5 Gž-1017/17-2

       5 Gž-1017/17-2

 

                                                                                                               

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

 

                           

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Blanke Pervan, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ante Milovca, kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice Lj. K. iz S. OIB: …, zastupana po punomoćnici Dori Papić, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika N. M. iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima u O. D., K. Š. B. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zadru od 5. rujna 2017. godine poslovni broj P-181/17, u sjednici vijeća održanoj dana 24. listopada 2017. godine,             

 

                                                         p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se žalba tužiteljice Lj. K. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru od 5. rujna 2017. godine poslovni broj P-181/17 u točki 1. i .2. njezine izreke, dok u nepobijenom dijelu pod točkom 3. ostaje neizmijenjena.

 

 

   Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom pod točkom 1. odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Dužan je tuženik N. M. isplatiti tužiteljici Lj. K. iznos od 144.002,01 kn na ime neizvedenih, a ugovorenih radova sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dana 01. svibnja 1998.  do 30. lipnja 2001. po stopi od 18%, od 01. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14%, od 01. srpnja 2011. po stopi od 12%, pa do isplate zakonsku zateznu kamatu koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena. II.Dužan je tuženik isplatiti tužiteljici prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate prema stopi utvrđenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena."

Točkom 2. naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak od 17.656,25 kn, u roku od 15 dana.

Točkom 3. odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika da mu tužiteljica naknadi parnični trošak preko dosuđenog, a do zatraženog iznosa od 32.656,25 kn, tj. za iznos od 14.970,00 kn.

              Protiv točke 1. i 2. izreke gornje presude žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se presuda preinači ili ukine.

              Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

U zadnjoj ukidnoj odluci ovog suda rečeno je:

- da je predmet spora zahtjev tužitelja za raskid Ugovora od 10. rujna 1997. godine sklopljenog između tužiteljice i tuženika kao i aneksa istog Ugovora od 4. studenoga 1997. godine, 27. veljače 1998. godine i 13. ožujka 1998. godine te zahtjev za isplatu iznosa od 94.269,00 kuna na ime neizvedenih, a ugovorenih radova sa zakonskom zateznom kamatom od 1. svibnja 1998. godine, pa do isplate,

- da sud tada nije dao razloge o tome zašto ne prihvaća prigovor promašene pasivne legitimacije, jer je tuženik u podnesku od 3.12.2013.godine (list spisa 232) i na ročištu od 11.3.2013.godine (ispravno 2014. godine) isticao da je tužiteljica sklopila ugovor o građenju s njegovom firmom M. – G. d.o.o. Z., dokazujući to knjigom izdanih računa, uplatnicama tužiteljice i blagajničkim izvješćem (list spisa 273 do 277), u kojem društvu je bio drugi suvlasnik i jedini direktor, odnosno ovlašteni zastupnik, dakle, sasvim je jasno tvrdio da nije osobno preuzeo ugovorne obveze i izvodio građevinske radove kao fizička osoba, zbog kojeg nedostataka se presuda ne može ispitati, a nedostatak pasivne legitimacije se promatra kroz primjenu materijalnog prava na koju pak sud pazi i po službenoj dužnosti, da je u uvodnom dijelu ugovora doduše navedeno da je tuženik izvođač radova, što bi upućivalo da nastupa u vlastito ime i račun, dakle, kao fizička osoba, međutim, na ugovoru i potom sedam aneksa ugovora su i pečati navedenog društva, što nije razjašnjeno niti činjenica da je tuženik u spis priložio dokaze da je tužiteljica plaćala radove njegovoj firmi koja joj je očito bila poznata jer bi njezin suprug, kako tvrdi tuženik, kao zaposlenik tog trgovačkog društva vodio parnicu protiv firme radi isplate plaće (list spisa 312), a uplata naknade za izvršenje građevinskih radova na račun društva tuženika ukazivala bi da nije bilo proboja pravne osobnosti u smislu čl.10.st.4. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93 do 110/15, dalje - ZTD) i da bi tuženik eventualno osobno odgovarao za obveze svoga društva pa je to sve trebalo detaljno raspraviti i u tom svjetlu promatrati, te dati valjane razloge o tome da li se predmetna tražbina može osnovano usmjeriti prema tuženiku kao fizičkoj osobi ili pak isključivo prema pravnoj osobi u čiju su korist uplate izvršene i čiji bi radnici i strojevi izvršili ugovorene građevinske radove.

Nakon ponovljenog i dopunjenog postupka sud svoju odluku obrazlaže time:

- da je zadaća suda u nastavku postupka bila odrediti se glede osnovanosti toga prigovora tuženika, jer ukoliko bi sud taj prigovor ocijenio osnovanim, samim time ne bi bilo potrebe da sud odlučuje o meritumu spora, već bi tada sud morao donijeti presudu kojom se u cijelosti odbija tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan,

- da imajući u vidu rezultate provedenog dokaznog postupka, a prvenstveno se misli na činjenicu da je na spornom ugovoru i svakom od Aneksa istoga, a bilo ih je sedam, udaren pečat tvrtke M.- G. d.o.o., Z. te obzirom na činjenicu da je tužiteljica ispunjavajući potvrdu o primitku pošiljke koja u preslici prileži na listu spisa 383, tj. kada je poslala pisani dopis u kojem je iznijela svoje primjedbe vezano za nedostatke prilikom gradnje, a na kojoj potvrdi o primitku pošiljke koju je očito ispunila sama tužiteljica ista u rubrici primatelj navodi "M.-G" d.o.o na ruke N. M. proizlazi stajalište prvostupanjskoga suda da je tužiteljica kao investitor onaj Ugovor o gradnji kuće na S. sklopila sa tvrtkom M. – G. d.o.o kao izvođačem, a ne tuženikom N. M. kao fizičkom osobom. Tužiteljica doduše u svome stranačkom iskazu sa ročišta od 28. kolovoza 2007. godine, osim što potvrđuje da je pečat na ugovoru od firme M. –G. d.o.o. koja je u vlasništvu tuženika, paušalno, po mišljenju suda, iskazu da ona "ne zna zašto je on stavljao pečat firme na ovaj ugovor", s tim da sud tu paušalnost u iskazivanju tužiteljice sagledava kroz pitanje na koje ona ne daje racionalan odgovor, a koje pitanje se svodi na to zbog čega je ona kao investitor uopće pristala da se na ugovor o gradnji kao i na svim kasnijim aneksima istog udari pečat M.-G. d.o.o., Z.,

- da iz prethodnog odlomka obrazloženja proizlazi stajalište suda da je teret dokazivanja činjenice da je onaj sporni ugovor o gradnji sklopljen između tužiteljice kao investitora isti sklopljen sa tuženikom kao izvođačem, a ne sa firmom M.- G. d.o.o. Z, a to sukladno čl. 219. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) bio upravo na strani tužiteljice, no sud smatra da tužiteljica tu činjenicu nije potkrijepila adekvatnim dokazima. Adekvatni dokaz, barem po mišljenju suda bio bi npr. iskaz radnika koji su sporne prigode sudjelovali u gradnji tužiteljičine kuće na S., u smislu da isti iskažu za koga su u to vrijeme bili zaposleni i koji im je poslodavac isplaćivao plaću, no razvidno je da tužiteljica nije predlagala dokaze u tome pravcu. Tužiteljica je doduše u ponovljenom postupku, tj. u podnesku koji je zaprimljen u spis 31. svibnja 2017. godine predlagala pribavljanje dokaza od Fine u smislu u kojim je bankama firma M.-G. d.o.o imala otvorene račune za razdoblje od 1997. i 1998. godine u cilju utvrđenja da li su i stvarno izvršeni polozi navedenih uplata od strane tužiteljice na račun te firme, no za istaći je da je tužiteljica odustala od tog dokaznog prijedloga na ročištu održanom 2. lipnja 2017. godine,

- da prema odredbi čl. 9. st. 1. ZTD-a proizlazi da trgovačko društvo odgovara za svoje obveze cijelom svojom imovinom. Prema odredbi čl. 10. st. 2 ZTD-a proizlazi da članovi društva sa ograničenom odgovornošću i dioničari dioničkog društva ne odgovaraju za obveze društva izuzev kada je to određeno tim Zakonom. Dakle, imajući u vidu s jedne strane zaključivanje suda iz kojeg proizlazi da je tužiteljica kao investitor onaj ugovor o gradnji i kasnije anekse istog zaključila sa tvrtkom M.- G. d.o.o., Z. kao izvođačem, odnosno da ista taj pravni posao nije zaključila sa tuženikom kao fizičkom osobom, te potom povezujući taj zaključak suda sa ranije citiranim odredbama iz čl. 9. st. 1. i čl. 10. st. 2. ZTD-a iz kojih proizlazi da trgovačko društvo za svoje obveze odgovara svojom vlastitom imovinom, odnosno da član društva s ograničenom odgovornošću (nesporno je da je tuženik bio član društva M.- G. d.o.o., Z.) ne odgovara za obveze društva svojom vlastitom imovinom, slijedom čega ovome sudu nije preostalo ništa drugo nego ocijeniti osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije istaknut od strane tuženika, pa posljedično tome odbiti kao neosnovan predmetni tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučiti kao pod toč. 1. izreke presude,

- da je razvidno iz prethodnog zaključivanja suda da nije cijenio osnovanim tvrdnju koju je tužiteljica isticala u ponovljenom postupku, a koja tvrdnja se svodi na to da tuženik zbog činjenice da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora i aneksa bio u mirovini, pa da nije mogao te pravne poslove sklapati u ime tvrtke M.- G. d.o.o., Z., već isključivo kao fizička osoba, a to iz razloga jer sud drži da ne egzistira zakonska odredba koja bi propisivala tako nešto, osobito ne u ZTD-a,

- da je također razvidno da je sud držao da činjenica da je vještak grafolog V. D. u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo da on smatra da tužiteljica vrlo vjerojatno-gotovo sigurno nije potpisnica pod rubrikom "uplatitelj" na uplatnicama sa lista spisa 263, 266, 268 i 275 nije od značaja glede zaključivanja suda u smislu ispravnosti njegove ocjene prigovora promašene pasivne legitimacije istaknutog od strane tuženika, a to obzirom zaključci vještaka grafologa ne mijenjaju na stvari da se pečat tvrtke M.-G d.o.o., Z. nalazi na spornom ugovoru i na svakom od sedam aneksa istog te da je sama tužiteljica na onoj potvrdi o primitku pošiljke sa l.s. 383 u rubrici "primatelj" napisala M.- G. d.o.o. Z..

Kako se taj žalbeni razlog posebno ne obrazlaže po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pobijana presuda nije opterećena niti jednom bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl.365.st.2. ZPP-a.

Isto tako, ovaj sud prihvaća navedena činjenična utvrđenja, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava prvostupanjskog suda, u smislu čl.375.st.5. ZPP-a.

Žaliteljici pak treba reći da je već uz tužbu priložila ugovor o građenju sa njegovim brojnim aneksima na kojima su pečati firme te potpis tuženika što sve upućuje na zaključak da se popisao kao ovlašteni direktor društva, koje društvo je izvođač radova, kako to proizlazi iz podataka registarskog suda (list spisa 340 i 341), no kako je tuženik i jedan od članova društva, što je tužiteljici nedvojbeno bilo poznato budući je suprug bio zaposlenik društva, a prema odredbi čl. 10. st. 2. ZTD-a članovi društva s ograničenom odgovornošću, dioničari dioničkog društva i komanditori u komanditnom društvu ne odgovaraju za obveze društva izuzev kad je to određeno tim zakonom.

Odredbom stavka 3. istog članka propisano je da se onaj tko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obveze društva ne može pozvati na to da po zakonu ne odgovara za te obveze.

Da li je i zašto tuženik zloupotrijebio tu okolnost teret dokaza bio je na tužiteljici koja je to trebala određeno tvrditi i dokazivati, a ne tuženik, kako to neosnovano smatra žaliteljica (v. odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 264/2101).

U ponovljenom postupku tužiteljica je ustrajala u tome da je naknadu platila tuženiku osobno na ruke bez priznanice već prilikom sklapanja ugovora što nije životno ni logično s obzirom na količinu i vrijednost radova te brojne izmjene ugovora, a to potiru i odlučni podaci iz blagajničkog izvješća (list spisa 341 ­- 344) iz kojih je vidljivo da je naknadu za izvedene radove sukcesivno plaćala firmi glede koje se dokumentacije u žalbi paušalno tvrdi da bi se radilo o krivotvorenoj računovodstvenoj dokumentaciji jer je tužiteljica tijekom nastavka postupka predlagala i potom odustala od dokaznog prijedloga da se provede računovodstveno-financijsko vještačenje.

Nadalje, iz pisanog zahtjeva od 1. veljače 2001. godine da se otklone uočeni nedostaci proizlazi da je upućen firmi (list spisa 383).

Dakle, nema osnova za zaključak da bi tuženik prijevarno u namjeri da ošteti tužiteljicu kod nje stvorio zabludu o identitetu izvođača radova znajući da društvo neće moći podmiriti obveze te da bi (i) on osobno kao fizička osoba trebao biti pasivno legitimiran.

Zlouporaba prava predstavlja ostvarivanje prava protivno svrsi zbog koje je to pravo propisom ustanovljeno ili priznato. Pravna je osoba kao pravni subjekt odvojena od pravnih subjekata svojih članova. Društvo i član društva dvije su osobe, svaka sa svojom zasebnom imovinom, i svaka od njih stupa u zasebne pravne odnose.

Članovi društva kapitala, a među koje spada i društvo s ograničenom odgovornošću, ne odgovaraju za obveze društva. Time se na strani člana društva isključuje opasnost od loših posljedica poslovanja društva i rizik ograničava na ono što je uložio u društvo. Može izgubiti ono što je uložio u društvo, a ne i svu svoju imovinu čime se potiče poduzetništvo. To je svrha zbog koje je ustanovljeno pravilo da član društva s ograničenom odgovornošću  ne odgovara za obveze društva. 

Glede pak činjenice, koja se također ističe u žalbi, da u ugovoru nije označen i PDV treba reći da se porez obračunava u računu sukladno odredbi tada važećeg čl.7. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj 47/95 do 136/12), ako nije to učinjeno na valjan način to podliježe prekršajnoj odgovornosti tuženika i njegovog društva, u smislu čl.131. istog Zakona, ali to ne utječe na ugovor kojim se tužiteljica obvezala platiti točno određeni iznos naknade, a to znači bez uvećanja za iznos PDV-a.

Kraj navedenog stanja stvari valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, temeljem čl.368.st.1. ZPP-a. Odluka o trošku žalbenog postupka, u smislu čl.166.st.1. ZPP-a je izostala jer tužiteljica nije popisala trošak sastava žalbe.

 

                                                   U Zadru, 24.listopada 2017. godine.

 

 

                                                                                                                  PREDSJEDNICA VIJEĆA

 

                                                                                                                       Blanka Pervan