pravnom shvaćanju:

 

-Revt-75/2007: „Međutim, osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužitelja u kojem tužitelj traži isplatu 460.829,50 DEM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. srpnja 1995. pa do isplate koju su banke plaćale u mjestu ispunjenja na štedne uloge u DEM po viđenju. Pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je izvršio konverziju navedenog iznosa DEM prema posljednjem važećem tečaju za DEM na dan 31. prosinca 2001. a koji je iznosio 3.768.237,00 kuna za 1 DEM (tečajna lista broj 251 od 29. prosinca 2001.). Prema odredbi čl. 307. st. 1. ZOO ispunjenje se sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo. Stoga su pogrešno primijenili materijalno pravo nižestupanjski sudovi kada su umjesto zatraženog iznosa strane valute prihvatili konverziju u domaću valutu na zadnji dan godine kada je DEM bio u primjeni kao valuta.

 

Naime, tužitelj potražuje iznos od 460.829,50 DEM u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskom zateznom kamatom u DEM od dospijeća pa do isplate. Zbog osnovanog prigovora zastare osnovan je iznos potraživanja tužitelja od 448.430,49 DEM, pa je taj iznos trebalo i priznati tužitelju, ali obzirom da je od 1. ožujka 2002. uveden EUR trebalo je izvršiti konverziju iznosa DEM u EUR a po tečaju 1 EUR je 1,95583 DEM što iznosi 229.278,87 EUR i koji iznos je valjalo dosuditi tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća pa do 28. veljače 2002. po stopi koje banke u mjestu ispunjenja obveze plaćaju na štedne uloge po viđenju u DEM a nakon toga do 31. prosinca 2005. po istoj stopi ali u odnosu na EUR, a nakon toga stupanjem na snagu Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO/05) sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO/05.“

 

-Revt-241/09: „Naime, ovaj sud smatra da su tužitelji ostvarili pogrešan pravni pristup u primjeni materijalnog prava, u odnosu na odluku o kamatama i to kako u odnosu na ugovorenu kamatu (6% i 3% mjesečno) tako i u odnosu na zateznu kamatu.

 

Što se tiče ugovornih kamata ovaj sud smatra da u ovom slučaju valja primijeniti odredbu čl. 399. st. 2. ZOO. Ovaj sud smatra da je osnovan prigovor revidenta u na visinu ugovorene kamatne stope. Ona je ugovorena 10% mjesečno, što znači 120% godišnje, pa se opravdano može postaviti pitanje ne predstavlja li u ovom slučaju ugovorena kamatna stopa lihvarsku kamatu. Da bi bilo moguće donijeti zakonsku odluku o tom pitanju potrebno je utvrditi koja je bila uobičajena ugovorna kamatna stopa poslovnih banaka kod davanja novčanih kredita. Naime, budući da nije donijet poseban zakon u smislu čl. 399. st. 2. ZOO valja u svakom pojedinom slučaju ispitati ima li stopa ugovornih kamata ukoliko stranke nisu pojedinci u smislu čl. 399. st. 1. ZOO elemente zelenaškog ugovora.

 

Što se tiče stope zateznih kamata, valja imati u vidu da je između stranaka ugovorena valutna klauzula, pa su prema toma valuta obveze DEM uključujući u nju glavnicu i kamate, a valuta plaćanja kune. Budući da su valuta obveze DEM tužitelju pripada pravo na zatezne kamate, koje u mjestu ispunjenja plaća banka na štedne uloge po viđenju u DEM.“

 

Usporedbom činjeničnih utvrđenja u navedenim presudama s onima na kojima se temelji pobijana odluka u ovom slučaju evidentno je da se ne radi o identičnim okolnostima svakog od slučajeva. Presude Vrhovnog suda RH donesene u sporu između trgovačkih društva koja nisu banke, a sadržaj ugovorne obveze u svakom od navedenih slučajeva je različita u odnosu na premetni slučaj.

 

U ovom sporu je valuta obveze EUR, a valuta ispunjenja kuna u protuvrijednosti na dan dospijeća svakog mjesečnog anuiteta. Korisnik kredita je bio u obvezi platiti kunsku protuvrijednost dospjelog anuiteta prema tečaju na dan dospijeća. Do dana dospijeća je tekla ugovorena kamata po stopi od 9% godišnje (promjenjiva) što je bitno drugačija i neusporedivo niža ugovorena kamatna stopa u odnosu na ugovorenu mjesečnu kamatnu stopu od 6% i 3% kao u slučaju iz presude Revt-241/09.

 

Nakon što je obveza tuženika dospjela a nije ispunjena , obveza je u skladu s ugovorom preračunata u kune, pa je na obračunati iznos kuna nastavila teći kamata po stopama zateznih kamata koja vrijedi za slučaj zakašnjenja u ispunjenju dospjele novčane obveze izražene u kunama.

 

Tužitelj je banka na čije se kreditno poslovanje ne primjenjuje odredba čl. 400. ZOO. Pobijanom presudom dosuđena mu je kunska protuvrijednost dospjelih anuiteta izraženih u EUR prema tečaju na dan dospijeća, (a ne na dan isplate), zajedno sa ugovorenim kamatama, a nakon dospijeća tuženik je u skladu s odredbama ugovora dugovao kune sa zateznim kamatama koje vrijede za potraživanja u kunama. Na taj način je i obračunata preostala ukupna dospjela tražbina, a što nije u suprotnosti s ranije zauzetim pravnim shvaćanjem  ovoga suda, te što je ujedno u skladu sa sadržajem ugovorne obveze i u skladu s odredbom čl. 307. st. 1. ZOO, prema kojem se  ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo.

 

Obrazloženje presude drugostupanjskoga suda dakle nije utemeljeno na shvaćanju koje nije podudarno shvaćanju na kojemu se temelji obrazloženje presuda Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-75/2007 i Revt-241/09.

 

Stoga naznačena pitanja nisu važna za ujednačavanje sudske prakse uslijed čega podnesena revizija ne udovoljava propisanim kriterijima, pa je valjalo odbaciti reviziju po čl. 392b st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 24. listopada 2017.