- 1 -              I Kž 515/2017.-4

Broj: I Kž 515/2017.-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća te više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog P. M., zbog kaznenog djela iz članka 188. stavka 1. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Vukovaru od 28. lipnja 2017. broj Kov-7/17., u sjednici održanoj 24. listopada 2017.,

r i j e š i o   j e:

Odbija se žalba okrivljenog P. M. kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Vukovaru odbijen je prijedlog okrivljenog P. M. za izdvajanjem iz spisa kao nezakonitih dokaza: zapisnika o ispitivanju oštećene H. S. te zapisnika o ispitivanju svjedoka N. S., D. Č., D. S., R. N. i A. B., a koji se nalaze u spisu Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru broj K-DO-2/2017., IS-DO-2/2017. Također je odlučeno da će se o osnovanosti optužnice odlučiti naknadno.

Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio okrivljeni P. M. po branitelju, odvjetniku S. Š., navodeći da je „Pogrešan ... zaključak suda kako prijedlog okrivljenika za izdvajanjem zapisnika o ispitivanju navedene oštećene i svjedoka kao nezakonitih dokaza nije osnovan, te da okolnost da okrivljenik i branitelj okrivljenika nisu obavješteni o provođenju tih dokaznih radnji ne predstavljaju povredu konfrontacijskog prava obrane zajamčenog u čl.29.st.2.t.6. Ustava RH i čl.6.st.1.t.d. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.“ Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske „žalbu usvoji, te ožalbeno Rješenje ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak“.

Spis je, u skladu s člankom 474. stavkom 1. u svezi članka 495. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj smatra „da se konfrontacijska klauzula … odnosi na cjelokupni kazneni postupak“ te da „pogrešnim stajalištem obrana se stavlja u neravnopravan položaj [jer se] daje mogućnost sudu u daljnjem postupku bazirati suštinu iskaza oštećene upravo na njezinom nekonfrontiranom iskazu čime se povrjeđuje pravo obrane i ne garantira pravo na pošten i pravičan postupak“.

No, žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost prvostupanjske odluke.

Najprije treba navesti da je o pitanju dužnosti državnog odvjetnika da tijekom istrage o ispitivanju svjedoka obavještava obranu i s tim u vezi zakonitost takvih ispitivanja Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo pravno stajalište (primjerice, I Kž-Us-66/17., od 23. svibnja 2017.). U ovom predmetu nema razloga odstupiti od tog stajališta.

Naime, prema odredbama ZKP/08. državni odvjetnik nije dužan obavijestiti obranu o tome kada i gdje će tijekom istrage ispitati svjedoke. Zakon mu ne zabranjuje pozivanje, ali hoće li ili neće državni odvjetnik pozvati obranu na ispitivanje svjedoka u istrazi ovisi o procjeni državnog odvjetnika. Ta procjena ovisi o okolnostima konkretne situacije i ona može nositi neke prednosti, ali nosi i rizik za državnog odvjetnika jer nekonfrontirani iskaz ne smije biti korišten isključivo ili u odlučujućoj mjeri kao temelj za osudu (članak 431. stavak 2. ZKP/08.). Stoga je pogrešna postavka koja slijedi iz žalbe da se na nekonfrontiranom iskazu smije temeljiti osuda. Upravo suprotno slijedi iz jasne odredbe navedenog članka ZKP/08.

Žalitelj se poziva na članak 29. stavak 2. podstavak 6. („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., i 5/14. - dalje u tekstu: Ustav) i članak 6. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. - dalje u tekstu: EKLJP) te smatra da je odlukom prvostupanjskog suda povrijeđeno načelo pravičnog suđenja i jednakost oružja.

Točno je da u istrazi ne postoji prava jednakost oružja i da je državni odvjetnik u prednosti pred okrivljenikom. Doduše, obrana ima određena prava tijekom istrage, postoji i mogućnost dokaznog ročišta, ali ta prava ne utječu na postojanje suštinske procesne nejednakosti između državnog odvjetnika i okrivljenika tijekom istrage. Ta nejednakost dovodi do toga da kazneni postupak gledano u cjelini mora uspostaviti normalnu funkcionalnu ravnotežu između dvije stranke u postupku. Upravo zato ostvarenje stožernog načela kaznenog postupka iz članka 6. stavka 1. EKLJP i članka 29. Ustava treba promatrati u odnosu na cjelokupni kazneni postupak, a ne na jednu izdvojenu cjelinu kako to čini žalitelj. Tome u prilog govori navedena praksa ovoga suda, ali i praksa ESLJP iz koje jasno slijedi da se pravičnost postupka procjenjuje u cjelini (Taxquet v. Belgium i mnoge druge). Ako je obrana u nekoj fazi postupka stavljena u nejednaki položaj prema tužitelju, onda moraju postojati činitelji protuteže koji će nadoknaditi otežani položaj u kojem je bila obrana ako u ranijoj fazi postupka nije mogla ispitati svjedoka optužbe (Khawaya and Tahery v. United Kingdom, Salikhov v. Russia, a osobito Schatschaschwili v. Germany, Paić v. Croatia i Seton v. United Kingdom).

Treba navesti da je odluka ESLJP u predmetu Schatschaschwili v. Germany konfrontacijski standard EKLJP snizila pa je moguće da postupak bude pravičan čak i ako je na raspravi izveden nekonfrontirani iskaz svjedoka. Drugim riječima, osuda se može i temeljiti na nekonfrontiranom dokazu ako su postojali dovoljni činitelji protuteže i postupovna jamstva obrane koja nadoknađuju prikratu obrane izvođenje nekonfrontiranog dokaza. ESLJP pritom ocjenjuje pristup raspravnog suda nekonfrontiranom dokazu, dostupnog i snaga drugih inkriminirajućih dokaza i postupovna jamstva obrane; mogućnost iznošenja obrane, osporavanja vjerodostojnosti dokaza optužbe, predlaganja i prihvaćanja bitnih dokaznih prijedloga, davanja primjedbi na izvedene dokaze itd.

Novi standard suda u Strasbourgu niži je od konfrontacijskog standarda prema ZKP/08., zbog odredbe članka 431. stavka 2. ZKP/08. Iz te odredbe jasno slijedi da se kod nas osuda nikada ne smije temeljiti na nekonfrontiranom dokazu, a to slijedi i iz jasne i postojane prakse ovoga suda. Prema tome, viši konfrontacijski standard i postupovna jamstva obrani na raspravi, dosljedno primijenjeni, dovoljno nadoknađuju nejednakost oružja koja postoji u istrazi. Zato je pogrešna postavka prema kojoj nepozivanje obrane na ispitivanje svjedoka koje provodi državni odvjetnik tijekom istrage predstavlja povredu „prava obrane u čl.29.st.2.t.6. Ustava RH i čl.6.st.1.t.d.“ EKLJP.

Slijedom toga, zapisnici o ispitivanju svjedoka koje je ovdje proveo državni odvjetnik tijekom istrage bez pozivanja obrane nisu nezakoniti dokazi prema ZKP/08., a niti to ispitivanje krši pravo na pravični postupak kako je ono postavljeno u članku 6. EKLJP, članku 29. Ustava. U mogućem kasnijem stadiju kaznenog postupka (rasprava) funkcionalna nejednakost optužbe i obrane iz istrage može biti nadoknađena postupovnim jamstvima obrane, a osobito dosljednom primjenom konfrontacijskog standarda iz članka 431. stavka 2. ZKP/08.

Imajući na umu navedeno, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 24. listopada 2017.