- 1 -              Rev 2637/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2637/13-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. I. D. iz L., 2. R. V. iz L., i 3. D. D. iz L., svi zastupani po punomoćniku P. J., odvjetniku u L., protiv tužene M. B. iz L., koju zastupaju punomoćnici u Zajedničkom odvjetničkom ureda R. M. i N. M. K., odvjetnika u L., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-1398/12-2 od 17. lipnja 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Labinu poslovni broj P-78/11-69 od 13. prosinca 2011., u sjednici održanoj 24. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda prihvaćen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženici isplatiti tužiteljima iznos od 5.972,79 Eur-a u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskom zateznom kamatom (stavak I. izreke), dok se u stavku II. odbija tužbeni zahtjev kojim tužitelji potražuju zateznu kamatu obračunatu na iznos od 11.188.230,23 Lit od 1. siječnja 1999. pa do 28. veljače 2002. u visini kamate koju je Erste bank d.d. Rijeka odobravala na štedne uloge po viđenju u talijanskim lirama te obračunatu na iznos od 5.972,79 Eur-a od 1. ožujka 2002. pa do 5. veljače 2004. u visini kamate koju je Erste banka d.d. Rijeka odobravala na štedne uloge po viđenju u Eurima, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate. U stavku III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 8.860,75 kuna.

 

              Drugostupanjskom odlukom u stavku I. izreke odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda, dok je u stavku II. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

              Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) te predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužitelje s tužbenim zahtjevom i naloži im se naknaditi prouzročene parnične troškove, podredno da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

              Tužitelji nisu odgovorili na reviziju.

 

              Revizija nije dopuštena.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (izvanredna revizija). U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na nju odnose (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

              Iz sadržaja naprijed navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da se revizija u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP ne može podnijeti zbog bilo kojeg pravnog pitanja već prije svega, mora biti riječ o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u predmetu spora.

 

              Također, po prirodi stvari, podrazumijeva se i to da je upravo pobijana odluka posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na to pravno pitanje.

 

              To su osnovne pretpostavke za razmatranje postojanja daljnjih elemenata za ocjenu je li u konkretnom slučaju riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni – od kojih su neki primjerice navedeni u odredbama čl. 382. st. 2. toč. 1. do 3. ZPP.

 

              U predmetnoj reviziji tuženica postavlja slijedeće pitanje:

 

- Kada počinje teći zastara kod stjecanja bez osnove ili poslovodstva bez naloga?

 

Obrazlažući važnost naznačenog pitanja tuženica se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-590/1992-2 od 14. svibnja 1992., Rev-1889/1998-2 od 26. rujna 2001. i Rev-322/07-2 od 13. veljače 2008.

 

Kada bi se postavljenom pitanju tuženice i mogao pridati značaj određeno postavljenog pravnog pitanja još uvijek revizija tuženice nije dopuštena.

 

U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja da su tužitelji o isplati zaostataka mirovine ostaviteljice tuženici izvršenoj tijekom 1998. saznali početkom 2001., da je tužba u ovom predmetu podnesena 23. siječnja 2004., da je u konkretnom predmetu parnica bila u prekidu po pravomoćnom rješenju od 7. srpnja 2004. i do pravomoćnog okončanja parnice poslovni broj P-42/01, te je postupak nastavljen na ročištu održanom 3. svibnja 2011. a da su tužitelji podneskom od 9. svibnja 2011. precizirali tužbeni zahtjev samo glede visine tužbenog zahtjeva, pa ocjenjuju da nije osnovan prigovor zastare imajući u vidu odredbe čl. 214. st. 1. i 4. ZPP te odredbe čl. 144. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 52/71, 48/78, 56/00), kao i odredbe čl. 227. te čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) ocijenivši pri tome da je zastarijevanje počelo teći početkom 2001.

 

U revizijskoj odluci poslovni broj Rev-590/1992-2 zauzeto je shvaćanje da je osnova obveznopravnog zahtjeva tužitelja stjecanje bez osnove i da na temelju odredbe čl. 361. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

 

U odluci poslovni broj Rev-1889/1998-2 od 26. rujna 2001. izraženo je shvaćanje da zastara stjecanja bez osnove ili na ime naknade štete nastupa protekom roka od pet godina od dana kada je potraživanje nastalo odnosno kada je šteta nastupila, a u odluci poslovni broj Rev-322/07-2 od 13. veljače 2008. također je izraženo shvaćanje da je opći zastarni rok u slučaju stjecanja bez osnove pet godina iz čl. 371. ZOO.

 

Prema tome, u pobijanoj odluci nije zauzeto shvaćanje koje je suprotno shvaćanju izraženom u odlukama na koje se revident poziva a koje bi se odnosile na to pitanje jer je u pobijanoj odluci također izraženo shvaćanje da se u konkretnom slučaju radi o petogodišnjem zastarnom roku iz čl. 371. ZOO, a sve u smislu odredbe čl. 361 ZOO, pa se ne radi o pitanju o kojem je Vrhovni sud Republike Hrvatske trebao zauzeti shvaćanje kako bi se osigurala jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

S obzirom na izloženo, u predmetnoj situaciji nije ispunjen minimum uvjeta propisanih odredbom čl. 382. st. 3. ZPP za dopuštenost izvanredne revizije.

 

Stoga, na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP valjalo je reviziju tuženice odbaciti kao nedopuštenu.

 

Zagreb, 24. listopada 2017.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.