- 1 -              Rev-x 765/15-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 765/15-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika F. Z. pok. D. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku A. S., odvjetniku u Z., protiv tuženika-protutužitelja L. P. pok. S. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku R. I. M., odvjetniku u Z., radi iseljenja i predaje u posjed, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. broj Gž-3574/14-2 od 24. travnja 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru posl. broj P-1257/01 od 30. rujna 2014., u sjednici održanoj 24. listopada 2017.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tuženika-protutužitelja L. P. protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. broj Gž-3574/14-2 od 24. travnja 2015., odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Nalaže se tužitelju-protutuženiku da isplati tuženiku-protutužitelju na ime naknade za učinjene nužne i korisne izdatke, iznos od 69.310,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na ovaj iznos od dana 31. siječnja 2002. godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana, dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa protutužbeni zahtjev tuženika odbija kao neosnovan.

 

II. Nalaže se tužitelju-protutuženiku da tuženiku-protutužitelju naknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 17.320,00 kuna, sve u roku od 15 (petnaest) dana, dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa zahtjev tuženika odbija kao neosnovan.“

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Preinačava se presuda Općinskog suda u Zadru, broj P-1257/01 od 30. rujna 2014. godine, i sudi:

 

1. Nalaže se tužitelju-protutuženiku F. Z. da tuženiku-protutužitelju L. P. na ime naknade za nužne i korisne izdatke plati 1.932,00 kn, sa kamatom od 18% godišnje od 31. siječnja 2002. godine pa do 30. lipnja 2002. godine, 15% od 1. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2008. godine po stopi od 14% godišnje, te od 1. srpnja 2011. godine pa nadalje po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stopa zatezne kamate po eskontnoj stopi Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5%-tnih poena, sve u roku od 15 dana.

 

2. U preostalom dijelu preko dosuđenog pa do utuženog iznosa od 119.483,36 kn odbija se tužbeni zahtjev, kao neosnovan.“

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kom je odbijen tužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja preko iznosa od 1.932,00 kn do iznosa od 119.483,36 kn, reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnio tuženik-protutužitelj iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Protiv iste presude u istom dijelu tuženik-protutužitelj podnio je i reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP smatrajući da odluka u sporu ovisi o rješenju određenog pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Tužitelj-protutuženik nije podnio odgovor na reviziju tuženika-protutužitelja.

 

Revizija tuženika-protutužitelja podnesena u smislu odredbe čl. 382. st. 1. ZPP nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

 

2) ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

 

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373. a. i 373. b. toga Zakona.

 

Kako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude ne prelazi 200.000,00 kn te kako drugostupanjska presuda nije donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, dopuštenost predmetne revizije tuženika-protutužitelja podnesene u smislu odredbe čl. 382. st. 1. ZPP ispitana je prema kriteriju iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP te je utvrđeno da tom kriteriju nije udovoljeno.

 

U pravu je tuženik-protutužitelj kada ukazuje da drugostupanjska presuda u pobijanom dijelu nije donesena na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP kako je to u obrazloženju naznačio drugostupanjski sud. Naime, drugostupanjski sud nije preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu u kom je odbio dio tužbenog zahtjeva tuženika-protutužitelja radi toga što je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, već radi toga što je drugostupanjski sud zaključio da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio isprave i druge izvedene dokaze, a radi čega je pogrešno utvrdio činjenično stanje. Dakle, drugostupanjska presuda u pobijanom dijelu nije donesena na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP, već je donesena na temelju odredbe čl. 373. toč. 1. ZPP.

 

Ovdje je za ukazati da dakle nije u pravu tuženik-protutužitelj kada smatra da je drugostupanjska presuda u pobijanom dijelu donesena prema odredbama čl. 373. a. i 373. b. ZPP.

 

Pobijani dio drugostupanjske presude donesen je, a kao što je to prethodno rečeno, jer je drugostupanjski sud zaključio da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio isprave i druge dokaze, a odluka je prvostupanjskog suda utemeljena isključivo na tim dokazima. Tako drugostupanjski sud u obrazloženju navodi da je njegova ocjena da tuženik-protutužitelj nije dokazao (što je bio u obavezi na temelju odredbe čl. 219. st. 1. ZPP) da bi on ostale utužene iznose platio, jer spisu ne prileže uplatnice, a to ne proizlazi ni iz drugih dokaza jer predračuni (list 67 – 71) nisu dokaz da su radovi izvršeni, a posebno da bi ih platio tuženik-protutužitelj. Dakle, drugostupanjski sud je u pobijanom dijelu preinačio prvostupanjsku presudu ocjenjujući dokaze koje je izveo prvostupanjski sud, a na kojim dokazima je isključivo utemeljena bila prvostupanjska presuda. Donoseći drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu drugostupanjski sud nije zaključio da bi postojale neke druge bitne činjenice koje među strankama nisu sporne, a niti je sporne činjenice među strankama utvrđivao na temelju isprava i izvedenih dokaza, a koje bi isprave i izvedene dokaze prvostupanjski sud propustio ocijeniti. Stoga dakle nije u pravu tuženik-protutužitelj kada smatra da je drugostupanjska presuda u pobijanom dijelu donesena na temelju odredbe čl. 373. a. ZPP.

 

Kako drugostupanjska presuda nije donesena nakon zakazivanja rasprave pred drugostupanjskim sudom, to je evidentno dakle da ta presuda nije donesena niti prema odredbi čl. 373. b. ZPP.

 

Stoga dakle revizija tuženika-protutužitelja podnesena u smislu odredbe čl. 382. st. 1. ZPP nije dopuštena.

 

Niti revizija tuženika-protutužitelja podnesena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju u kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 2. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Revizija tuženika-protutužitelja podnesena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP nema sadržaj propisan odredbom čl. 382. st. 3. toga Zakona.

 

Ovo stoga što tuženik-protutužitelj u reviziji nije određeno naznačio pravno pitanje radi kojeg je reviziju podnio.

 

Ovdje je za ukazati da bi neko pravno pitanje bilo određeno naznačeno potrebno je da bude individualizirano tako da ne ostavlja dvojbe o kojem pravnom pitanju je riječ u okviru određenog pravnog instituta ili zakonske odredbe, a što u predmetnoj reviziji nije učinjeno. U konkretnom slučaju, tuženik-protutužitelj ne navodi određeno pravno pitanje u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP već tek ukazuje da je iz obrazloženja pobijane drugostupanjske presude nejasno u čemu drugostupanjski sud vidi pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda.

 

Nadalje, ovdje je za ukazati da revizijski sud nije ovlašten sam kreirati pravna pitanja prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP koja bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a postojanje kojih pitanja izvanrednu reviziju iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP razlikuje od redovite revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP, a nije ovlašten niti ispitivati kriju li se takva pitanja moguće u navodima revidenta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ili postupovnog prava – budući bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila granica između nje i redovite revizije, dok bi se sud doveo u situaciju da formulira pitanja koja moguće i ne bi odgovarala shvaćanju ili težnji revidenta.

 

Predmetna revizija tuženika-protutužitelja podnesena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP nema sadržaj propisan odredbom čl. 382. st. 3. ZPP i iz razloga što tuženik-protutužitelj u reviziji nije određeno izložio razloge zbog kojih smatra da bi određeno pravno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Stoga dakle niti revizija tuženika-protutužitelja podnesena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP nije dopuštena.

 

S obzirom na izneseno, predmetnu reviziju tuženik-protutužitelj valjalo je odbaciti kao nedopuštenu i to na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP i odredbe čl. 392. b. st. 2. ZPP.

 

Zagreb, 24. listopada 2017.