- 1 -              Rev 1776/14-2

Broj: Rev 1776/14-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Z., Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-2594/11-2 od 18. ožujka 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-7681/08-12 od 29. listopada 2010., u sjednici održanoj 24. listopada 2017.,

p r e s u d i o   j e :

              Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici tužitelju isplatiti 202.510,99 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženica podnijela je reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se revizija usvoji i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete temeljen na odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 102/08, 71/99, 127/00, 59/01 i 109/01-dalje: ZMO), i to čl. 160. st. 1., prema kojoj odredbi Zavod (tužitelj) ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim tim Zakonom, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja, i čl. 161. st. 1. i 3., prema kojim odredbama za štetu uzrokovanu invalidnošću ili smrću osigurane osobe odgovara poslodavac, ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana.

Nižestupanjski sudovi pošavši od utvrđenja da je do ozljeđivanja osiguranika tužitelja V. Z. došlo na način da je u obavljanju stražarske dužnosti u krugu vojarne K. u K. nagazio na minu, zaključuju da tuženica, koja pet godina nakon vojne akcije Oluja nije razminirala područje vojarne ili barem označila kontaminirana područja, nije poduzela mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana te da je stoga odgovorna za štetu nastalu tužitelju u vidu razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine V. Z.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

              U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

              Tuženica reviziju podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

              Smatra tuženica da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo iz čl. 161. st. 3. ZMO zaključivši da je tuženica odgovorna za štetu, iako tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je šteta nastala zbog toga što nisu provedene sve mjere zaštite na radu.

              Suprotno tvrdnji revidentice nižestupanjski sudovi upravo polaze od utvrđenja da je neprovođenjem razminiravanja područja vojarne, odnosno neoznačavanjem kontaminiranih područja tuženica propustila poduzeti mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana.

              Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 160. st. 1. i 161. st. 1. i 3. ZMO kada su tužbeni zahtjev ocijenili osnovanim.

              Ne postoji stoga revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

              Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa revizijski razlozi kojima tuženica osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu propusta tuženice u poduzimanju mjera zaštite na radu, kao nedopušteni, nisu ocjenjivani.

              Slijedom iznesenog, budući da ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 24. listopada 2017.