- 1 -              Revr 89/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 89/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz G. H., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku B. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K.1 & K.2 u K., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž-757/2014-2 od 6. listopada 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1555/10 od 20. veljače 2014., u sjednici održanoj 24. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1555/10 od 20. veljače 2014. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 152.428,87 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je pobliže naznačeno u izreci (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 36.492,50 kn sa zateznim kamatama (točka II. izreke).

 

Presudom Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž-757/2014-2 od 6. listopada 2016. preinačena je prvostupanjska presuda na način da je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 85.018,75 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose, odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva do zatraženog iznosa 152.428,87 kn sa zateznim kamatama, te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 18.686,25 kn sa zateznim kamatama.

 

Protiv drugostupanjske presude, u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predložio je preinačiti drugostupanjsku presudu, a podredno istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog članka, ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa primjerice navodi:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova;

 

2) ako o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem;

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno (materijalnopravno ili postupovnopravno) pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela, u reviziji određeno navesti propise i druge izvore prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja - djelatne vojne osobe, za isplatu dodataka na plaću s osnove prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanom, ostvarenog tijekom dežurstava i straže u razdoblju od travnja 2007. do rujna 2009.

 

Nižestupanjski su sudovi, prethodno utvrdivši da je tužitelj u utuženom razdoblju na višednevnim dežurstvima ostvario prekovremene sate rada, te da je radio noću, subotama, nedjeljom i blagdanom, ocijenili da tužitelj za predmetno razdoblje ima pravo na naknadu za prekovremeni rad, sukladno odredbama čl. 97., 168. i 14. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 33/02, 175/03, 136/04 i 76/07 – dalje: ZSOSRH) te primjenom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s njima, a budući da u istom razdoblju nisu bili doneseni provedbeni propisi na temelju ZSOSRH-a kojima bi se regulirali predmetni dodaci na plaću.

 

Pritom je prvostupanjski sud prihvatio izračun razlike plaće prema kojem ostvareni sati rada tužitelja na 24-satnom dežurstvu ili straži dulji od osam sati dnevno tijekom radnog tjedna predstavljaju prekovremeni rad. Drugostupanjski je sud, odlučujući povodom žalbe tuženika, ocijenio da nije životno, niti fizički prihvatljivo da vojna osoba efektivno radi 24 sata za vrijeme obavljanja straže ili dežurstva, te da ukoliko je služba dežurstva obavljana tijekom tjedna, da se ima smatrati da je tužitelj radio osam sati redovno, osam sati prekovremeno, a da preostalih osam sati otpada na odmor, a da ukoliko je stražarska služba i služba dežurstva obavljana u dane vikenda ili blagdana, da je tada 16 sati prekovremeni rad, a da osam sati otpada na odmor. Stoga je drugostupanjski sud prihvatio izračun razlike plaće u kojoj je vještak dao obračun prekovremenih sati rada uzimajući u obzir trajanje efektivnog rada i slobodne dane koje je tužitelj iskoristio, uz umanjenje osam sati odmora.

 

Tužitelj u reviziji postavlja sljedeće pravno pitanje:

 

''Može li se vrijeme odmora od dva sata između smjena straže smatrati prekidom rada, odnosno dnevnim odmorom kako to zaključuje drugostupanjski sud ili to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme koje čini osim efektivnog rada tužitelja i vrijeme obvezne prisutnosti na radu kako to zaključuje prvostupanjski sud?''

 

Kao razlog važnosti naznačenog pravnog pitanja revident navodi da o navedenom pitanju revizijski sud još nije zauzeo pravno shvaćanje, a da je riječ o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova (odluka Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-212/12 od 6. rujna 2012., odluka Županijskog suda u Varaždinu-Stalna služba u Koprivnici broj Gž-651/12 od 30. kolovoza 2012., odluka Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1151/14 od 8. srpnja 2014., odluka Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž R-178/15 od 23. lipnja 2016.), u kojima da su sudovi zauzeli shvaćanje da ukupno radno vrijeme čini, uz efektivni rad i vrijeme obvezne prisutnosti na radu.

 

Prema ocjeni ovog suda, u situaciji kada je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom.

 

Stoga se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe dulji od punog radnog vremena, prilikom isplate plaće ne može u spornom razdoblju vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata, a pod koji rad bi se računao i dnevni odmor u trajanju od osam sati. Pravno stajalište da nije fizički moguće te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad dvadeset četiri sata dnevno i u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, ovaj sud je već zauzeo u odluci poslovni broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.

 

Iz navedenog proizlazi da je shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi podudarno shvaćanju ovog suda zbog čega pitanje revidenta nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

 

Slijedom navedenoga revizija tužitelja nije dopuštena pa ju je valjalo odbaciti na temelju odredbe iz čl. 392.b st. 1. i 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 24. listopada 2017.

 

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.