- 1 -              Rev-x 447/16-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 447/16-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga, člana vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske,  zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u N., protiv tuženika K. G. d.d., iz G. N., zastupanog po stečajnoj upraviteljici S. S., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika O. B. d.d. Z., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkom društvu Đ. i P. iz Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji umješača protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1014/2015-2 od 03. ožujka 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Našicama broj P-284/2014-12 od 20. veljače 2015., u sjednici održanoj dana 24. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

U odnosu na dio drugostupanjske presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđeno da je tužiteljica Republika Hrvatska vlasnik nekretnina upisanih u zk.ul. 144 k.o. G.:

 

- kčbr. 453/9 npl. K. površine 1171 čhv,

- kčbr. 150/1 npl. K. površine 172 čhv,

- kčbr. 152/4 npl. K. površine 673 čhv, 

- kčbr. 371/1 livada površine 596 čhv,

- kčbr. 367/2 livada površine 608 čhv,

- kčbr. 371/2 livada površine 620 čhv,

- kčbr. 371/3 oranica površine 480 čhv,

 

revizija se odbija kao neosnovana, i

 

 

 

r i j e š i o   j e:

 

              U odnosu na dio drugostupanjske presude kojim je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu kojim je utvrđeno vlasništvo tužiteljica na nekretninama:

 

- kčbr. 296/4 deponija materijala površine 779 čhv,

- kčbr. 296/6 zgrada i ek. dvorište površine 4 kj 1583 čhv,

- kčbr. 296/9 zgrade i ek. dvorište površine 4 kj 579 čhv,

- kčbr. 296/10 deponija materijala površine 182 čhv,

- kčbr. 368 bazen, zgrada, kupalište i livada površine 1 kj 7 čhv,

- kčbr. 14 npl. K. površine 243 čhv,

- kčbr. 70/1 npl. K. površine 633 čhv,

- kčbr. 70/2 npl. K. površine 349 čhv,

- kčbr. 71 npl. K. površine 186 čhv,

- kčbr. 88/1 npl. K. površine 164 čhv,

- kčbr. 89 npl. K. površine 164 čhv,

- kčbr. 453/10 npl. K. površine 266 čhv,

- kčbr. 453/11 npl. K. površine 908 čhv,

- kčbr. 453/12 npl. K. površine 1 kj 810 čhv,

- kčbr. 453/15 npl. K. površine 730 čhv,

- kčbr. 453/17 npl. K. površine 9 kj 704 čhv,

 

              revizija se prihvaća, nižestupanjske presude se ukidaju i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U odnosu na postupovnopravno pitanje zbog kojeg je revizija izjavljena revizija se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

              U uvodu navedenom drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženice te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

 

              "Utvrđuje se da je tužitelj Republika Hrvatska vlasnik nekretnina upisanih u z.k. ulošku broj 144 k.o. G. i to:

 

- kčbr. 453/9 npl. K. površine 1171 čhv,

- kčbr. 150/1 npl. K. površine 172 čhv,

- kčbr. 152/4 npl. K. površine 673 čhv, 

- kčbr. 296/4 deponija materijala površine 779 čhv,

- kčbr. 296/6 zgrada i ek. dvorište površine 4 kj 1583 čhv,

- kčbr. 296/9 zgrade i ek. dvorište površine 4 kj 579 čhv,

- kčbr. 296/10 deponija materijala površine 182 čhv,

- kčbr. 371/1 livada površine 596 čhv,

- kčbr. 367/2 livada površine 608 čhv,

- kčbr. 371/2 livada površine 620 čhv,

- kčbr. 371/3 oranica površine 480 čhv,

- kčbr. 368 bazen, zgrada, kupalište i livada površine 1 kj 7 čhv,

- kčbr. 14 npl. K. površine 243 čhv,

- kčbr. 70/1 npl. K. površine 633 čhv,

- kčbr. 70/2 npl. K. površine 349 čhv,

- kčbr. 71 npl. K. površine 186 čhv,

- kčbr. 88/1 npl. K. površine 164 čhv,

- kčbr. 89 npl. K. površine 164 čhv,

- kčbr. 453/10 npl. K. površine 266 čhv,

- kčbr. 453/11 npl. K. površine 908 čhv,

- kčbr. 453/12 npl. K. površine 1 kj 810 čhv,

- kčbr. 453/15 npl. K. površine 730 čhv,

- kčbr. 453/17 npl. K. površine 9 kj 704 čhv,

 

što mu je tuženik K. G. d.d., OIB…, iz G. N., dužan priznati u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tuženiku K. G. d.d., OIB …, iz G. N., da tužiteljici Republici Hrvatskoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 31.250,00 kn u roku od 15 dana."

 

Protiv te drugostupanjske presude umješač na strani tuženice podnio je reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju i preinači nižestupanjske presude na način da odbije tužbeni zahtjev, a podredno da presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica je podnijela odgovor na reviziju u kojem predlaže da revizija bude odbijena kao neosnovana.

 

U odnosu na naznačeno materijalnopravno pitanje revizija je djelomično osnovana, a u odnosu na postupovnopravno pitanje je nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelskoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima ili odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava ili Europskoga suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Prema odredbi st. 3. navedenog članka u reviziji iz stavka 2. ovoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojega ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U predmetnoj reviziji određeno je naznačeno slijedeće materijalnopravno pitanje:

 

"Smatraju li se rudokop, deponija materijala, izvršena eksploatacija i neplodno – kamenolom rudnim blagom koje je vlasništvo Republike Hrvatske u smislu čl. 1. i 2. ZR-a?

 

odnosno

 

Postaje li nekretnina vlasništvo Republike Hrvatske uslijed činjenice da je s nje eksploatirao rudno blago koje se u smislu čl. 1. i 2. ZR-a smatra vlasništvom Republike Hrvatske?",

 

te slijedeće postupovnopravno pitanje:

 

"Ima li sud, u smislu čl. 394a. ZPP-a mogućnost postupiti različito od pravnog shvaćanja izraženog u rješenju revizijskog suda, ako u ponovnom suđenju utvrdi činjenice koje ne opravdavaju primjenu materijalnog prava na koje je uputio revizijski sud ?

 

odnosno

 

              Smije li sud, u smislu čl. 394a. ZPP-a, ikada odstupiti od pravnog shvaćanja na kojem se temelji rješenje revizijskog suda kojim su ukinute prvostupanjska i drugostupanjska presuda?"

 

Ocjenjujući pitanje dopuštenosti revizije u skladu s odredbom čl. 392a. ZPP-a ovaj sud je ocijenio da odluka u sporu ovisi o rješenju navedenog materijalnopravnog pitanja te da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je stoga u odnosu na to pitanje revizija dopuštena, a da u odnosu na postupovnopravno pitanje revizija nije dopuštena jer odluka u sporu ne ovisi o rješenju tog pitanja.

 

Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdi njezino vlasništvo spornih nekretnina navedenih u izreci prvostupanjske presude na kojima je u zemljišnim knjigama upisano vlasništvo tuženice.

 

Tužbeni zahtjev  sudovi su ocijenili osnovanim uz obrazloženje da je na nekretninama koje u naravi predstavljaju livade tužiteljica stekla vlasništvo po samom zakonu na temelju odredbe čl. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine", broj 34/91 - dalje: ZPZ), jer da je riječ o poljoprivrednom zemljištu na kojem je u vrijeme donošenja tog Zakona bilo upisano društveno vlasništvo, da je na nekretninama za koje je utvrđeno da predstavljaju šume, tužiteljica stekla vlasništva na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama ("Narodne novine", broj 41/90), a na ostalim nekretninama koje u naravi predstavljaju deponije materijala, rudokope, gdje je izvršena eksploatacija, da je vlasništvo tužiteljice stečeno na temelju odredbe čl. 2. i 3. Zakona o rudarstvu ("Narodne novine", broj 27/91, 26/93, 92/94 i 35/05 – dalje: ZOR).

 

U postupku je utvrđeno da su nekretnine kat. čest.

 

- kčbr. 453/9 npl. K. površine 1171 čhv,

- kčbr. 150/1 npl. K. površine 172 čhv,

- kčbr. 152/4 npl. K. površine 673 čhv, u naravi šuma,

- kčbr. 371/1 livada površine 596 čhv,

- kčbr. 367/2 livada površine 608 čhv,

- kčbr. 371/2 livada površine 620 čhv,

- kčbr. 371/3 oranica površine 480 čhv, u naravi livada, šuma

 

              a da ostale nekretnine predstavljaju deponije materijala, rudokope, izvršene eksploatacije.

 

Prema odredbi čl. 2. ZOR-a rudnim blagom, prema ovom Zakonu, smatraju se sve organske i neorganske mineralne sirovine koje se nalaze u čvrstom, tekućem ili plinovitom stanju u prvobitnom ležištu, u nanosima, jalovištima, talioničkim troskama ili prirodnim rastopinama (mineralne sirovine). Čl. 3. istog Zakona propisano je što se u smislu toga Zakona smatra mineralnom sirovinom.

 

Odredbom čl. 1. ZOR-a propisano je da je rudno blago u vlasništvu Republike Hrvatske.

 

Dakle, iz navedenih odredaba ZOR-a proizlazi da je Republika Hrvatska nositelj prava vlasništva na rudnom blagu. Međutim, to ne znači da je nositelj i prava vlasništva na nekretnini u kojoj, odnosno na kojoj se rudno blago nalazi.

 

Vlasništvo rudnog blaga odvojeno je od vlasništva nekretnine s kojom je vezano, a što se očituje u činjenici da rudno blago iako faktično čini dio određene nekretnine ne pripada vlasniku nekretnine, osim u slučaju ako je vlasnik nekretnine Republika Hrvatska. Stoga suprotno zaključivanju sudova na nekretninama koje "u naravi predstavljaju deponije materijala, rudokope gdje je  izvršena eksploatacija" tužiteljica nije stekla vlasništvo na temelju ZOR-a.

 

Međutim, vlasništvo na tim nekretninama tužiteljica je mogla steći na drugoj osnovi na temelju odredbe čl. 3. ZPZ-a.

 

Prema toj odredbi na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na teritoriju Republike Hrvatske postaje nositelj vlasničkih prava RH.

 

Prema odredbi čl. 2. st. 1. istog Zakona poljoprivrednim zemljištem u smislu ovoga Zakona, smatraju se oranice, vrtovi, voćnjaci, vinogradi, livade, pašnjaci, ribnjaci, trstici i močvare koje nisu posebno vrijedni biotopi, kao i drugo zemljište koje se koristi ili ne koristi a može se privesti poljoprivrednoj proizvodnji.

 

Sukladno tome, za ocjenu pitanja stjecanja prava vlasništva tužiteljice na nekretninama za koje sudovi pogrešno smatraju da je tužiteljica stekla na temelju ZOR-a od odlučnog značaja je bilo raspraviti i utvrditi je li riječ o zemljištu koje bi se moglo privesti poljoprivrednoj proizvodnji s obzirom na stanje u kojem je bilo u vrijeme stupanja na snagu ZPZ-a.

 

Slijedom navedenog proizlazi da je u dijelu nižestupanjskih sudova kojim je utvrđeno vlasništvo tužiteljice na tim nekretninama materijalno pravo pogrešno primijenjeno i da je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a obje nižestupanjske presude u tom dijelu valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odnosu na nekretnine za koje je utvrđeno da su u naravi livade i šuma, sudovi su pravilno zaključili da je na tim nekretninama tužiteljica stekla pravo vlasništva po samom zakonu na temelju odredbe čl. 3. ZPZ-a i čl. 16. Zakona o šumama, a što se u reviziji niti ne osporava, pa je u dijelu presuda kojim je utvrđeno vlasništvo tužiteljice nad tim nekretninama materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

Sukladno tome u odnosu na taj dio pobijane presude revizija je odbijena kao neosnovana na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Na temelju odredbe čl. 392b.st. 5. ZPP-a u odnosu na postupovnopravno pitanje zbog kojeg je izjavljena, revizija je odbačena.

 

Zagreb, 24. listopada 2017.