- 1 -              Rev 2537/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2537/13-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. E. iz H., OIB:..., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u P., protiv prvotuženika R. H., OIB:... i drugotuženice N. H., OIB:... oboje iz P., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi poslovni broj Gž-2693/11-2 od 23. srpnja  2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-387/10-11 od 1. travnja 2011., u sjednici održanoj 24. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 28.500,00 Eur-a u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju koji objavi Hrvatska narodna banka na dan plaćanja, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na dužni iznos od 1. lipnja 2007., pa do isplate (stavak I izreke). U stavku II izreke naloženo je tuženicima naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 11.115,00 kuna.

 

              Protiv drugostupanjske presude tuženici su podnijeli reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlažu da Vrhovni sud Republike  Hrvatske  preinači nižestupanjske presude, podredno ukine nižestupanjske presude u cijelosti ili djelomično i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugo vijeće prvostupanjskog ili drugostupanjskog suda. Potražuju trošak revizije.

 

              Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno revizijskim navodima tuženika, nižestupanjske presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama na postoji proturječnost između onoga što se u razlozima tih presuda navodi o sadržaju isprava  i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz. čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

              Kako se u revizijskim navodima tuženika koji se odnose na prigovore načina na koji je sud cijenio dokaze, ni ovaj revizijski sud ne nalazi protivnost ili bilo kakve suprotnosti zapisnicima koji te isprave sadrže, to (cijeneći sadržaj i obrazloženje prvostupanjske odluke, na koju se u svom obrazloženju poziva i drugostupanjski sud) ovaj sud ocjenjuje kako drugostupanjska odluka sadrži odgovore na žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, pa u njoj kao ni u prvostupanjskoj presudi, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

S obzirom na navedeno, preostali navodi revizije tuženika kojima se prigovara načinu na koji je prvostupanjski sud vrednovao provedene dokaze zapravo se svode na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke s obzirom na to da u revizijskom stupnju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi (odredba čl. 385. ZPP).

 

              Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Predmet spora je zahtjev za isplatu 28.500,00 Eur-a stečenog bez osnove.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

-           da je tužitelj isplatio tuženicima 30.500,00 Eur-a kao predujam jer je smatrao da su se stranke suglasile oko predmeta i cijene nekretnine koja je trebala biti predmet ugovora o kupoprodaji nekretnine,

 

-            da između stranaka nije došlo do sklapanja predugovora jer su se stranke razišle oko iznosa kupoprodajne cijene koju je trebalo unijeti u predugovor, kao i oko izgradnje odnosno pomoći pri izgradnji vikendice,

 

-            da iz potvrde na list 4 b proizlazi da je do otkaza kupoprodajnog ugovora došlo zbog nesporazuma i da se tuženici obvezuju vratiti  iznos koji su primili od tužitelja do 1. lipnja 2007. (30.500,00 Eur-a),

 

-            da je tužitelja na ročištu 18. ožujka 2011. snizio tužbeni zahtjev na iznos od 28.500,00 Eur-a (jer su tuženici dio duga platili).

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je između stranaka došlo do nesporazuma iz čl. 63. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) slijedom čega nalažu tuženicima isplatiti iznos od 28.500,00 Eur-a u kunskoj protuvrijednosti sukladno odredbi čl. 210. ZOO. Nadalje ocjenjuju da se sporni iznos koji je dan u svezi s kupoprodajom ne može smatrati kaparom jer ugovor nema pravni učinak a sukladno odredbi čl. 115. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim pravnim stvarima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 107/07) prema kojoj odredbi pravni posao kojeg je cilj stjecanje vlasništva nekretnine da bi bio valjan, trebao uz ostale pretpostavke valjanosti biti u pisanom obliku, pa kako je nesporno da stranke takav ugovor nisu sklopile nema osnova za primjenu odredbi o kapari i tuženici su dužni primljeni iznos vratiti tuženiku.

 

Prema odredbi čl. 63. ZOO kad stranka vjeruje da su suglasne, a u stvari među njima postoji nesporazum prema prirodi ugovora ili o osnovi ili predmetu obveze, ugovor ne nastaje.

 

Prema odredbi čl. 210. ZOO kada imovina jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

 

S obzirom na iznijeto, a imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, navedene odredbe ZOO, kao i sadržaj odredbe čl. 392.a ZPP prema kojoj revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pravilan je zaključak da tuženici iznos od 28.500,00 Eur-a u kunskoj protuvrijednosti drže bez valjane pravne osnove te su u obvezi navedeni iznos vratiti tužitelju tj. kada su usvojili tužbeni zahtjev.

 

Ovo stoga što obveza vraćanja stečenog bez osnove nastaje kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila, što se u konkretnom slučaju i ostvarilo, jer među strankama nije sklopljen kupoprodajni ugovor.

 

Navedeno proizlazi iz odredbe čl. 210. st. 3. ZOO kojim je propisano da obveza vraćanja odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

 

Kako do sklapanja ugovora među strankama nije došlo iz navedenih razloga, to je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da su tuženici u obvezi vratiti tužitelju iznos od 28.500,00 Eur-a kojeg su primili od tužitelja na ime predujma za kupnju kuće, a do kojeg sporazuma među strankama nije došlo, jer kao što je navedeno između stranaka nije zaključen kupoprodajni ugovor o kupnji iste, jer je došlo do nesporazuma oko kupoprodajne cijene u smislu odredbe čl. 63. ZOO.

 

Iz iznijetih razloga ostali revizijski razlozi ukazuju se neodlučnim za donošenje odluke o ovom prijeporu.

 

U ovoj pravnoj stvari, revizijski sud nije mogao ocjenjivati pravilnost pobijanih presuda u odnosu na valutu/obveze jer u odnosu na to pitanje nije bilo razloga u reviziji (čl. 392.a ZPP).

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo odbiti reviziju tuženika i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 24. listopada 2017.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.