- 1 -              Rev 1453/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1453/13-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. (B.) G. iz Ž., otok P., kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. i partneri j.t.d. Z., protiv tuženika E. d.d. Z., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & P., S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2831/10-3 od 12. ožujka 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru poslovni broj P-640/09 od 28. lipnja 2010., u sjednici dana 24. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2831/10-3 od 12. ožujka 2013., se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

 

Županijski sud u Zadru presudom poslovni broj Gž-2831/10-3 od 12. ožujka 2013., odbio je žalbu tužitelja te je potvrdio presudu Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru kojom je suđeno:

 

„I - Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi;

 

Dužna je tužena isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 114.671,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 9.671,00 kn od 01. lipnja 2003. g. a na ostali dio od presuđenja pa do isplate, te mu naknaditi parnični trošak i sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja.

 

II – Dužan je tužitelj tuženiku nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 15.375 kn.“

 

Tako je suđeno u sporu radi naknade štete zbog tjelesne ozlijede koju je tužitelj pretrpio kao pješak u prometnoj nezgodi dana 20. svibnja 2003. u B. na M. kada je stupio s nogostupa na kolnik, te kada jer na njega naletjelo vozilo reg. oznake i broja …, koje je osigurano kod tuženika, a kojim je upravljala M. P..

 

Tužbeni zahtjev je odbijen jer su sudovi zaključili da tužitelj nije dokazao da bi osiguranica tuženika radnjom ili propuštanjem prouzročila štetnu posljedicu, i suprotno tome utvrdivši da je do štetne posljedice došlo isključivom krivnjom tužitelja.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju više materijalnopravnog pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, o kojima je revizijski zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, te o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, a takav je i ovaj spor jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude iznosi 114.671,00 kuna, pa dakle ne prelazi 200.000,00 kuna, a ne radi se o pobijanoj presudi iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, pa je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

Vijeće Vrhovnog suda RH ispitalo je dopuštenost revizije te je utvrdilo da predmetna revizija ne ispunjava propisane kriterije dopuštenosti.

 

Tužbeni zahtjev je odbijen jer su sudovi zaključili da tužitelj nije dokazao odgovornost osiguranice tuženika za štetu, a to je jedna od temeljnih pretpostavki za uspostavu prava na naknadu.

 

U postupku koji je prethodio revizijskom nije bilo sporno da je tužitelj nastradao u prometnoj nezgodi dana 20. svibnja 2003. u B. na M. kada je krećući se nogostupom u jednom trenutku stupio s nogostupa na kolnik izvan pješačkog prijelaza, jer je nogostup u tom dijelu bio zakrčen parkiranim vozilima. Tom prilikom ga je zahvatilo vozilo reg. oznake i broja …, koje je osigurano kod tuženika, a kojim je upravljala M. P..

 

Nižestupanjski sudovi su zaključili da je tužitelj jedini odgovoran za ovu prometnu nezgodu, a obrazloženje se glede odgovornosti temelji na temelji na slijedećim utvrđenjima:

 

- da je osiguranica tuženika vozila u koloni (list spisa 74) brzinom od 20 km/h i do naleta vozila na tužitelja je došlo desnom bočnom stranom, a brzina kretanja vozila nije u uzročno-posljedičnoj vezi,

 

- da je u ovom slučaju tužitelj sišao s nogostupa radi prijelaza kolnika, te je on je prouzročio prometnu nezgodu, a osiguranica tuženika ga je mogla uočiti svega dvije sekunde prije sudara, pa slijedom toga nije imala vremena reagirati,

 

- da tužitelj nije tvrdio kako bi prije stupanja na kolnik uočio nailazeće vozilo, što proizlazi i iz njegovog iskaza u kaznenom predmetu (list spisa 5).

 

Iz navedenog je ocijenjeno da je stupajući na kolnik izvan obilježenog pješačkog prijelaza, koji se nalazio u neposrednoj blizini mjesta udara (list spisa 75) tužitelj prekršio odredbu čl. 104. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 84/92 – pročišćeni tekst) koji je imperativna odredba i nalagao je tužitelju da prelazi preko kolnika obilježenim pješačkim prijelazom. Sve i da nije postojao obilježeni pješački prijelaz tužitelj bi prekršio st. 1. navedenog članaka koji mu nalaže da se prije prelaska kolnika uvjeri da to može učiniti na siguran način što je, kako proizlazi iz dokaznog postupka, tužitelj propustio. Kako iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi osiguranica tuženika radnjom ili propuštanjem prouzročila štetnu posljedicu, nižestupanjski sudovi su zaključili da je do štetne posljedice došlo isključivom krivnjom tužitelja, koji je drastično prekršio propise u datoj prometnoj situaciji, na način koji se nije mogao očekivati od osobe prosječnih sposobnosti.

 

Stoga je drugostupanjski sud zaključio da tužitelj nije dokazao opće pretpostavke za naknadu štete.

 

Tužitelj je revizijom osporio pravno shvaćanje drugostupanjskog suda glede primjene odredbe čl. 177. i 178. st. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05).

 

U odnosu na tu odredbu tužitelj je naznačio pitanja:

 

1.              Je li vozač motornog vozila kao opasne stvari u prometu dužan pri korištenju iste upotrijebiti povećanu pažnju radi zaštite ostalih sudionika u prometu?

 

2.              Može li se vozač motornog vozila u cijelosti osloboditi odgovornosti u prometnoj nezgodi, pozivom na odgovornost pješaka, odnosno na kršenje propisa od strane pješaka?

 

3.              Ovisi li u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu stupanj krivnje svakog pojedinog sudionika pojedinog sudionika i o povredama blanketnih odredaba Zakona o cestama?

 

4.              Postoji li na strani vozača motornog vozila odgovornost za izazivanje prometne nezgode zbog neprimjerene reakcije na prometnu situaciju, ili zbog odsustva upotrebe dužne pažnje u odnosu na ostale sudionike u prometu?

 

5.              Da li se silazak na nogostup i to rub, radi obilaženja vozila parkiranog na nogostupu, može smatrati drastičnim kršenjem propisa od strane pješaka?

 

6.              Da li je sud pri donošenju odluke dužan ocijeniti sve dokaze i dati valjane razloge zbog kojih je utvrdio određene činjenice i iz njih izveo zaključke.

 

U reviziji je navedeno da je riječ o pitanjima o kojima je revizijski sud zauzeo shvaćanje odlučujući u presudama poslovni broj Rev-495/02, Rev-180/06, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Nadalje je navedeno da o tim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, primjerice u presudama Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn- 2583/11.

 

Vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da naznačena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Odredbe na koje se prema navodima revizije odnose naznačena pitanja glase:

 

-              Članak 177. ZOO: (1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti.(2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koja on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. (3) Imalac se oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.(4) Ako je nastanku štete djelomično pridonijela treća osoba, ona odgovara oštećeniku solidarno s imaocem stvari, a dužna je snositi naknadu razmjerno težini svoje krivnje.

 

-              Članak 178. ZOO: (1) U slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu koja je uzrokovana isključivom krivnjom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovi krivnje.(2) Ako postoji obostrana krivnja, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli razmjerno stupnju svoje krivnje.(3) Ako nema krivnje nijednog, imaoci odgovaraju na ravne dijelove ako razlozi pravičnosti ne zahtijevaju što drugo.(4) Za štetu što je pretrpe treće osobe imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno.

 

Presuda Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-495/02 (obrazloženje) se temelji na pravnom shvaćanju:

 

„Osiguranik tužene da se nalazio udaljen od mjesta sudara za oko 50,8 m u trenutku kada je tužitelj počeo skretati udesno, pa da je dakle osiguranik tužene na toj udaljenosti mogao i prikočivanjem izbjeći nalet na vozilo tužitelja. Što znači, da osiguranik tužene u opisanoj prometnoj situaciji nije dovoljno upotrijebio dužnu pažnju na ostale učesnike u prometu.

 

Temeljem ovakvog činjeničnog utvrđenja po nižestupanjskim sudovima i po stajalištu ovog revizijskog suda sud drugog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio da je revident doprinio nastanku štetnog događaja u visini od 60%, a vozač vozila osiguranog kod tužene 40%.“

 

Presuda Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-180/06 (obrazloženje) se temelji na pravnom shvaćanju:

 

„Člankom 21. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 84/92, 5/93, 6/93, 26/93 i 29/94 – dalje: ZOSPC) propisano je da se vozač mora za kretanje svog vozila koristiti isključivo kolnikom, odnosno sredinom obilježene prometne trake, dok je čl. 22. istog zakona propisano da se vozilo kreće desnom stranom kolnika uz desni rub kolnika ili ceste, u smjeru kretanja, na tolikoj udaljenosti od desnog ruba kolnika da, s obzirom na brzinu kretanja vozila, uvjete prometa te na stanje i osobine ceste, ne ugrožava druge sudionike u prometu i ne izlaže sebe opasnostima.

 

Prednica tužitelja se u vrijeme nastanka štetnog događaja kretala motornim vozilom desnim prometnim trakom, gledajući u smjeru kretanja, dok je upravo osiguranik tužene, krećući se neposredno prije prometne nesreće, polovicom širine svog motornog vozila na svojoj lijevoj strani ceste, izazvao za prednicu tužitelja opasnost i donošenje odluke o najboljem načinu izbjegavanja sudara motornih vozila.

 

Imajući u vidu opisanu dinamiku nastanka štetnog događaja i ponašanje oboje sudionika u prometnoj nesreći, ovaj je sud ocijenio da je vozač motornog vozila I. Š., koji je svojom nepropisnom vožnjom uzrokovao nastupanje opasnosti za J. B., odgovoran za nastanak šetnog događaja u omjeru koji iznosi 60%, dok je prednica tužitelja svojom neprimjerenom reakcijom na prometnu situaciju, odgovorna u omjeru koji iznosi 40%“

 

Presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn- 2583/11. (obrazloženje) se temelji na pravnom shvaćanju:

 

„Prihvativši djelomično tužbeni zahtjev, a polazeći od utvrđenja da je osiguranik tuženika I. V., koji je vozio brzinom od 40 km/h i vidio dvije djevojčice sa desne strane na nogostupu, te je jedna od njih iznenada stupila na kolnik i vozilo osiguranika je naletjelo na nju. Osiguranik tuženika je propustio reagirati kočenjem, skrenuti vozilo ili upozoriti djevojčice zvučnim signalom, stoga prvostupanjski sud ocjenjuje da je doprinos osiguranika tuženika nezgodi 40%.

 

Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je osiguranik tuženika zbog navedenih propusta doprinio nezgodi 40%, dok je preostala odgovornost od 60% na strani tužiteljice koja je iznenada i neoprezno stupila na kolnik.“

 

Usporedbom činjeničnih utvrđenja u navedenim presudama s onima na kojima se temelji pobijana odluka u ovom slučaju evidentno je da se ne radi o identičnim okolnostima svakog od slučajeva. Presude Vrhovnog suda RH donesene u sporu koji je proistekao iz sudara dvaju motornih vozila, dok je ovdje slučaj o udarcu vozila u pješaka, koji je iznenada, bez provjere stanja na kolniku, stupio s nogostupa na kolnik pred vozilo koje se kretalo brzinom od svega 20 km/h.

 

Nadalje okolnosti slučaja na temelju kojih je donesena presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn- 2583/11 (brzina kretanja vozila i mogućnost uočavanja potencijalne opasnosti te s tim u vezi reakcije vozača) je različita u odnosu na ovaj slučaj.

 

Stupanj doprinosa svakog od sudionika prometne nezgode se procjenjuje imajući na umu sve okolnosti konkretnog slučaja, te nije moguće unaprijed za sve slučajeve naleta vozača na pješaka utvrditi omjer odgovornosti svakog od sudionika nezgode.

 

Nadalje naznačena pitanja su dijelom općenita, poglavito pitanje broj 1. i 6., u nekima je samo djelomično iznesena činjenična podloga za primjenu propisa, a izostavljeno je ono što revidentu ne ide u prilog, iznese su neke pogrešne tvrdnje glede odlučnih činjenica, primjerice da je tužitelj stupio na rub nogostupa iako je utvrđeno da je iznenada bez provjere prešao na kolnik, dok u odnosu na većinu pitanja nije naveden propis na koji se pitanje odnosi niti različita sudska praksa.

 

Stoga pitanja nisu važna za ujednačavanje sudske prakse uslijed čega podnesena revizija ne udovoljava propisanim kriterijima, pa je valjalo odbaciti reviziju po čl. 392b st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 24. listopada 2017.