- 1 -              Revr 319/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 319/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. Š. iz S. B., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. Đ., odvjetniku u B., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu, Građansko upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž R-50/16-2 od 8. prosinca 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pr-221/2015-16 od 21. listopada 2016., u sjednici održanoj 24. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pr-221/2015-16 od 21. listopada 2016. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos 131.291,97 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže naznačeno u izreci (točka I. izreke), odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu daljnjeg iznosa 70.579,28 kn sa zateznim kamatama (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 17.221,87 kn sa zateznim kamatama (točka III. izreke).

 

Presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž R-50/16-2 od 8. prosinca 2016. odbijene su kao neosnovane žalbe tuženika i tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda, a odbijeni su kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude, u odnosu na dosuđujući dio tužbenog zahtjeva, tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) te zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog članka, ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa primjerice navodi:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova;

 

2) ako o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem;

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno (materijalnopravno ili postupovnopravno) pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela, u reviziji određeno navesti propise i druge izvore prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja - djelatne vojne osobe, za isplatu dodataka na plaću s osnove prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanima, a koji je rad ostvario za vrijeme dežurstava u razdoblju od listopada 2006. do rujna 2009.

 

Nižestupanjski su sudovi, prethodno utvrdivši da je tužitelj u utuženom razdoblju na višednevnim dežurstvima ostvario prekovremene sate rada, te da je radio noću, subotama, nedjeljom i blagdanom, ocijenili da tužitelj za predmetno razdoblje ima pravo na naknadu za prekovremeni rad, sukladno odredbama čl. 97., 168. i 14. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 33/02, 175/03, 136/04 i 76/07 – dalje: ZSOSRH) te primjenom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s njima, a budući da u istom razdoblju nisu bili doneseni provedbeni propisi na temelju ZSOSRH-a kojima bi se regulirali predmetni dodaci na plaću.

 

Pritom je visina predmetnog potraživanja obračunata i utvrđena na način da su ostvareni sati prekovremenog rada tužitelja umanjeni za ostvarene slobodne dane, dok je u odnosu na preostali iznos prekovremenih sati rada u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da u odnosu na iste nije vršena preraspodjela radnog vremena, niti da je tužitelju omogućeno korištenje slobodnih dana. Nižestupanjski su sudovi također, ocijenivši da nije životno, niti fizički prihvatljivo da vojna osoba efektivno radi 24 sata za vrijeme obavljanja straže ili dežurstva, utvrdili da je tužitelj u radne dane radio osam sati prekovremeno, a u dane kada su stražarska služba ili dežurstvo obavljani u dane vikenda ili blagdana 16 sati radio prekovremeno, a da daljnjih osam sati otpada na odmor. Stoga su sudovi prihvatili izračun razlike plaće u kojoj je vještak obračunao prekovremene sate rada uzimajući u obzir trajanje efektivnog rada i slobodne dane koje je tužitelj iskoristio, uz umanjenje osam sati odmora dnevno.

 

U podnesenoj reviziji tuženik postavlja sljedeća pitanja:

 

''Da li djelatne vojne osobe imaju pravo na naknadu za prekovremeni rad za stražu, dežurstvo i sl. i u kojem opsegu ukoliko su već na ime ostvarenih takvih sati koristili slobodne dane, dakle, ukoliko su iste osobe u smislu odredbe čl. 35. st. 3. Zakona o radu imale i koristile preraspodjelu radnog vremena, te da li imaju pravo na naknadu za prekovremeni rad na straži i dežurstvu za sate koje stvarno nisu efektivno radili (pripravnost i odmor)?''

 

Važnost postavljenog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženik obrazlaže pozivajući se na shvaćanje revizijskog suda izraženo u odluci poslovni broj Revr-871/13-2 od 16. studenoga 2016., a u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da djelatnoj vojnoj osobi ne pripada pravo na naknadu za prekovremene sate rada za vrijeme u kojem je osoba nazočna na mjestu rada, ali stvarno ne radi.

 

Budući da u odnosu na prvi dio postavljenog pravnog pitanja (imaju li djelatne vojne osobe pravo na naknadu za prekovremeni rad za stražu, dežurstvo i sl. i u kojem opsegu ukoliko su već na ime ostvarenih takvih sati koristili slobodne dane, odnosno preraspodjelu radnog vremena), u odluci ovoga suda poslovni broj Revr-871/13-2 od 16. studenog 2016., na koju se poziva tuženik, nije izražen stav glede predmetnog pravnog pitanja, ne može se govoriti da u tom dijelu pobijana odluka nije podudarna s pravnim shvaćanjem revizijskog suda o istom pitanju. Stoga se u navedenom dijelu postavljeno pravno pitanje ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

Nadalje, u odnosu na dio postavljenog pravnog pitanja, i to imaju li djelatne vojne osobe pravo na naknadu za prekovremeni rad na straži i dežurstvu za sate koje stvarno nisu efektivno radili (pripravnost i odmor), valja navesti da su nižestupanjski sudovi prilikom obračuna predmetnog potraživanja uzeli u obzir trajanje efektivnog rada, na način da je vrijeme dulje od redovnog radnog vremena koje je tužitelj proveo na straži i dežurstvu umanjeno za osam sati dnevnog odmora.

 

Budući da iz navedenog proizlazi da je pobijana presuda utemeljena na shvaćanju koje je podudarno pravnom shvaćanju zauzetom u predmetu Revr-871/13-2 od 16. studenoga 2016., te da je ostvarena jedinstvena primjena prava i ravnopravnost građana u njegovoj primjeni, to niti u odnosu na navedeni dio pitanja nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

Slijedom navedenoga, temeljem odredbe čl. 392.b st. 1. i 3. ZPP-a reviziju tuženika trebalo je kao nedopuštenu odbaciti.

 

Zagreb, 24. listopada 2017.

 

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.